Višegradski krik iz plamena

Ljudi su se pretvarali u žive buktinje. Čuli su se jauci i krici. Zehra je čvrsto zatvorila oči i uspjela pobjeći kroz uski otvor ispod metalnih garažnih vrata

 

 

Piše: Izet PERVIZ

Od stotina presuda za ratne zločine ispisanih u proteklih dvije i po decenije na raznim sudovima, jedno od najstrašnijih zlodjela krije ona kojom je Haški tribunal Milana Lukića osudio na doživotni zatvor, a njegovog rođaka Sredoja Lukića na 30 godina. Pretresno vijeće izreklo je prvostepenu presudu 20. jula 2009. godine, a Žalbeno vijeće potvrdilo 4. decembra 2012, s tim da je Sredoju kazna s 30 smanjena na 27 godina.

Na 484 stranice detaljno su opisana strašna zlodjela, kao i sam tok sudskog procesa. Do tančina je opisan i pokušaj odbrane da preko lažnih svjedoka pronađe alibi za svoje štićenike. Sve alibije Milana Lukića Pretresno vijeće odbacilo je kao “cinično i bezosjećajno orkestriranu fabrikaciju, za koju ne postoji razumna mogućnost da je tačna”.

Milan Lukić osuđen je za strijeljanja na obalama Drine, nezakonita hapšenja, ubistva, silovanja, zlostavljanja zatočenika u logoru “Uzamnica” i za dvije žive lomače: u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici 14. juna 1992. spaljeno je najmanje 59 žena, djece i staraca iz sela Koritnik, a u kući Mehe Aljića na Bikavcu 27. juna 1992. najmanje 60 civila bošnjačke nacionalnosti, mahom žena i djece.

Dio presude pod tačkom H naslovljen kao “Incident na Bikavcu” krije jednu od najpotresnijih ratnih drama. Riječ je o sudbini Zehre Turjačanin, koja je preživjela živu buktinju. Pred akšam 27. jula 1992. godine tridesetogodišnja Zehra Turjačanin, konfeksionarka u firmi “Alhos”, nalazila se u porodičnoj kući na Bikavcu, naselju udaljenom desetak minuta pješačenja od centra Višegrada. U kući su bili i majka Đulka, sestre Džehva i Aida, Džehvina djeca Elma i Ensar, snaha Sada i njen sin Selmir te jedna žena iz Rujišta s djetetom. Njen Brat Dževad i rođak Hasib bili su “zazidani u zid” u prizemlju i bez tuđe pomoći nisu mogli napustiti sklonište. U suton Zehra izlazi na balkon da ispuši cigaretu:

“Oko 20:30 Zehra Turjačanin bila je na svom balkonu i pušila je kada je iz nekoliko automobila, u kojima je bilo više naoružanih muškaraca, čula glasne ‘srpske nacionalističke pjesme’. Naoružani muškarci lupali su na kućna vrata porodice Turjačanin, kao i na vrata nekoliko drugih kuća u komšiluku. Jedan od njih bio je ‘amidžić’ ili ‘amidža’ Milana Lukića, također se prezivao Lukić, ‘pedesetih godina’. Naoružani muškarci potom su svim ukućanima iz porodice Turjačanin rekli da izađu iz kuće, da je organizovan konvoj koji će ih odvesti u Bajinu Baštu, mjesto sjeveroistočno od Višegrada. Zehra i ostale žene i djeca poslušale su, a brat i rođak su ostali zazidani u kući. Nakon što je izašla iz kuće, Zehra je vidjela da nema nikakvih vozila koja bi ih odvezla sa Bikavca. Umjesto toga, naoružani muškarci su ih, baš kao i mnoge njihove komšije, odveli u kuću Mehe Aljića, udaljenu stotinjak metara. Zehra Turjačanin je među naoružanim vojnicima na puteljku između kuće porodice Turjačanin i kuće Mehe Aljića vidjela Milana Lukića. Naoružani muškarci su Zehri i ostalim ženama i djeci rekli da kroz vrata prema bašti, odnosno kroz balkonska vrata uđu u kuću Mehe Aljića. Zehra Turjačanin je ušla posljednja.”

“Svjedokinja VG115 bila je u jednom voćnjaku u blizini kuće Mehe Aljića. Vidjela je Milana Lukića, Mitra Vasiljevića, Mileta, oca Milana Lukića, i njegovog brata Gojka, jednog muškarca sa čarapom navučenom preko glave i još neke muškarce kako ljude utjeruju u kuću Mehe Aljića. Činilo joj se da je Milan Lukić glavni u grupi: ‘On se najviše isticao, njegova galama se najviše čula.’ Potom je vidjela kako Milan i Sredoje Lukić na vrata ‘prema prozoru od dnevne sobe, kojima je kuća bila okrenuta prema putu’, stavljaju metalna garažna vrata kako bi ljude onemogućili da izađu.”

“Svjedokinja VG058 izjavila je da se skrivala ‘nekih pet metara’ od kuće Mehe Aljića. Kada je zamoljena da pogleda fotografiju Bikavca snimljenu iz vazduha, nije uspjela tačno prepoznati kuću. Izjavila je da je vidjela Milana Lukića, Sredoja Lukića, Jovicu Planojevića, jednog muškarca sa čarapom preko glave i druge kako muslimane prisiljavaju da uđu unutra. Vidjela je Milana Lukića kako kundakom gura ljude u kuću, uzvikujući: ‘Što više dajte naroda…’ Kad su ljudi utjerani u kuću, čula je lupanje ‘kao čekič’.”

“Kad je Zehra Turjačanin ušla u kuću Mehe Aljića, Milan Lukić joj je strgao zlatni lančić s vrata. U kući je bilo oko 70 civila muslimanske nacionalnosti, uključujući Zehru i članove njene porodice, mlade majke s djecom i starije osobe. Najmanje dijete u kući bilo je staro godinu dana. Svi ljudi dovedeni u tu kuću bili su civili, niko od njih nije bio naoružan niti je nosio uniformu bilo koje vrste. Neki od njih bili su domaći ljudi s Bikavca, ali većinom su tu bile izbjeglice iz okolnih sela koje su se sklonile na Bikavac čekajući konvoj. Kuća Mehe Aljića bila je ‘prizemna’, ‘imala je balkonske prozore i vrata i imala je obični prozor na niši u dnevnom boravku’. U kući je vladala atmosfera straha. Svi izlazi bili su blokirani teškim komadima namještaja, a ljudi su sjedili na podu uza zidove.”

Lukić i ostali naoružani muškarci bacali su kamenje na kuću kako bi porazbijali prozore. Potom su pucali. Zehra Turjačanin je izjavila da su se meci samo zarili u zid i da niko nije pogođen, budući da su svi koji su bili u kući sjedili na podu. Poslije toga su ubacili ručne bombe. Od ručnih bombi poginulo je nekoliko ljudi. Naoružani muškarci su potom ubacili neki prah od kojeg su se svi stali gušiti. Svjedokinje VG058 i VG115 vidjele su kako naoružani muškarci koriste benzin da bi zapalili kuću.”

“Izbila je vatra i brzo se širila. Zehra Turjačanin je izjavila sljedeće: ‘Tada sam čula kako školski drug moga brata, Lukić Milan, govori da je vrijeme da nas zapale. Prišao je kući i zapalio je.’ Svjedokinja VG035 je vatru vidjela sa prozora kupaonice u svojoj kući koja se nalazi nedaleko odatle i izjavila je da nikad nije vidjela tako visok plamen. Svjedokinja CW2, koja je bila u kući udaljenoj 200-500 metara, plamen je opisala kao ‘visok do nebesa’. Svjedokinjama VG058 i VG035 u živom sjećanju su ostali stravični jauci ljudi u kući, ‘kao krik mačaka’.”

“Krhotine ručne bombe zarile su se Zehri Turjačanin u lijevu nogu. Odjeća na njoj se zapalila i plamen je stao peći kožu. Vidjela je kako se i drugim ljudima u kući zapalila odjeća, kako se pretvaraju u žive buktinje. Čuli su se jauci i krici. Zehra Turjačanin je čvrsto zatvorila oči i uspjela je pobjeći kroz mali otvor od oko 65 centimetara ispod metalnih garažnih vrata. U dodiru sa usijanim gvožđem zadobila je teške opekotine na rukama i šakama koje su rezultirale trajnim oštećenjem. Od ostalih u kući niko se nije spasio, svi su izgorjeli.”

“Kad se Zehra Turjačanin izvukla iz kuće Mehe Aljića, vidjela je Milana Lukića i naoružane muškarce kako leže u travi u blizini, činilo se da nisu trijezni. Vikali su za njom: ‘Stani!’ Ali ona je nastavila trčati, stresajući sa sebe zapaljenu odjeću. Svjedokinja VG058 vidjela je Zehru Turjančanin kako izlazi iz zapaljene kuće. Vidjela je i da je Milan Lukić ukrcao dvije djevojke u jedan kombi i da su se Milan Lukić, Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević i Jovica Planojević odvezli.”

“Oko 22 časa Milan Lukić i naoružani muškarci vratili su se u kuću u kojoj su boravile svjedokinje VG094 i VG119. Svjedokinja VG094 je vidjela da su se dovezli crvenim ‘Passatom’. Svjedokinja VG119 je izjavila da je i Sredoje Lukić bio među naoružanim muškarcima koji su došli u kuću. Sa muškaraca je ‘kiptio znoj’ i bili su prljavi. Lice i odjeća Milana Lukića bili su umrljani pepelom, a ostali vojnici izgledali su kao da su bili u blizini vatre. Svi su čudno zaudarali, na dim ili znoj. Jedan naoružani muškarac koji je ‘izgledao kao narkoman’ oko vrata je imao mnogo zlatnih lančića.”

“Bježeći, Zehra Turjačanin se obrela u srpskom naselju Mejdan, gdje je nekoliko sati ostala u nekom jarku sakrivena u koprivi. Potom se vratila na Bikavac i zaredala po drugim muslimanskim kućama, govoreći ljudima da bježe. Prva kuća na Bikavcu u koju je došla bila je kuća Ismete Kasapović. Zehra je zamolila Ismetu da izbavi njenog brata i rođaka koji su ostali ‘zazidani’ u kući porodice Turjačanin. Zamolila je da bratu i rođaku ne kaže šta joj se dogodilo nego samo da im kaže da je otišla u Bajinu Baštu.”

“Poslije ponoći Zehra Turjačanin je otišla u kuću u kojoj su boravile svjedokinje VG035 i CW2 i rekla im da je Milan Lukić u kući Mehe Aljića zapalio ljude i da bježe. Zehra Turjačanin je svjedokinji VG035 rekla da i drugima na Bikavcu kaže šta se dogodilo te večeri i onda je otišla. I svjedokinja CW2 je izjavila da im je Zehra Turjačanin rekla da bježe jer je grupa ljudi živa spaljena i da je samo ona preživjela.”

“Dana 28. juna 1992. oko dva sata iza ponoći Emina Kasapović i Zehra Turjačanin došle su u kuću u kojoj su boravile svjedokinje VG094 i VG119. Zehra Turjačanin je bila u ‘groznom stanju’. Svjedokinja VG119 je izjavila da joj je gornji dio tijela bio ‘totalno (…) izgoreo’, a kosa i ruke sve do laktova bile su oprljene. Zehra Turjačanin je rekla da je Milan Lukić u jednoj obližnjoj kući zapalio više od 70 osoba.”

“Nakon što je obišla tri kuće, Zehra Turjačanin je otrčala u komandu srpske Teritorijalne odbrane u hotelu ‘Bikavac’. Tamo je zatekla dva vojnika, kojima je rekla da se u njenoj kući dogodila nesreća sa plinskom bocom i da se tako opekla. U unakrsnom ispitivanju je objasnila da vojnicima nije rekla istinu o tome što joj se dogodilo jer se bojala da bi je mogli mučiti. Molila je vojnike da je ubiju jer tako opečena nema kud. U komandi se jedan mladi srpski vojnik smilovao na nju i sakrio je u kući preko puta u kojoj su živjele četiri starice.”

“Svjedokinje VG035 i VG119 su izjavile da se ujutro 28. juna 1992. u blizini spaljene kuće na Bikavcu u vazduhu osjećao stravičan zadah spaljenog ljudskog mesa. U jednoj od pismenih izjava svjedokinja VG119 navela je da je vidjela ‘lobanje i tijela kako se puše’. Svjedokinja VG094 nije se sjećala da je sa svjedokinjom VG119 prošla pored spaljene kuće, dok je u jednoj od svojih pismenih izjava navela: ‘Kad smo odlazile iz kuće, nekoliko osoba iz grupe reklo je da osjeća miris spaljenog mesa.’ U unakrsnom ispitivanju svjedokinja VG119 na fotografiji snimljenoj iz vazduha nije mogla označiti kuću Mehe Aljića.”

“Istog jutra onaj mladi vojnik poslao je ljekara u kuću gdje se krila Zehra Turjačanin da joj liječi rane. U kuću su došli dr. Radomir Vasiljević i medicinska sestra, dali joj injekciju i ostavili joj neku mast i pilule. Ljekar joj je rekao da je ne može ponovo obići niti odvesti u bolnicu jer je muslimanka. Zehra Turjačanin je u toj kući ostala 11 dana, a starice su joj vidale rane kiselim mlijekom.”

“Jedanaestog dana, nakon što ju je mladi vojnik upozorio da je traži Milan Lukić i da više nije bezbjedna, Zehra Turjačanin je otišla iz kuće u kojoj su živjele starice. Nakon što se pročulo da je preživjela paljevinu, Milan Lukić je ponudio nagradu onom ko mu kaže gdje je Zehra Turjačanin.”

“Zehra Turjačanin je provela četiri dana u jednoj drugoj kući. Potom je krenula u Okruglu, gdje je stigla nakon deset sati hoda. U Okrugloj je zatekla svjedokinju VG094, koja je njeno stanje opisala kao ‘strašno’. Obišao ju je i jedan ljekar, ali joj je rekao da joj ne može dati lijekove jer su mu potrebni za vojnike. U Okrugloj je ostala četiri dana, nakon čega se priključila jednom konvoju za Međeđu. U konvoju je bilo 753 čovjeka, među kojima su bili i pripadnici muslimanskog TO-a iz Okrugle, naoružani lovačkim puškama, koji su došli u Višegrad kako bi izvukli preostalo muslimansko stanovništvo. Do Međeđe im je trebalo pet dana hoda kroz šume i preko brda. Svjedokinja VG119, koja je bila u istom konvoju, izjavila je da je Zehra Turjačanin imala jake bolove i molila je ljude da je počešu po glavi jer to svojim opečenim rukama nije mogla sama učiniti.”

“U Međeđi je Zehri Turjačanin rane liječio svjedok VG032, koji ju je poznavao od ranije. Svjedok VG032 nije je prepoznao zbog opekotina i infekcije, prepoznao ju je tek kada je progovorila. On je svjedočio ovako: ‘Cijelo lice joj je bilo bukvalno crno, izgorjelo. Od rane. Ruke, obadvije ruke bile su zamotane zavojima. To nisu bili medicinski zavoji, to su bili priručni zavoji. Po jedno pet, šest, tako… zavoja. Inficirani do te mjere da, kada sam pokušao da previjem jednu ruku, i svaki taj zavoj koji sam skidao, između zavoja su bili crvi. Kada sam uspio da previjem jednu ruku, ja sam se u tom momentu onesvijestio.”

Iz Međeđe Zehra Turjačanin je prepješačila do Zenice, gdje je smještena u bolnicu. Na kraju je završila u Francuskoj, odakle desetak godina kasnije dolazi u Hag da pogleda u oči svojim krvnicima.

 

PROČITAJTE I...

Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, Gorana ima više od 60.000. U Gori ih trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod

Poziv da se Bošnjaci politički organiziraju prihvata se s rezervom. Naši ljudi koji iole ulaze u te procese to prihvataju s dozom snishodljivosti, kao da nekom treba da se pravdaju, da se izvinjavaju za taj ipak ljudski i krajnje opravdan čin. U ovim okolnostima, početkom 2017. godine, rađa se ideja o formiranju Foruma Bošnjaka Makedonije s osnovnom idejom, pred dolazećim generacijama, da očuva ono što jesmo, da pomogne proces promoviranja nacionalne svijesti i očuvanje vlastitog političkog i kulturnog identiteta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!