Više tumačenja sarajevske multietničnosti

U centru Sarajeva svaki se dan guraju, doslovno, rame uz rame, žene iz arapskog zaljeva s crnim nikabima, polugole Holanđanke s tetovažama preko ramena, Azijati s bezbroj fotoaparata, zbunjeni američki studenti, Turci, indijske porodice s malom djecom, Pakistanke sa šarolikim hidžabima, Crnogorci, Makedonci, Albanci, Srbijanci, Slovenci, lokalci sa suvenirima... Multietničnost na svakom koraku

Piše: Amir TELIBEĆIROVIĆ

 

“Sarajevo više nije multietnički grad.” Ova tvrdnja posljednjih godina bezbroj je puta javno izrečena. Toliko je ponavljana i prežvakana, baš kao i pretjerana upotreba i zloupotreba riječi – antifašizam. Tvrdnju o navodnoj nemultietničnosti Sarajeva koristi haman svako, naročito oni koji se ne usude priznati da ne znaju ni šta ona znači. U međuvremenu je opis Sarajeva dopunjen navodima kojima se ističe kako je Republika Srpska više multietnička nego glavni grad Bosne i Hercegovine. Nije se baš često išlo u dubinu značenja ovih tvrdnji. Oni koji Sarajevu prigovaraju da je monoetničko mahom su osobe koje su rođene ili odrastale u ovom gradu tokom jugoslavenskog razdoblja. Najčešće se tvrdnje oslanjaju na podatak o smanjenom broju Srba i Hrvata u centralnim dijelovima grada, od završetka agresije do danas. Tačno je da njihov broj opada zbog različitih razloga, među kojima su ekonomski možda vodeći, što se odnosi i na odlaske određenog broja Bošnjaka.

Oni koji forsiraju priče o sarajevskoj multietničnosti nekad i danas samo znaju za socijalistički, jugoslavenski, odnosno komunistički model multietničkog obilježja grada. Pritom nerijetko brkaju pojmove: multireligijski, multikulturalni, multietnički i multinacionalni.

Zbog pretjerane medijske upotrebe svih ovih termina u domaćoj javnosti, počesto ih koriste i oni koji ih ne razumiju baš najbolje. Siromašenjem svog viđenja multietničkog, njegovim svođenjem samo na Srbe, Hrvate i Bošnjake, ili samo na one narode koji su bili priznati u bivšoj Jugoslaviji, takvi ostanu zbunjeni putovanjem u “ostatak” svijeta, shvatanjem da postoji drugačije značenje pojmova etničko i multietničko. Posljednjih nekoliko godina taj “ostatak” svijeta dolazi u Sarajevo. Počelo je to neposredno po završetku opsade Sarajeva, uz kulminaciju za vrijeme turističke sezone u posljednjih pet-šest godina. Može se govoriti da je Sarajevo tek danas multietnički grad, više nego u vrijeme Jugoslavije. Multireligijski i multikulturalni bio je oduvijek, ali multietnički i multinacionalni možda tek odnedavno. Šta to zapravo znači, možda najbolje shvataju turistički aktivisti. Naprimjer, jugonostalgičari znaju reći kako su Srbi, Hrvati i Bošnjaci isti narod, govore isti jezik, potječu iz iste zemlje, a istovremeno govore kako je Bosna i Hercegovina multietnička, i to, kakav paradoks, uglavnom zbog ta tri “ista naroda”.

U Sarajevu danas žive i rade ljudi s državljanstvima Švedske, SAD-a, Njemačke, Italije, Poljske, Grčke, Rusije, Holandije, Turske, Irana, Kine, Katara, Kuvajta, Indije, Pakistana, Velike Britanije, Francuske, Austrije, Mađarske, Brazila, Australije. Neki su od njih tu privremeno, a neki trajno, i to ne samo zbog ambasada njihovih država koje su u Sarajevu. U većem su broju nego što ih je bilo prije 1992. godine. Dakle, grad je multinacionalan.

Kad govorimo o etničkoj strukturi, grad vrvi od Arapa, Kineza, Indonežana, Iranaca, Koreanaca, Turaka, Afrikanaca, Afroamerikanaca, Flamanaca, Malajaca, Indijaca. Ili, uprošteno – Azijata, evropejaca, crnaca, gostiju sa svih kontinenata. Stoga, grad jeste multietnički i više nego što je bio prije opsade, agresije i rata. Neko može reći kako je riječ samo o turistima koji su ovdje privremeno i nakratko. Čak i kada su to samo turisti, biznismeni i radoznalci, ulice i objekti opet su više multietnički nego prije. Pritom, nisu to samo turisti. U Sarajevu danas pripadnici spomenutih etnoskupina kupuju nekretnine, mnogi ostaju, neki se vjenčavaju u Bosni i Hercegovini, neki stalno odlaze i dolaze. Oni koji današnjem Sarajevu spočitavaju procentualni manjak Srba i Hrvata kao da ne obraćaju pažnju na stvarne ili na bitnije nedostatke Sarajeva. Naprimjer, na gomile plastičnog smeća razbacanog po ulicama i parkovima, na loše stanje s parkinzima, na džeparenja, na još prisutne komunističke navike u mentalitetu, u lokalnom odnosu prema poslu, na bučne kafiće u centru grada koji maltretiraju stanovnike usred noći, na obijanje automobila… Našlo bi se toga još, ali ne, njima je važnija kvaziduhovita opaska da “u Sarajevu danas ima više Kineza nego Hrvata i Srba”. Osim što nije duhovita, opaska je i rasistička.

U međuvremenu, nekoliko javnih ličnosti, mahom iz medija, izjavljuje kako je Banja Luka više multietnička nego Sarajevo, a u nekim slučajevima cijela RS. Nisu ovdje značajna imena onih koji su takvo nešto rekli, nego to što nisu precizirali na šta se odnosi njihova tvrdnja. Naravno, da se pretpostaviti na šta se mislilo, ali bolje ostaviti onima koji forsiraju takve izjave da sami pojasne. Vjerovatno se tvrdnje nisu oslanjale na turizam u RS, a teško da se može govoriti i o uspješnom povratku izbjeglica i prognanih u taj entitet.

Za to vrijeme, u centru Sarajeva svaki se dan guraju, doslovno, rame uz rame, žene iz arapskog zaljeva s crnim nikabima, polugole Holanđanke s tetovažama, Azijati s bezbroj fotoaparata, zbunjeni američki studenti, Turci, indijske porodice s malom djecom, Pakistanke sa šarolikim hidžabima, Crnogorci, Makedonci, Albanci, Srbijanci, Slovenci, lokalci sa suvenirima. Bukvalno se mogu vidjeti i čuti na jednom mjestu, istovremeno. Tu već, nakon pojašnjenja o multietničnosti, dođosmo i do multikulturalnosti.

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!