fbpx

Virus korona uzima nam najbolje jazz-soliste

Od posljedica zaraženosti novim virusom korona preminuli su jazz-trubač Wallace Roney, pijanist i jazz-pedagog Ellis Marsalis, gitarist Bucky Pizzarelli... Tužni dani za jazz

 

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Teška su vremena za sve, teška posebno za one kojima je glazba pri srcu. Odlaze zbog zaraze virusom korona neki od najboljih, jedni u poznim godinama, a drugi u dobu kad su još mnogo toga mogli dati glazbi. Prvo nam je iz New Yorka stigla tužna vijest da je jedan od najboljih jazz-trubača uopće Wallace Roney zauvijek otišao, i to ne napunivši ni 60 godina, potom nam je iz New Orleansa, grada u kojem je počelo sve kada je o popularnoj glazbi riječ, pristigla vijest da je umro poštovani pijanist i nadasve jazz-pedagog Ellis Marsalis u 85. godini, da bi nas snogu oborila vijest da je pokošen smrtonosnim virusom nepojmljivo veliki gitarist Bucky Pizzarelli, napunivši nedavno 94 godine. Ali, ako mislite da je riječ o nekima koji su jako stari, moram odmah reći da su i Ellis i Bucky nastupali sve donedavno, i to s velikim uspjehom, a da i ne govorimo da su ih u stopu pratili njihovi sinovi, od kojih je svaki za sebe imao karijere svjetskih glazbenika.

Potpisnik ovih redova 1990. godine zaputit će se na studijski boravak po Americi, a u potrazi za korijenima jazza i popularne glazbe uopće. Završio je, naravno, koncem aprila u New Orleansu na Festivalu “Jazz and Heritage”, na kome će se u jednom od programa na centralnom podiju pojaviti postariji pijanist okružen sinovima. Bio je to Ellis Louis Marsalis Jr. (1934, New Orleans) sa svoja četiri (od petorice) sina. Trubu je držao Wynton, trombon Delfeayo, tenor saksofon najstariji Branford, dok je za bubnjevima sjedio 14-godišnji Jason. Bio bi to tek neki obiteljski hir da nije riječ o petorici glazbenika – i o ocu i o sinovima – koji su svojim djelovanjem odredili najviše granice američkog jazza. Dan poslije festivala tog poštovanog profesora sreo sam u školi u kojoj je godinama predavao (NO Center for Creative Arts), stvorivši od tog kultnog mjesta inkubator u kome su se formirali kasnije svjetski poznati solisti. Poput njegove četvorice sinova, poput Terencea Blancharda, Nicholasa Paytona, Jessea Davisa, Donalda Harrisona Jr., pijaniste, pjevača i glumca Harryja Connicka Jr. (kojeg sam također vidio na sceni tih dana). Ellis Marsalis će svirati u rodnom gradu, ali dovodeći modernije koncepcije u taj grad bluesa, R’n’B-ija i big band jazza, snimat će s najboljima od lokalnih glazbenika pa nadalje sve do najvećih zvijezda jazza, realizirati više od 20 solo ploča, neke u društvu sa svojim sinovima, i poučavati i formirati generacije briljantnih solista. Iako je 2001. godine prestao predavati, nastupao je sve donedavno; od klubova do velikih pozornica. Od Marsalisa su se toplim riječima oprostili gradonačelnik New Orleansa, kao i sinovi, a u gradu je tu nedavno otvoren i grandiozni Ellis Marsalis Center for Music s koncertnim dvoranama i prostorima za rad mladih solista i grupa, ali meni u sjećanju ostaje stasita figura tog giganta jazza i neposrednost i komunikativnost kojom me je obasuo kad smo se sreli u jednoj od učionica. O sinovima samo toliko da je svaki od njih dosegao same vrhove i o njima bi se dalo danima. Poslušajte samo Stinga i elegičnu baladu Englishman in New York i solo intervencije Branforda M. na sopranskom saksofonu, pa će vam se sve reći.

A onda gitarist John Paul Bucky Pizzarelli ( rođen 1926. u New Yorku ), rekli bismo, skoro zaštitni znak njujorške swing scene, glazbenik nevjerojatno duge i uspješne karijere. Gitarista čije ćemo sviranje naći na snimkama mnogih velikana američke jazz i popularne glazbe od Franka Sinatre pa nadalje. Njegov stameni ritam udruživao se s takvim solistima kakvi su Benny Goodman, Les Paul, Stéphane Grappelli ili Antônio Carlos Jobim, bio je dio studijskih ansambala u poznatim TV emisijama, nastupao sam ili s drugim gitaristima, a njegovo sviranje neuobičajene sedmožičane električne gitare svakako je legendarno. Potom su za Buckyjem došla i dvojica sinova: John, također gitarist i pjevač međunarodne karijere, i kontrabasist Martin. Udruženi su se znali pojavljivati na sceni, a s njima bi tada pjevala i supruga sina mu Johna Jessica Molaskey. Bilo bi to opet, kao i u slučaju Marsalisa, tek obiteljska avantura da svaki od njih nije izgradio karijere o kojima bi drugi mogli samo sanjati. Buckyja Pizzarellija sreo sam jedanput u Njemačkoj s ekipom jazz tradicionalista. Kad je njegova gitara zasvirala, sve je prštalo od swinga i ritmičkog naboja nevjerojatne energije. Da ovo nije prazna priča, opet ću “zloupotrijebiti” jedno poznato ime. Znate, naravno, tko je Paul McCartney. E taj će 2012. godine snimiti prekrasnu off ploču Kisses on the Bottom, na kojoj pjeva neke stare pop-pjesme i jazz-standarde. Na njoj je ugostio, a Macca, zna se, ima ukusa i može birati najbolje od najboljih, sve Pizzarellije, i oca i sinove, znajući da će njegovim izvedbama dodati onu nepojamno laku swing eleganciju i ritmički potisak.

I opet u New York, u kome je virus korona usmrtio virtuoznog jazz-trubača i krilničara Wallacea Roneya (1960, Philadelphia), koji će nakon najboljih škola doći u New York i početi raditi s najboljima, prije svih, s grupom “Glasnici jazza” hard bop bubnjara Arta Blakeya, muslimanskim imenom Abdullah Ibn Buhaine. Onda će provesti zadnje godine u društvu s legendom Milesom Davisom i kasnije nakon njegove smrti svirati u mnogim malim sastavima koji su oživljavali njegovu glazbenu zaostavštinu, ali raditi i s drugima poput Quincyja Jonesa, Gerryja Mulligana i drugih, ili pod vlastitim imenom svirajući agresivno, snažno, temperamentno, često i s elektroničkim instrumentima iza sebe, kombinirajući hard bop pristup s fuzijskim jazzom, zasluživši u više navrata nagradu Grammy, te učestvujući u brojnim projektima posvećenim Milesu Davisu.

Ukratko, tužni dani za jazz. Odlaze oni najbolji od najboljih pokošeni virusom koji kao da ne zna da prestane da uzima sebi ljepotu glazbe koju su oni kreirali.

 

PROČITAJTE I...

“Globalizacija i tehnologija već su učinile svoje, tako da ljudima više ime i prezime skoro i ne treba, svi smo postali samo brojevi i svuda traže od nas da “ukucamo” neki svoj identifikacioni broj, pa ako niste neki broj, neki konto ili pasvord, ne pomaže vam pa da ste i sam Putin ili Trump. Kako stvari stoje, vlasnici moćnih tehnologija već nas uče da nam mozak i razmišljanje nisu ni potrebni, oni imaju sve za naše glave, istina za naše mukom zarađene pare”

Govor o bosanskohercegovačkoj, a samim tim i bošnjačkoj književnoj produkciji, u stvari, govor je o njenom nepostojanju. To nepostojanje je suštinsko iako nije apsolutno. Knjige i dalje postoje, i dalje se pišu i publiciraju, sve je veći broj “autora”, a svijet društvenih mreža, digitalne štampe i kopirnica na drukčiji način određuje kako se taj status stiče. O savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji promišljam sa stanovišta pomalo ciničnog i manje-više ogorčenog pogleda s čitateljske margine svog kontinuiranog ali, ipak, nepotpunog uvida u sve objavljene knjige. Rukovodimo se mišlju da je pojedine autore bolje izostaviti nego o njihovim djelima pisati “napamet”. Predstavit ću knjige koje su privukle moju pažnju, a koje su objavljene 2019. i 2020. godine, a pregled koji nudim je u dobroj mjeri reduciran, i trebao bi biti tek kopča za temeljitije preglede kojima bi se, po prirodi stvari, trebali baviti časopisi za književnost i kulturu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!