Prilikom moga zadnjeg putovanja po arapskim zemljama, u Kuvajtu sam imao čast upoznati dr. Sulejmana Kathodu-Ćehaića. Dr. Kathoda rođen je u Palestini, u Cesariji, koja je sve do palestinskog rata bila jedno čisto bošnjačko naselje. Dr. Karthoda je srednju školu završio u Jerusalemu, a studije u Londonu. Već prije sam čuo o njemu. Da je dolazio u Bosnu i da se je iz Bosne i oženio. S njim sam razgovarao po bosanski, kako to on kaže, kojim on govori vrlo dobro.

Pričao mi je doktor da se je jedna grupa Hercegovaca iselila još 1883. godine u Palestinu. Mada u arapskom svijetu velike kulture i iste vjere, oni su ne samo zadržali uspomenu na svoj kraj nego i jezik i narodno obilježje i ime. Sve familije se sad pored svoga prezimena zovu još Bošnjacima, kako se i osjećaju.

Pričao mi je dr. Šemso Dervišević da je za vrijeme svoga boravka u Alžiru našao nekoliko malih naselja koja se zovu Bosna ili imaju njihovi stanovnici nadimak Bosnali. U jednom selu, koje je posjetio i s ljudima razgovarao, doznao je da su im stari doselili kao zanatlije još prije više od 250 godina. Čuo sam da takvih slučajeva ima i u Egiptu, pa i u Sudanu.

Mnogi su od njih zaboravili jezik, ali nadimak Bošnjak im je skoro svuda ostao.

Nakon razgovora s dr. Kathodom, koji je u svojoj rodnoj kući i naselju govorio bosanski i koji se još uvijek osjeća Bošnjakom, razmišljao sam o onim našim “historičarima” koji se iznenađuju na bosanski osjećaj muslimana i na naše bošnjaštvo u emigraciji, kojeg je navodno izmislio Kalaj.

Evo, davno prije Kalaja iselili su se ovi Bošnjaci i ponijeli svoj narodni osjećaj i ime. Kako je to duboko ukorijenjeno i snažno u duši naroda, vidi se da je kroz stoljeća ostalo ne samo u uspomeni nego kao pravo nacionalno obilježje naroda iz Bosne i Hercegovine.

Niko nije importirao u Bosnu Bošnjaštvo niti ga je iko izmislio, nego su nacionalna imena i ideje importirane. Ali im ih pored toga priznajemo ako ih jedan dio naroda prihvaća, pa makar i iz vjerskih razloga.

Mi smo uvjereni da će se i naši srpski i hrvatski nacionalisti pomiriti s bošnjaštvom jer kad ono nije napušteno od malih iseljeničkih kolonija za više stotina godina, onda neće ni od nas i našeg naroda – nikada.

(Bosanski pogledi, god. 5, juli-oktobar 1964, br. 36-39)