U proteklih nekoliko godina svijet se uvjerio koliko je mir krhak te koliko se globalna političko-društvena geografija može promijeniti u samo jednom danu. Šokovi su krenuli “Brexitom” i izborom Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, a nastavili se pandemijom virusa korona te agresijom Rusije na Ukrajinu. Da je neko 2015. godine najavio ovaj slijed događaja, vjerovatno bi ga proglasili ludim ili teoretičarem zavjera. Doduše, s obzirom na to da je zadnjih godina Baba Vanga jedan od glavnih izvora medijskih informacija o budućnosti svijeta, ništa nije isključeno. Ipak, promatrajući historiju čovječanstva, a posebice onu XX stoljeća, možemo uočiti da nije riječ o iznenađujućim i izoliranim slučajevima. Vjerovatno niko 1910. godine nije očekivao Prvi svjetski rat, ili 1930. Drugi svjetski rat. Možda 1970. godine se rijetkima činilo da će se SSSR raspasti, pa to, primjenjujući na naše prostore, isto vrijedi i za bivšu Jugoslaviju.

Uočavamo i historijsku prijelomnicu nastalu 1989. godine, koju je Francis Fukuyama nazvao “krajem povijesti”, odnosno dominacijom zapadnjačke liberalne demokratije u kombinaciji s političkom ekonomijom kapitalizma. Kasniji kritičari osporavaju Fukuyamin pojam “kraja povijesti” zbog ratova na prostoru bivše Jugoslavije te rušenja “blizanaca” 11. septembra 2001. godine, ali takvi najčešće nisu čitali Fukuyaminu knjigu, posebno njeno zadnje poglavlje. Mnogi su očigledno smatrali da nakon raspada SSSR-a i prestanka hladnog rata više neće biti većih globalnih sigurnosnih prijetnji.

Invazija Rusije na Ukrajinu pokazala je da se svijet nije promijenio u posljednjih stotinu godina jer retorika i način ratovanja neodoljivo podsjećaju na zločinačke dosege Trećeg rajha. Međutim, rusko-ukrajinski rat, koji bi vrlo lahko mogao postati i svjetski, zanimljiv je u kontekstu novonastale sigurnosne situacije, ali i ponovne opomene šta otuđeni pojedinac može uraditi, posebice u autokratskim režimima. Trenutno u Srbiji imamo primjer autokratskog režima s istaknutim pojedincem na čelu koji ima dugu historiju učešća u ratnim sukobima, s naglaskom na propagandno-psihološki rat. Upravo takvi pojedinci, što dokazuje i slučaj Rusije, kada umisle da im historija nalaže da moraju svoje zemlje učiniti carstvima, iako im dobar dio stanovništva živi na “hljebu i vodi”, jesu permanentna opasnost za sigurnost.

Međutim, ni u Evropskoj uniji ne cvjeta demokratija, a dobar primjer za to jeste i Hrvatska i njen predsjednik. Dolaskom na položaj Zoran Milanović postao je veliki problem u funkcioniranju države i društva. Od početka je Milanović u sukobu s Vladom RH na temu Hrvatske vojske. Sukob se ogleda u njegovim stalnim prozivanjima da se ne ulaže u standarde vojnih kampova, u plaće vojnika, a često dolazi do nekih protokolarnih nesporazuma, npr. roditelji vojnika ne smiju prisustvovati određenim smotrama zbog covid mjera. Veći dio problema čini Milanovićev sukob s ministrom odbrane Banožićem, koji je objektivno, prema mnogima, nekompetentan za bilo kakvu ministarsku dužnost, a kamoli onu ministra odbrane. Vidi ga se kao “sretnika” iz Slavonije koji je zbog HDZ-ovog načela teritorijalne zastupljenosti u vlasti ugrabio ministarsku fotelju. Milanović ga ne štedi te ga naziva “lažnim doktorom znanosti”, “Banetom”, “malim od kužine” itd. Međutim, u ovoj situaciji nije riječ o njihovom ličnom odnosu, već o nefunkcioniranju predsjednika republike i ministra odbrane, što je jedna od temeljnih stvari što sukladno ovlastima predsjednika države proizlaze iz Ustava RH.

Zoran Milanović u februaru postao je zvijezda vodećih ruskih medija kada je govorio kako Rusija neće napasti Ukrajinu, da 150.000 vojnika nije dovoljno za to, te još važnije da je nekim dijelom NATO kriv za tu situaciju i da će on biti protiv proširenja NATO-a u budućnosti. Dakle, to uključuje i Bosnu i Hercegovinu pa u nekoj poprilično dalekoj i nerealnoj opciji i Srbiju. Takva izjava je diplomatski rečeno politički štetna i kratkovidna. Kao i obično, Milanović je u navedenim stavovima ustrajavao pa ih nekoliko puta ponavljao. A onda je nakon napada Rusije na Ukrajinu zanijemio pa sazvao pres-konferenciju na kojoj novinarima nije omogućio da ga pitaju za njegove prethodne izjave koje su izazvale salvu upitnika i nezadovoljstva među NATO članicama te podigle kosu na glavi građanima.

I taman kad se činilo da se Milanović malo pripitomio i shvatio ozbiljnost situacije jer je Hrvatska članica NATO-a, a bombe od njene saveznice Poljske padaju svega 15 kilometara daleko, Milanović je nastavio šokirati, ali i izazivati ozbiljne sigurnosne propuste. Prvo, nije pristao na Plenkovićev prijedlog da se sazove Vijeće za nacionalnu sigurnost. Dakle, od početka agresije Rusije na Ukrajinu i cijele situacije koja je nastala, uključujući i pad drona s eksplozivom usred Zagreba teškog 6 tona i dugog 14 metara, Hrvatska nije održala sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost. Nadalje, Plenković je izašao u javnost s objavom kako su vojska i sve sigurnosne službe podigle stepen pripravnosti. Odmah je došao odgovor s Pantovčaka kako to nije istina te da za time nema potrebe, Milanović je rekao kako su donesene neke odluke, ali da je njihov rezultat “jedan zaštitar više u kasarnama”.

Milanovićeva sprdnja sa svime nastavlja se i u ovoj nimalo bezazlenoj situaciji. Sprdao se s virusom korona i nazivao ga karijesom, sprdao se s Plenkovićem i nazivao ga plamenim jazavcem, sprdao se s državnom televizijom i nazivao je “Yutelom”. U Milanovićevom svijetu, ili tačnije balonu, vlada neka vrsta karnevala ili kabaretske predstave. Dakle, kao da situacija već nije bila dovoljno ozbiljna, protekle sedmice Zagreb je zatresao pad sovjetske bespilotne letjelice Tu-141 “Strizh” dugačke više od 14 metara i teške 6 tona. Dron je pao svega 50 metara daleko od spavaonice Studentskog doma “Stjepan Radić” na zagrebačkom Jarunu. Pukom srećom, niko nije stradao, a oštećeno je 40 obližnjih automobila na parkiralištu. Naknadnom istragom ustanovljeno je kako je letjelica nosila na sebi eksploziv, ali ostalo je nejasno je li to mehanizam samouništenja kako crna kutija ne bi pala u neprijateljske ruke ili pak namjerno postavljena instalacija s ciljem nanošenja štete u ljudskom i materijalnom obliku. Ne zna se ni ko ju je poslao niti s kojim ciljem, o svemu se može jedino nagađati.

Nakon tog događaja, Plenković je krenuo u akciju alarmiranja međunarodne javnosti te je svim čelnicima u Evropskoj uniji i NATO-u poslao pismo i objasnio ozbiljnost događaja te zatražio pomoć. Pored toga, s Francuskom je dogovorio da francuski borbeni avioni čuvaju hrvatsko nebo dok je njihov nosač aviona “Charles de Gaulle” u Jadranskom moru, a krajem sedmice u Hrvatsku stižu i dva američka borbena aviona F-16. Plenković putuje i u Španiju na sastanak s vojnim zapovjedništvom NATO-a dok će u isto vrijeme izaslanstvo Ministarstva odbrane putovati u Washington i razgovarati na temu sigurnosti zračnog prostora.

A što za to vrijeme radi predsjednik Milanović? Ustrajava u tome da Dodik nije problem u Bosni i Hercegovini već je to, po njemu, “dio bošnjačkih elita” iz “sarajevske čaršije”, naravno, pritom ponavljajući teze posve srodne velikosrpskoj politici. “Bosna i Hercegovina je aberacija i poremećaj koji je takav već 25 godina zbog europskih komesara”, rekao je Milanović u Zemuniku, što je izjava koja nevjerovatno podsjeća na one koje neprestano na račun Bosne i Hercegovine izdaje Milorad Dodik. Primjer je ovo političke kratkovidnosti bez presedana u momentu kada je Dodik pored Lukašenka jedini političar u Evropi koji otvoreno podržava Putinovu agresiju na Ukrajinu. Čak ni Vučić više nema hrabrosti javno stati uz Putina. Ali tako nešto ne smije nas iznenaditi od čovjeka koji je do jučer tvrdio da Rusija neće napasti Ukrajinu i da je korona karijes.

Isto tako, u utorak su francuski borbeni avioni nadletjeli Zagreb zajedno s hrvatskim olupinama pod imenom MiG 21. Milanović je odmah izdao naredbu vojsci da se zabrani prelijetanje borbenih aviona preko gradova. Dakle, zabranio je prelijetanje borbenih aviona saveznice iz NATO-a koji su došli upravo na poziv Hrvatske vlade jer Hrvatska nema takvih aviona kojim bi zaštitila svoje nebo od letjelica koje hrvatskim građanima lete iznad glave i padaju pored njih. Da nije od Milanovića, bilo bi nadrealno i nezamislivo. Međutim, očito živimo vrijeme u kojem nezamislivo dobiva novo značenje, a u Hrvatskoj se odaziva na ime – Zoran Milanović.