Stigli smo u Kladanj. Udisao sam svjež zrak protežući ukočene mišiće nogu, leđa, vrata, idući s rođacima k poznatom, porodičnom okruženju. U glavi se još “odmotavao” film o upravo pređenom putu. Dionica od Milankovića do Kladnja bila je moja najduža putešestvija na tako kratkoj relaciji. Svega dvadesetak kilometara. U tranzitu smo proveli približno pet sati. Naučio sam još jedno značenje rata. Blokada. Presijecanje komunikacija. Svih mogućih veza. U Olovu je prvo “nestalo” TV signala RTV Sarajevo, sada RTV BiH. Potom su “ukinuli” telefone. Onemogućen je i dotok struje. Bez struje ne rade pumpe za vodu.
Valjalo se “organizirati” na drugi način. Umjesto štednjaka, peć na drva usred ljeta, umjesto gradskog vodovoda – bunar! Sijalice će biti zamijenjene svijećama, fenjerima na petrol, sitnim autosijalicama priključenim na akumulatore, tek izvađene iz automobila. Umjesto telefonskog saobraćaja, uskočit će radioamateri, povezujući “pokidane veze” preko valova radiostanica marke “Motorola”.
Agresor je zaposjeo i glavne putne pravce prema Sarajevu i Tuzli. Ostali su planinski, zaboravljeni, neodržavani, neasfaltirani, šumski putevi koji odjednom dobijaju na značaju. Postaju saobraćajnice prve kategorije. Žila kukavica, bajpas, put spasa, humanitarni koridor... Sve su to nazivi za uzanu cestu kojom se može provući manje i, teškom mukom, poneko veće vozilo poput kamina ili autobusa, kako bi se uvezale slobodne teritorije. Prevoze se civili, vojnici, živa stoka, medicinska oprema, oružje, municija, sve što je potrebito da bi se vodila borba, da bi se pružio otpor. I zato sve traje neuobičajeno dugo. Čeka se na popravke odrona, uklanjanje zapreka... Čeka se na promjenu gume ili nekog dijela vozila u zastoju. Stoji se u mjestu dok se ne uklone vozila koja se, i pored svog znanja i opreme mehaničara, ne mogu pokrenuti. Čeka se dok se propuste “prioriti”, ono što je hitno: sanitet, vojska, oprema.... Stanje mirovanja mjeri se satima.
AUTOBUS S OKUSOM SUHOGA MESA
Autobus je bio krcat. Gradski. Onaj s nešto užim sjedištima. S minimalno spužve na sjedištima ili potpuno bez nje. S više stajaćih mjesta. Dosta kraći u odnosu na “međugradske” i s neznatnim prostorom za prtljag. Takvih je bilo desetak u radionici za popravku “Centrotransovih” autobusa, koja se nalazila ispod moje kuće u Olovu. Kao djeca, “provaljivali smo” u te buseve kradući šupljikaste aluminijske cijevi, koje su služile kao nosači zastora za velika prozorska okna autobusa. Rezali smo ih na “po metra” i koristili za ispaljivanje fišeka. Podijeli bismo se u grupe i gađali se međusobno papirnim fišecima u vječnoj, dječijoj, ljetnoj igri. Pobjednik bi bio nepogođeni, neokrznuti. Isto je pravilo vrijedilo i sada. Samo je valjalo izbjeći prave, ubojite metke i gelere.
Isprva sam gledao u putnike. Ispred mene sjedile su djevojke. Znao sam njihovu priču. Rat u Vlasenici. Zatočeništvo. Silovanje. Trudnoća. Doktor u Tuzli, kamo su išli... Bile su u nekakvom neprirodnom razgovoru. Polurazgovoru. Više su govorile oči i gotovo simetrični pokreti “lomljenja” prstiju.
Do njih su stajali uniformirani vojnici na dopustu. Mladići. Pokušavali su zapodjenuti razgovor isprva. Djevojke su odgovarale kratko. Nezainteresirano. Nije bilo niti mjesto niti vrijeme za razgovor.
Iza je bio “domaćinski” par. Spakovali su cekere pune povrća, suhog mesa, ručno pravljenog putera, svega što se moglo “proizvesti” na selu a bilo je neophodno djeci, rodbini u nekom “urbanom” mjestu gdje su trgovine ili prestale s radom ili su bile preskupe.
I dalje je bilo vruće. Miješali su se mirisi suhog mesa, povrća, oznojenih putnika, mrsa (naziv za mliječne proizvode, op. a.)... Toliko se ljudi ispreplelo, sabilo, u malom prostoru gradskog autobusa, zaglavljenog negdje u šumi na planini Konjuh, na nekoliko kilometara od “civilizacije”.
Izbijala je toplota, prašina, s poda, s krova, od prozora, vonj je ispunjavao svaki kutak, svaku rupicu u autobusu... Bila mi je muka. Dobio sam nagon za povratiti. Počela me glava boljeti. Poželio sam razbiti prozor i izaći napolje. Mama je to vidjela. Stisla me za glavu i rekla: “Izdrži, i ovo će proći.”
Nekako smo došli do sela Brateljevića. Bilo je poznato jer je u blizini Djevojačka pećina, jedno od najvećih dovišta u Bosni i Hercegovini. Kao dijete, jedne sam prilike išao s rodbinom do tog sela. Milankovići su bili izlazna kapija s olovske strane Konjuha, a Brateljevići ulazna s kladanjske strane.
U Kladanj smo prvi put ušli preko “brane”, kupališta na Drinjači neposredno napravljenog pred rat. Dočekali su me rođak Dženad i njegov otac Vehbija. I dalje su se smjenjivale slike tog tegobnog puta dok sam prolazio pored vatrogasnog doma ka Drumu i Borku, dobro poznatim mahalama, gdje je živjela rodbina.
Kladanj je bio nekako drugačiji, užurbaniji, življi. Ako je u Olovu sve bilo u povlačenju, odlasku, premještanju, razmještanju, tranzitu..., ovdje se radilo o dolasku, prolasku, zbrinjavanju... Mnoštvo vozila, teških građevinskih mašina pored puta, vojske, policije, djece, žena, izbjeglica sa svežnjevima...
EZANOM SE RAZBIO STRAH
Radila je robna kuća, radile su prodavnice, kafane, pekare, telefonske govornice... Da nije vojnika i kamiona smb boje, rekao bih da je to pazarni dan, kada dolaze mještani okolnih sela na pijacu prodati poljoprivredne proizvode...
“I, Olovčić, kad ćemo na Zeleni”, upita me Vehbija, aludirajući na gradsko kupalište Zeleni Vir u Olovu. Promrmljah: “Nećemo skoro.” “Sljedeće ljeto smo tamo”, dodade ohrabrujuće Vehbija. “I nama su pravili probleme pa smo potisnuli četničku bagru s općine. Ostao je još samo Pelemiš. Tamo su tvrdi, ukopani. Odatle tuku saobraćajnicu prema Tuzli”, ukratko objasni ratnu situaciju u Kladnju. “I, da, granatiraju s vašeg Drecelja”, nastavi Vehbija. “Nije naš”, odgovorih, gotovo ljutito. “Selo je na vašoj općini, na to sam mislio”, reče Vehbija i još reče: “Znamo mi ko su četnici i kako treba s njima, još od Drugog svjetskog rata.”
Slušao sam tu priču, u raznim varijantama više puta, u posljednje dvije godine, kada se konačno smjelo govoriti bez bojazni da će isljednici pokucati na vrata. Gotovo svaki put kada bi dolazila neka od tetki, starih nena, komšinica, isključivo ženski svijet, potrudile su se da mi usmenim putem prenesu šta se dešavalo u Kladnju u vrijeme Drugog svjetskog rata, a nije bilo zapisano, nije smjelo biti zapisano u historijskim čitankama. Kladanj je branila lokalna muslimanska milicija pod vodstvom Avdage Hasića. Držali su Kladanj sigurnim, podalje i od četnika i od partizana. Sarađivali su s ustaškim vlastima. Susjedni Šekovići, od kojih je prijetila opasnost, bili su četnički do pred sami kraj rata. Tada su promijenili stranu i “prebjegli” u partizane. Po oslobođenju, Kladanj je kao “ustaško” mjesto bio sankcioniran. Svi su ga poslijeratni infrastrukturni projekti zaobilazili. Ta vrsta blokade trajala je do sredine sedamdesetih. “Samo je jedna višespratnica u Kladnju”, često bi isticali, o kakvom se blokadama radilo. S druge strane, Olovo kao mjesto odano “socijalističkim tekovinama” doživjelo je razvoj. Vladao je strašan animozitet. Zato sam bio “Olovčić”. Nikada me niko nije zvao po imenu.
I pored svih zabrana, Kladanj je živio “tradiciju”. Bile su dvije džamije i turbe u centru čaršije, išlo se na Djevojačku pećinu, redovno su održavane seoske dove...
Na Drumu nas je dočekala rodbina: mamine tetke Begajete i Dika, Kanita, Murveta, Emina velika, Emina mala... Sjedili smo na drvenoj klupi pod krošnjama starog duda, ispred Begajetine kuće na četiri vode. Tek su bili izneseni ručak i kahva. Još je bio dan i nije bilo pretoplo. Kraj je septembra devedeset druge. Kao i prije pedeset godina, Kladanj je bio grad slobode, grad otpora, grad u koji nije zagazila četnička čizma. Bio je utočište za Vlaseničane, Bratunčane, Rogatičane, Zvorničane i druge iz Podrinja, prognanike iz muslimanskih sela Han-Pijeska i mnoge iz olovskog kraja.
Ne znam koliko je vremena prošlo, već je sunce zalazilo kada smo ušli u kuću. Začuo se na razglasu s gradske džamije glas mujezina... Kao da je na tren nestalo nekakvog neimenovanog, nepozvanog, a uvijek prisutnog straha od daljeg pomicanja, zbjega, dalje neizvjesnosti.
Znao sam da sam na sigurnom! Legao sam u brižljivo pripremljenu i ugrijanu posteljinu, gledajući zvijezdama obasjano nebo iznad Kladnja... Poželio sam otvorenih dlanova da Armija Republike Bosne i Hercegovine oslobodi sva okupirana mjesta kako bismo svi mogli uživati slobodu i gledati zvijezde iznad mjesta gdje smo rođeni, odakle smo došli u slobodarski Kladanj!