U sarajevskoj ulici Hasana Kaimije, znamenitog divanskog pjesnika iz 17. stoljeća, smještena je kuća jednog od prominentnih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih kulturnih djelatnika 20. stoljeća – Hamida Dizdara. Kuću je podigao sam Hamid, a nekad je u njoj bio smješten i dio grandiozne biblioteke koja je brojala oko 20.000 naslova, jedne od najbogatijih privatnih biblioteka na Balkanu.

U ovoj kući sakupljala se kulturna elita Sarajeva i Bosne, od Hamze Hume, Ahmeta Hromadžića, Ćamila Sijarića i drugih, a u njoj je sastanke Komiteta održavao Valter Perić. U njoj danas živi Hamidov sin Muris, godinu mlađi od same kuće. Naime, Hamid je kuću podigao 1936. godine, a naredne mu se godine rodio sin Muris.

Po struci inžinjer arhitekture, Muris je vjerovatno i jedini svjedok djelovanja Valtera Perića u Sarajevu. “Ja sam izbjegao iz ove kuće zajedno sa svojom sestrom. Kraj Drugog svjetskog rata dočekali smo u kući časnog reisa Džemaludin-efendije Čauševića. Reis je umro 1938. godine, a njegov sin Halid, po struci advokat, krio nas je do kraja rata. Mi nismo ni znali imamo li koga živog… Zamislite, sin reisa Čauševića čuva djecu komunista i antifašista! Mislim da tu puno toga govori. Školovani muslimani bili su veoma napredni u to vrijeme”, kaže Muris. Sam Hamid je, kao ilegalac i jedan od trojice najbližih Valterovih saradnika, izbjegao hapšenje, ali to nije bio slučaj s njegovom majkom Nazirom i sestrom Refikom, koje su zarobljene, odvedene u Jasenovac i pogubljene.
Hamid Dizdar, Makov stariji brat, jedna je od važnijih figura bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture 20. stoljeća. Pjesnik, novinar, publicist i etnolog Hamid Dizdar danas je poprilično zanemaren i gurnut na marginu, iako se Mak Dizdar nekada predstavljao kao “Hamidov brat”, što je bila ulazna karta u svijet visoke kulture.

Hamid Dizdar rodio se u Stocu 22. februara 1907. godine, deset godina prije Maka. Otac Muharem bio je vlasnik kafane i aščinice, a majka Nazira, rođena Babović, iz Trebinja, bila je domaćica. Osnovnu školu završio je u Stocu, a gimnaziju je pohađao u Mostaru i Tuzli. Muris ističe da mu je dedo Muharem umro mlad, pa je brigu o porodici preuzeo Hamid. “On je praktično izdržavao kompletnu porodicu, već od svoje petnaeste ili šesnaeste godine”, kaže Muris.

Hamid je radio i kao službenik Duhanske stanice u Stocu, zatim kao pisar u advokatskoj kancelariji Jakiše Milkovića, te kao činovnik u Općini u Stocu. Nemiran i znatiželjan, Dizdar se nije mogao skrasiti u Stocu, pa od 1930. godine živi i radi kao novinar u Sarajevu. Uređuje listove Slobodna riječ, Jugoslavenska pošta, Pravda i Gajret. 

Posebno je značajan Hamidov književni rad. On se javio u književnosti još kao đak tuzlanske gimnazije 1925. godine pjesmama Jesenja kiša u Zagrebačkom ilustriranom listu. U sljedećoj godini objavio je dvadesetak pjesama u Novom čovjeku, pet pjesama u prozi i dvije pjesme u časopisu Zora. Poslije je svoje pjesme i proze objavljivao i u Novom Beharu, Gajretu i zagrebačkom Vijencu. Već se tada javio i kraćim prikazom Grozdanina kikota Hamze Hume. S nepune 22 godine štampao je 1929. godine Arabeske, svoju prvu zbirku poezije, koja je od književne kritike tada dobila pozitivne ocjene. Hamid je kao pjesnik uglavnom šutio od 1940. do 1954. godine, a tek ga je nova generacija takozvanih “tužnih pjesnika” podstakla na ponovno pisanje lirike i traganja za vlastitim izrazom. Godina 1954. označila je i za Hamida Dizdara vraćanje njegovoj istinski inspirativnoj temi i lirskoj vokaciji. Te je godine u vlastitoj nakladi izdao zbirku 3 × 8. Lirika. Godine 1944. izdao je knjigu Sevdalinke, koja predstavlja jednu od najvažnijih knjiga vezanu za očuvanje blaga bošnjačke usmene književnosti. Hamidov sin Muris kazuje da je Mak Dizdar veoma cijenio mišljenje starijeg brata, pa je i pjesme Kamenog spavača prvo čitao Hamidu, očekujući njegovo “odobrenje”. “Sve što je amidža Mak radio ne bi prošlo bez konsultacije s mojim ocem. Bilo mu je vrlo bitno šta će otac reći o onom što je napisao”, kaže Muris.

Iako kao urednik Jugoslavenske pošte nije imao finansijskih problema, Hamid se odlučio za ilegalno djelovanje. “Mi smo fino živjeli. Otac je napravio kuću, a i majka je imala vilu koju je naslijedila u Kranjčevićevoj ulici. Ipak, otac je bio posvećen NOP-u. Bio je intelektualac i antifašista i zbog toga je radio kao ilegalac”, kaže Muris, prisjećajući se neprespavanih noći u kojima su članovi porodice sa zebnjom osluškivali zvuk automobila – što je najavljivalo ustašku patrolu. “Oca su znali i po tri puta u jednoj noći voditi na ispitivanja. Tu su ga i premlaćivali”, kroz suze se sjeća Muris.

U kući u kojoj Muris danas živi, a koju je sagradio Hamid, Valter Perić dugi je niz godina održavao sastanke Komiteta. “Koliko se vodilo računa o tajnovitosti, o kakvoj se konspirativnosti radilo, da ni moja majka dugo nije znala ko je Valter. Upoznala ga je ‘slučajno’, tako što je iznosila neku vodu iz kuće i srela se s njim.

Nakon Drugog svjetskog rata formiran je Arhiv Grada Sarajeva, a Hamid Dizdar postavljen je za njegovog prvog direktora. Arhivu je isposlovao povelik finansijski fond namijenjen za otkup starih knjiga, rukopisa, pisanih uredbi i svih drugih dokumenata iz naše prošlosti, te je, zahvaljujući tome, otkupljen i sačuvan veliki broj starih rukopisa, Kur’ana, prijepisa raznih dijela iz orijentalne književnosti, poetskih i proznih rukopisa, starih novina i drugog pisanog i štampanog štiva.

“Otac je formirao orijentalnu zbirku jer je historija Sarajeva uglavnom vezana za osmanski period. Tada je, sjećam se, imao problema. Zašto? Pa ljudi koji su došli u grad bili su neškolovani. Pa srušili su nam staru čaršiju! Pitali su se šta će nam išta iz turskog perioda… Malo je falilo da kažu da će oni napraviti i stariju čaršiju od osmanske”, kroz šalu se prisjeća Muris.

Ono što nisu htjeli otkupiti gradski i državni arhivi otkupljivao je Hamid. Od knjiga i rukopisa kupljenih od starih sarajevskih porodica, kao i onih kupljenih u antikvarnici njegovog prijatelja Sadika Bočuka, nastala je čuvena biblioteka Hamida Dizdara. U njoj je bilo takvih rariteta kakvi su sultanski fermani, bujruldije, rukopisi divanske književnosti, Jelovnik s Titanika…

“U svoje slobodno vrijeme otac je ‘visio’ u antikvarnici Sadika Bučuka, svog cjeloživotnog prijatelja. Biblioteka je rasla iz dana u dan. Kuća je bila puna knjiga. Sada se navodi broj od preko 17.000 knjiga, ali tu je bilo više od 20.000 knjiga. Od te biblioteke smo svi, ukućani, povukli i malo astme”, prisjeća se Muris.

Godinu dana nakon Hamidove smrti, 1968. godine, porodica je odlučila prodati Hamidovu privatnu biblioteku. 

Nakon Drugog svjetskog rata, Hamid je radio u Arhivu i sve je teklo onako kako se može poželjeti. “A onda je došla 1949. godina, kada je moj otac zaglavio na Golom otoku. Niko o tome ne piše, malo se to zna, ali to treba reći. Moj otac nije ni pušio ni pio, ali je volio vrijeme provoditi u kafani, uz kahvu. Jednom je sjedio s jednim Sarićem i profesorom Marekom. Ovaj Sarić se bio dobro napio, pa mu je moj otac rekao da pripazi šta govori, jer Marek ima kontakte s UDBA-om. Međutim, ovaj je Mareku sutradan to prenio, i to je bacilo sumnju na mog oca. Samo su došli i odveli ga. Na Golom otoku je proveo nešto manje od pet mjeseci, dok nije obnovljen postupak i dok nije dokazana njegova nevinost”, kaže Muris. (Stav, decembar 2019)