Cijeli cirkus (nema bolje riječi) glede viralnih YouTube i Twitter objava čovjeka ogrezlog u sve vrste kriminala (Sedata Pekera), a koji je (koincidentno) bježao iz Turske u Crnu Goru, pa Maroko, da bi naprasno odlučio da počne lajati iz Ujedinjenih Arapskih Emirata – UAE bio je glavni finansijski sponzor pokušaja gulenističkog puča 15. jula 2016. –toliko je apsurdno jadan u svoj svojoj providnosti da je teško ozbiljno o tome pisati. Jedino su jadniji naslovi u stranoj štampi poput Mafijaš ruši Erdoğana, kako je portal Radio Sarajevo slobodno preveo podjednako bedast naslov Deutsche Wellea (DW) Skandal s turskom mafijom prijeti vladi Erdoğana.

Eh, puste želje Zapada i njihovih domaćih satrapa...

Svaki (normalni) pravosudni sistem počiva na principu da je obaveza onog koji optužuje (tužitelja) da dokaže svoje optužbe. Princip je ukorijenjen u jednostavnoj logici – dokazati negativno je (logički) nemoguće. U politici je često da se ovaj princip namjerno zanemaruje kako bi se protivnik (ili u međunarodnoj politici neprijatelj) stjerao u situaciju da mora pokušavati da dokaže negativno. Neuspjeh odbrane od takvih optužbi, što je logični ishod, može dovesti do katastrofalnih posljedica. Primjera radi, šta god mislili o Saddamu Husseinu, jednostavna činjenica jeste da Irak nije mogao dokazati da NE posjeduje oružje za masovno uništavanje, baš kao što Iran ne može dokazati da NE radi na vojnom nuklearnom programu. Primjeri su namjerno ekstremni.

Zbog ovog je razumljiva dilema da li uopće i, ako “da”, kako odgovoriti na neosnovane i ničim potkrijepljene optužbe jednog kriminalca. Nestrpljenje domaće štampe u Turskoj koja je u ovom učesnik, a ne objektivni posmatrač, dovelo je do blebetanja o “šutnji” i čak još neosnovanijih spekulacija da će, bar u početku Pekerovih verbalnih egzibicija, glavni cilj mafiozovog lajanja – ministar unutrašnjih poslova Süleyman Soylu – biti pušten niz vodu. Kada se to nije desilo i kada je ministar izašao na crtu inkviziciono raspoloženim novinarima na Habertürk TV i odgovarao na sva njihova pitanja više od dva i po sata, gangster je podigao ljestvicu optužbama protiv bivšeg premijera Turske Binalija Yıldırıma i njegovog sina, čime cirkus dobija još jedan sloj nadrealnosti. Interesantno, ali istinito, u toj dreci optužbi izuzet je bivši premijer za čijeg je vakta Sedat Peker (zaista) dobio policijsku zaštitu – Ahmet Davutoğlu.

Kontekst je, kažu, sve. A kontekst ovog gangsterskog cirkusa ne može se odvojiti od konteksta borbe koja se u manjem ili većem intenzitetu odvija u Turskoj od kada je Partija pravde i razvoja (AKP) na vlasti. Kada je 2002. AKP došla na vlast, Recep Tayyip Erdoğan preuzeo je na sebe zadatak uporediv s čišćenjem Augijevih štala (namjerno personaliziram, jer je sada više nego očigledno da se za mnoge njegove bivše partijske političke saputnike ispostavilo da su lojalniji FETÖ-u, ličnim ambicijama, MMF-u itd. nego viziji “Nove Turske”). Očistiti sistem koji je decenijama uneređivan korupcijom, svemoćnom birokratijom, tutorstvom armije nad politikom, organiziranim kriminalom i njegovom povezanošću s dubokom državom, nepolitičkim igračima koji vuku političke konce i još gomilom slične balege – zaista je uporedivo s mitološkim čišćenjem.

Kako je to čišćenje napredovalo, tako je otpor prema njemu rastao. Stari sistem, koji je savršeno odgovarao i bio štićen i podstican od Zapada, jer mu je nudio mnogo poluga preko kojih će kontrolirati Tursku i držati je “pod ručnom kočnicom”, ni dan-danas se nije predao. Najglasniji u ovom cirkusu jesu upravo predstavnici tog starog sistema. Naprimjer, Meral Akşener bila je ministarka unutrašnjih poslova kada je kriminalni polusvijet poput Sedata Pekera uživao protekciju države zbog “usluga” njenom “dubokom” dijelu. Kemal Kılıçdaroğlu spašen je amnestijom odgovaranja za pronevjeru milijardi dolara pri uništavanju socijalnog i zdravstvenog sistema.

Najžešći udarac ovim kočničarima promjena jeste predsjednički sistem, koji, kratkovido, poistovjećuju s Erdoğanom. Da će pokušati razmontirati taj sistem i ponovo uspostaviti sistem mutne vode, otvoren je politički program. U tom cilju po svaku cijenu sistem treba da se pokaže korumpiranim i neuspješnim. S obzirom na to da opozicija uglavnom predstavlja oligarhiju koja je (sukcesivnim demokratskim izborima) izgubila (samo) političku moć, ona se ne libi državu predstaviti u očima svijeta kao “terorističku” (nije prošlo – Turska je jedina koja se kopneno borila protiv ISIL-a), a sada sve preko drekanja jednog mafioza “kriminalnom”.

Nije čudno da je ministar unutrašnjih poslova početni cilj gangstera. Süleyman Soylu na mjesto ministra unutrašnjih poslova došao je u augustu 2016. godine neposredno poslije gulenističkog pokušaja puča. Na toj funkciji pokazao se kao izuzetno efektan. Pamćenje je jako kratko pa valja podsjetiti na šta je u pogledu sigurnosti ličila Turska prije njega. Teroristi svih ideologija počev od PKK-a, preko ISIL-a, do manijakalnih “ljevičara” DHKP-C-a divljali su 2015. i 2016. Opozicija je tih godina perverzno uživala u tim napadima po sistemu “što gore, to bolje”, a mlaki pozivi na ostavku Soyluovog prethodnika bili su više da se zadovolji forma. Uzgred, upravo su tada bili najveći pritisci na Tursku da olabavi zakone o terorizmu, šatro zbog šengenskog viznog režima (Francuska i Belgija su ih u to vrijeme pooštravale).

Sve se to promijenilo dolaskom Soylua na čelo Ministarstva unutrašnjih poslova. Osim napada 1. januara 2017. u istanbulskom klubu “Reina” za njegovih uskoro pet godina nije bilo velikih terorističkih napada, a i za manje treba dobro nategnuti moždane vijuge da bi ih se sjetilo. PKK je u rasulu, iako u dubokoj hibernaciji ćelije ISIL-a bivaju otkrivene i uhapšene skoro na dnevnoj bazi, kao i FETÖ operativci. Količine zaplijenjenih narkotika u porastu su. Samo poređenja radi, 2015. u Turskoj je zaplijenjeno 8 tona i 313 kilograma heroina i morfina, a 2018, što su posljednji podaci koje je Kancelarija za narkotike i kriminal UN-a objavila u svom izvještaju za 2020, zaplijenjena količina heroina i morfina bila je 18 tona i 885 kilograma. Kada se ima u vidu da je glavna profitna djelatnost PKK-a trgovina narkoticima u Evropi (gdje drži oko 80 posto tržišta i inkasira 1,5 milijardi dolara godišnje), jasno je zašto je teroristima, baš kao i gangsteru Sedatu Pekeru, turski ministar unutrašnjih poslova Süleyman Soylu smrtni neprijatelj. Da ne govorimo o tome da je prošlogodišnja velika operacija “Močvara”, koja je bila međunarodnog tipa, otkrila veze između FETÖ-a i turskih narkobarona.

Soylu je upravo zbog navedenih uspjeha, prije svega na polju antiterorizma, poslije Erdoğana najpopularniji političar u Turskoj. Dobar je govornik koji umije uspostaviti kontakt s narodom. Da umije zadati glavobolje tjelohraniteljima, uvjerio sam se lično kada je u Bodrumu poslije govora direktno s bine sišao u masu. U aprilu prošle godine dao je ostavku osjećajući se odgovornim za gužve u Istanbulu koje su nastale u prodavnicama  nakon objave mjera zbog pandemije i zatvaranja svega nekoliko sati prije nastupanja. U suštini, za stampedo na prodavnice odgovornost je trebalo da snosi gradonačelnik Istanbula, jer one su već u vrijeme objave morale biti zatvorene, ali dotični se ne miješa u svoj posao. Zbog javnosti, koja je pružila ogromnu podršku Soyluu, predsjednik Erdoğan odbio je prihvatiti tu ostavku, kojoj se opozicija onoliko radovala.

Dakle, to je neophodan kontekst cirkusa kojim Sedat Peker pokušava izazvati političku krizu. Po jučer (29. maj) preuređenoj odrednici na Wikipediji, ova je protuha: šef mafije, jutjuber i poduzetnik (naglašavanje moje). Međutim, ne postoji verbalna ni misaona akrobacija koja od ovog kriminalca može napraviti pristojnog čovjeka, pa ni čovjeka vrijednog slušanja – to jest vrijednog slušanja van istražnog i/ili sudskog postupka, kao optuženog, naravno. To što su klipovi ovog jutjubera viralni, ne čini njegovo blebetanje vjerodostojnim, a može se pripisati armiji botova, trolova, prirodi društvenih mreža i medijima.

Deutsche Welle jedan je od prvih, ako ne i prvi strani medij koji je bombastičnim naslovom popularizirao Pekerov cirkus. Prvo pero DW-a u Turskoj jeste Nevşin Mengü. Ta osoba sa “zavidnim” žurnalističkim CV-ijem i 3 miliona pratilaca na Twitteru u martu 2018. pokušala je inscenirati otmicu rođenog brata Buraka, advokata, koju je pripisala turskoj policiji. Sve samo preko Twittera. Vrlo brzo (istog dana) ispostavilo se da nikakve otmice nije bilo i da je brat proveo dan s klijentom. Uhvaćena u laži, posula se pepelom i svu krivicu svalila na brata. Ona je i dalje “novinar” dovoljno dobar (odličan!) za DW. On je i dalje advokat. Koliko dugo i kako bi zavlačili narod da sigurnosne kamere nisu snimile brata kako ulazi u klijentova kola, ostaje misterija, ali to je ilustracija do koje su mjere spremni ići neki nazovimedijski poslenici.

U pomenutom (specijalnom) programu Habertürk televizije petoro novinara, koji su ispitivali Soylua, među kojima je bio i dokazani falsifikator “Bylock Ismail” (vidi tekst pod nazivom “HERBOKOLOGIJA: Žargonska nauka o 'univerzalnim seratorima' u medijima” na sajtu Stava), ponašalo se kao da su Pekerove kolege. Vrhunac pokušaja spina jeste insistiranje moderatorke Kubre Par da se na mafioza referira kao “osumnjičenog” iako je on davno i pravosnažno osuđen upravo za organizaciju kriminalne bande (to što je pušten na slobodu prije izdržavanja cijele kazne ne može biti povezano s ministrom unutrašnjih poslova).

Cirkus je putujuća pojava. To što su ovaj virtualni vidjeli milioni (dobra tema za kafanska razglabanja – kahve muhabet, kako se ovdje kaže), ne znači mnogo. Uostalom, čak i ti strani “ložački” tekstovi morali su naglasiti (faktografije radi) da Pekerove optužbe nisu poduprte nikakvim dokazima, što ih upravo čini materijalom za preživanje u kafanama. Ali milioni? Pa kao što reče Soylu, “milioni gledaju dječiju pornografiju”. Ja bih dodao, a milijarde izbor za pjesmu Evrovizije.