Fudbal je igra inventivnosti, kolektivne snage i slobode. Zato su u njemu moguća sva iznenađenja. Vjerovatno ga zato gleda i prati pola čovječanstva. 

Moj Daižda Husein, divni čovjek, koji mi je bio najbolji otac, godine 1954. se vratio iz ratne mornarice nakon služenja vojnog roka od tri duge godine. Pamtim ga po strpljenju koje je imao za mene. Počesto bi mi na odmorima donio neki sendvič, nešto da prezalogajim, makar jabuku ili krušku. Veliku pažnju i brigu je posvećivao svojoj mlađoj braći i sestrama.   

Vraćajući se s posla u kuću je donosio po dvoje-troje dnevnih i sve najvažnije sedmične novine. Mnogo prije škole sam naučio čitati. Kad bi on ispustio novine i počeo tonuti u san ja sam mu morao nastaviti čitati najzanimljivije tekstove po mom izboru. Čak i kad se čulo da je u dubokom snu, on bi se trgnuo i promrmljao: 'Nastavi, ja te slušam', a onda opet tonuo u san. Danas mislim da su ta rana čitanja novina usnulom daidži kriva što sam u novinarstvu, tamo gdje nikad nisam želio biti. Ali, izgleda da sve biva uvezano nekim davno određenim putevima.   

Samo jednom sam ga vidio da igra fudbal na obližnjem stadionu Redžepovina, ali je bio redovan na fudbalskim utakmicama Leotara, bivšeg šampiona BiH. Jednom prilikom je rekao: 'Dolazi vrijeme kada niko neće željeti ratovati. Sve bitke će stati na sportske stadione. A fudbal će postati toliko važan da će to biti jedini način da se nacije napune energijom i pokažu snagu.' 

Zbog nečega je njegov glavni sportski događaj bila utakmica finala Svjetskog prvenstva u fudbalu u Švicarskoj, u Bernu, gdje su se 1954. sudarile Njemačka i Mađarska.    

Mađarska je bila totalni favorit da nakon olimpijskog zlata iz 1952. osvoji i naslov prvaka svijeta. Iza sebe je imala seriju od 32 pobjede.   

Ja sam se rodio tačno četiri godine nakon "čuda u Bernu" a moj dobri daidža je još najmanje dvadeset godina pričao o toj utakmici i deklamovao imena tadašnje Njemačke reprezentacije: Turek, Posipal, Kohlmeyer, Eckel, Liebrich, May, Rahn, Morlock, Fritz Walter, Otman Walter i Schaefer. Ta su imena ušla u moju glavu i danas ih pamtim. Istina, više je pričao o Njemačkoj koja je pretvorena u ruševine i bila gotovo uništena zemlja.

Odmah nakon Drugog svjetskog rata Nijemci su umirali od pothranjenosti i bolesti koje to prate. Sve užasno što se tom narodu radilo smatrano je adekvatnom  i zasluženom kaznom. Sjećam se daidžine tegobne priče o tim strahotama njemačkog naroda, koji je prolazio kroz strašnu traumu. Poginulo je oko 5,5 miliona njemačkih vojnika, ogroman broj su se vodili kao nestali. Brojni invalidi, više od milion zarobljenih i bačenih da umru u teškom radu u ruskim logorima. Ukupno je stradalo blizu 13 miliona Nijemaca. Niko u te žrtve nije brojao podunavske Nijemce - folksdojčere, čije je bogatstvo oteto a oni gotovo istrijebljeni širom Srednje Evrope. Njemačka je ostala bez muških glava. Kasnije ću, već pripremljen ovom pričom mog daidže, čitati velikog njemačkog pisca Guntera Grassa. I danas se sjećam detalja vrhunskog romana "Limeni doboš", u kojem je opisana tragedija poslijeratne Njemačke. Glavni junak Oskar Macerat, dječak koji je osuđen da nikad ne izraste u čovjeka, govorio je sarkazmom kroz svoj pogled na užasni svijet oko sebe. Istina je, ipak, prodirala iz tih mračnih godina. Govorilo se o hrabrosti njemačkih žena koje su u dobrovoljnim akcijama pretvarale ruševine u domove i gradile novu Njemačku. U isto vrijeme vladala je šutnja o strašnim silovanjima kojima su bile izložene od ruskih, ali i vojnika zapadnih zemalja. Zemlja i nacija koja je trebala nestati u paklu i poniženjima svih vrsta, uzdizala se energijom prkosa, ubrzano i moćno. Daidža je to objašnjavao meni, djetetu koje je sve upijalo i pamtilo. Ali, sve je to bilo samo uvod u ono što je glavna priča za koju sam se trebao vezati. "Čudo u Bernu" mu je bio glavni cilj.  

Nakon devet godina najstrašnijih nesreća i tegoba u miru, Njemačka reprezentacija je zaigrala u finalu sa mađarskom "lahkom konjicom". Iza sebe su Mađari imali seriju od 32 uzastopne pobjede, čak i protiv Engleske na Vembliju. Na samom početku Svjetskog prvenstva dogodila se i mađarska brutalna pobjeda od, čak, 8 prema 3 upravo nad Njemačkom. I onda je došlo finale te dvije reprezentacije.

Već nakon osam minuta Ferenc Puškaš i Zoltan Czibor doveli su Mađarsku u visoko vodstvo i činilo se kako je na pomolu nova lagana pobjeda favorita. Ali, Njemačka je u nadolazećem čudu već do 18. minute stigla do izjednačenja preko Morlocka i Rahna. Ostatak susreta Mađari su bili nadmoćni i napadalo se samo na jedan gol. Osam minuta prije kraja Mađari su pogodili stativu, a Njemačka u sljedećem napadu preko Rahna pogodila za tri prema dva. Nevjerovatnom borbom izdržali su do kraja i napravili jedno od najvećih iznenađenja u povijesti Svjetskih prvenstava.

U Njemačkoj je nastala neopisiva radost. Kažu da su milioni Nijemaca izašli pred voz kojim su se sa juga vraćali njihovi svjetski prvaci. Bio je to prevrat u dušama koje su tražile novi bolji svijet.    

Nakon toga njemački je narod još žešće krenuo naprijed. U pravom preporodu nacije uslijedilo je ono drugo, industrijsko čudo razvoja.  

Mnogo kasnije, gledao sam na You Tubeu veliki dio te utakmice u Bernu. Ne znam da li je moj dobri daidža gledao tu utakmicu, a volio bih da jeste. Bio je izbjeglica i u dubokoj starosti je nedavno umro i sahranjen u Danskoj.

I čini mi se da smo mi u Bosni danas ona Njemačka iz 1954.

Izloženi smo tri desetljeća brutalnim lažima svih vrsta. Čak je nekakav svećenik upravo tvrdio da se Bosna i Hercegovina nije ni kvalifikovala na Svjetsko prvenstvo. I to nakon odigrane utakmice protiv Kanade. Govori se da je više od pola milijarde ljudi gledalo susret Bosne i Kanade. I tih pola milijarde i još neka milijarda će gledati i znati da postoji neka zemljica Bosna, u kojoj žive neki ponosni ljudi, koji uporno opstaju, usprkos pokušajima da se izbrišu i oni i njihova domovina.   

Ova mladost BiH pravi neku novu historiju, ide svojim putem i velikim količinama optimizma hrani ovaj narod.

Vidim ozarena lica i radost koju nikad do sada nisam vidio po Bosni. Pored moje zgrade je škola iz koje izlaze djeca gotovo sva u dresovima reprezentacije Bosne i  Hercegovine.

Slušam ženu koja je prognana daleko od Bosne kako upečatljivo priča o radosti koja je obuzima i smijehu koji se sam rađa i dolazi iz dubine duše.

Volio bih da je moj daidža tu i da je vidio neka čuda poput onog u Bernu, u kojima i njegova Bosna i Hercegovina vodi svoju riječ. Kao što kažu ti naši fudbaleri: Tek je počelo!  

Jednoga dana neko će dijete slušati priču o čudu u Zenici, veličanstvenoj pobjedi male Bosne nad velikom Italijom. I to će dijete pričati svojoj djeci o drugim, nadam se, novim bosanskim fudbalskim čudima po Americi. I da će ti uspjesi pokrenuti duh pobjede ovog naroda. Da će nepresušni entuzijazam i nadahnuće zauvijek useliti u naša srca. I da ćemo sa tim nadahnućem početi naše uzdizanje u siguran i bolji život.

I sjetim se stiha Abdulaha Sidrana poklonjenog ovom narodu: "Kako ih je, Bože, malo ostalo, a kolika, Bože, svjetlost pobjede, sa lica im zrači!"