U maju 1945. kozarske brigade na povratku Slovenije osnovale su zarobljenički logor u Bosanskom Novom na ušću Sane i Une. U taj logor dotjerani su iz Slovenije muslimani i domobrani – jer oni na koje se sumnjalo ili znalo da su ustaše, oružnici ili legionari, strijeljani su još u Sloveniji – te “Zeleni kadara”. To su bili muslimanski mladići koji su dezertirali iz vojske, domobrana, oružnika i partizanskih jedinica, jer su bili tamo preko svoje volje mobilizirani. Oni su se sklonili u šume i čekali kraj rata. Veliki dio ih je još u toku rata stradao od ustaša i četnika kao i od partizana. U logor su strpani i mnogi civili, koje su brigade, Bog zna zašto, usput pokupile. Mnogi seljaci koji nisu dali dovoljno sijena i drugih namirnica, što je Komanda naredila.

Ukupno u tom logoru bilo je oko 4.000 ljudi. Logor je bio podignut pod vedrim nebom, na ledini, jedino sa strane opasan bodljikavom žicom i dobro čuvan mitraljezima naoružanih stražara.

Ne znam ko je bio komandant logora, ali znam da je Šemso Kapetanović bio jedna od najvažnijih oficira OZNE na tom terenu. On je prije bio šef Vojne OZNE Unske operativne grupe, kasnije šef UDBE u Prijedoru. Inače, brat Hajre Kapetnaovića, ministra u Vladi Bosne i Hercegovine. Većina zarobljenika bili su izmučeni i iscrpljeni dugačkim marševima od Slovenije i teškim životom u šumama. Izgledali su jadno. Čovjeku se je žalilo da ih pogleda.

Ali njihove su muke tek počinjale u logoru. Logor je bio bez ikakvih ma i najprimitivnijih higijenskih uređaja. Hrana i voda dijeljeni su svaki drugi dan i to u vrlo oskudnim količinama. Nešto malo suhog voća i nekoliko buradi vode.

A onda su došla noćna grupna strijeljanja. To se događalo ovako: Upala bi grupa Oznaša s uperenim baterijama i izabrala grupe po 30–40 zarobljenika, uglavnom mlađih i fizički jačih. Prestravljeni ljudi bi se pokrivali po glavi u nadi da će se tako sakriti. Te grupe vodili su na Srednju Adu pored rijeke i strijeljali. Neke su strijeljali nad jamama od bombi što su pale tokom rata i onda te rupe zatrpavali leševima, a kasnije zemljom izravnavali.

Tako je to trajalo oko dva mjeseca i svake noći platilo bi životom najmanje 50 zarobljenika dok bi preko dana dovodili druge. Tako su ginuli mladi Krajišnici dok su se njihove majke nadale njihovom povratku u raspitivale se gdje su im sinovi. Mnoge i danas čekaju vijesti od svoje djece.

Kada je 1956. općina Bosanski Novi otpočela s reguliranjem korita Sane i Une i njihovog ušća, trebalo je prokopati kanal kroz Adu, da se voda ne razlijeva. Tu su radnici naišli na masu ljudskih kostiju. Kopanje je na intervenciju UDB-e obustavljeno. Narod je bio uzbuđen, ali su komunisti počeli širiti vijesti da su to kosti žrtava ustaških. Pobijeni partizani. Ali o tome nigdje nije javljeno. Ni u novinama, ni na radiju, niti su posti prenesene u kosturnice partizanske i “žrtava fašizma”. Bilo je jasno da se ovdje radi o pobijenim Krajišnicima muslimanima, koje su komunisti pobili nedužne bez suda i zakona.

Kad su se počele graditi fabrike tekstila i kopati temelji, naišlo se je na veliki broj kostiju i sve je bilo kao i s kanalizacijom.

Tvornica je podignuta nad ovim velikim zajedničkim kaburom gdje leži 3.000 nedužnih žrtava.

(Abid Dizdarević, Bosanski pogledi, god. III, januar-februar 1962, br. 11–12)