Priča o represiji nad muslimanima Ujgurima u provinciji Xinjiang na zapadu Kine katapultirana je u vrh globalnog medijskog interesa tokom proteklih nekoliko godina, i to zbog kineske državne politike, koja, kako tvrde kineske vlasti, provodi dobronamjerni i benigni program tzv. deradikalizacije muslimana Ujgura u cilju suzbijanja vjerskog ekstremizma i etničkog separatizma, uporedo sa sistemskim i strateškim programom preobuke ujgurske populacije kako bi ih lakše integrirala u radno osposobljenu snagu u cilju ekonomskog razvoja Kine. Kritičari ove kineske politike optužuju Peking i vladajuću Komunističku partiju Kine da pod krinkom borbe protiv radikalizma i islamskog ekstremizma zapravo provodi pravi društveni inžinjering u cilju pacifikacije čitavog jednog naroda i zatiranja njegove islamske kulture, religije, jezika i historijskog, duhovnog i materijalnog naslijeđa s namjerom prisilne asimilacije (hanizacije) Ujgura i drugih manjinskih naroda koji žive u Xinjiangu.

FALI DOKAZA O MASAKRIMA

U novije vrijeme sve se više na račun kineskih vlasti mogu čuti i optužbe za genocid nad Ujgurima. Takve optužbe dolaze uglavnom od organizacija za ljudska prava na Zapadu i od obje američke administracije. Optužbe za genocid teško je dokazati s obzirom na to da nema dokaza o masakrima Ujgura i takve optužbe danas se koriste prije svega u cilju diskreditacije i demonizacije Kine, koja je u novije vrijeme postala jedini ozbiljni rival Sjedinjenim Američkim Državama.

Stoga, iznenadna briga za dobrobit muslimana Ujgura od moćnih zapadnih sila, prije svega SAD-a i njenih saveznika, sve više nailazi na mlake reakcije i ozbiljno nepovjerenje širom islamskog svijeta. Muslimanske zemlje oprezne su kada je riječ o demonizaciji Kine, budući da se za dobrobit Ujgura i očuvanje njihove vjere, kulture, tradicije i duhovnog naslijeđa najviše zalažu one zapadne sile koje su u novijoj povijesti, od kolonijalnog perioda do danas, masakrirale i pobile milione muslimana širom Afrike i Azije. Samo za vrijeme dva najnovija američka rata u Afganistanu i Iraku, kao i antiterorističkih pohoda u Pakistanu, Jemenu, Siriji, Libiji i drugim zemljama, izravno kao rezultat zapadne politike, od zapadnog oružja i ruke, neposredno ili indirektno, pobijeno je na stotine hiljada muslimana, a milioni su raseljeni i ostavljeni bez krova nad glavom i bez domovine.

O Ujgurima se ranije malo znalo, i to iz više razloga. Prvo, zbog unutrašnjih političkih problema Kine i konsolidacije vlasti Komunističke partije Kine (CCP), koja je nakon Drugog svjetskog rata nastavila unutrašnji ideološki i oružani građanski rat s protagonistima snaga koje je predvodio nacionalistički pokret Kuomintang pod vodstvom generala Chianga Kai-sheka. Nacionalisti su po svaku cijenu nastojali, uz pomoć SAD-a i njegovih zapadnih saveznika, spriječiti dolazak na vlast CCP-a. U tome, ipak, nisu uspjeli, a vlast su osvojili komunisti pod vodstvom Mao Ce-tunga. Poraženi nacionalisti bili su prinuđeni pobjeći iz Kine na otok Formosu, koji je danas poznat kao Tajvan. Na Tajvanu, nakon sukoba s domorodačkim lokalnim stanovništvom, nacionalisti su uspostavili sigurnu bazu, odakle su i dalje vodili rat protiv komunista i pune tri decenije uživali priznanje i podršku SAD-a, kao zvanični iako ne i legitimni predstavnici Kine sa stolicom u Vijeću sigurnosti UN-a. Nacionalisti su se smatrali legitimnom vlašću Kine, a komunističke uspjehe tretirali su privremenom situacijom, čvrsto vjerujući da će se jednog dana ponovo vratiti u Kinu i preuzeti vlast od komunista. Otuda i zvanično ime Tajvana – Republika Kina (ROC).

Nakon konsolidacije vlasti komunista i uspostave kontrole nad cijelom Kinom, zapadne zemlje i međunarodna zajednica, shvativši da bi dalje negiranje realnosti bilo na štetu odnosa s ovom velikom zemljom, napokon su odlučile priznati komunističku vlast u Pekingu. Ipak, Amerikanci zadržavaju specijalne odnose s Tajvanom, prihvativši dogovor da je Tajvan sastavni dio Kine (mainland). Ipak, trebalo je da prođe 30 godina od proglašenja Narodne Republike Kine da bi Amerikanci priznali njenu komunističku vlast.

Drugi razlog zbog kojeg pitanje etničkih Ujgura, najveće muslimanske manjine u Kini, nije bio aktuelno kao danas jeste odsustvo interesa zapadnih medija za njihov položaj i dobrobit.

U SJENI VAŽNIJIH CILJEVA SAD-A

Primarni politički interes SAD-a i zapadnih zemalja bio je s Kinom uspostaviti bliske odnose u cilju suzbijanja utjecaja i moći Sovjetskog Saveza. To je maestralno izveo poznati američki diplomat Henry Kissinger svojom tajnom posjetom Pekingu iz Pakistana, gdje je boravio u zvaničnoj posjeti. Američke i druge zapadne organizacije za ljudska prava i američki globalno utjecajni korporativni mediji, po ustaljenom pravilu, uglavnom se rukovode interesima zvaničnog Washingtona, tako da je i pitanje položaja Ujgura u Xinjiangu sve vrijeme bilo u sjeni drugih, prioritetnijih ciljeva američke vanjske politike. Osim toga, Kina ranije nije bila izložena terorističkim napadima ujgurskih separatista i stoga nije bila prinuđena primjenjivati rigoroznije antiterorističke mjere protiv nekih separatistički orijentiranih pripadnika ove etničke manjine na način kako to danas čini.

Fenomen terorizma u srednjoj Aziji datira još od početka afganistanskog rata 1979. i kasnije američke invazije 2001. i drugih američkih ratova zapadnije, na Bliskom istoku. Ovi ratovi imali su snažan utjecaj na politiku Pekinga, čija je vladajuća komunistička struktura postala svjesnija opasnosti od etničkog separatizma, nakon što je postojeći separatistički pokret u Istočnom Turkestanu, kako Ujguri nazivaju svoju tradicionalnu domovinu, poprimio sasvim novu, radikalnu islamističku političku dimenziju. Najnovije tenzije između Washingtona i Pekinga i svojevrsni hladni rat između ove dvije supersile dodatno je pitanje položaja Ujgura u Xinjiangu smjestio u fokus globalnog interesa, s obzirom na to da je Ujgurska autonomna regija Xinjiang postala jedno od glavnih poprišta globalnog geopolitičkog nadmetanja između SAD-a i Kine. Ujgursko pitanje, stoga, postalo je okosnica američke kritike Kine u domenu politike ljudskih prava, zasjenivši slične političke problem u pokrajinama Tibet i u Hong Kongu, područjima Kine u kojim Peking sve više provodi politiku čelične pesnice u cilju nacionalne homogenizacije i unitarizma, bojeći se da bi zapadni protivnici Kine mogli eksploatirati upravo pitanje nezadovoljstva etničkih manjina i političko nezadovoljstvo liberalnijih snaga u društvu u cilju slabljenja, diskreditacije i podrivanja vlasti Komunističke partije Kine, igrajući na kartu unutrašnjeg nezadovoljstva i dezintegracije Kine. Svjesne ove opasnosti, kineske vlasti pribjegavaju mjerama koje u očima zapadnih posmatrača izgledaju kao pretjerana i neopravdana reakcija i često se doimaju paranoičnim, tako da kinesku politiku hipernadzora, deradikalizacije, preobuke i specifične mjere transfera i disperzije Ujgura u druga područja Kine vide kao mjere koje predstavljaju oblik genocida, što kineske vlasti, naravno, opovrgavaju.

OKO 12 MILIONA UJGURA

Najveća eskalacija etničkih neprijateljstava između Ujgura i Han-Kineza primjetna je već od 2009, kada je u gradu Urumqi, glavnom gradu Xinjianga, poginulo 220 osoba, a 1.700 ranjeno. Xinjiang, poput Tibeta i Inner Mongolije, ima poseban status autonomne provincije. Xinjiang, čije je značenje udaljena provincija, teritorijalno je najveća kineska federalna jedinica koja se prostire na šestini teritorije Kine. Ova provincija bogata je prirodnim resursima, vrijednim mineralima, naftom i gasom. Oko 40 posto rezervi uglja kojim raspolaže Kina nalazi se upravo u ovoj provinciji. Iako zauzima 15 posto teritorije Kine, u Xinjiangu živi tek 22 miliona stanovnika (0,02 posto od ukupnog broja stanovništva). Ujguri su u etničkom pogledu turskog porijekla i pripadaju sunitskom mezhebu islama. Ima ih oko 12 miliona. Govore ujgurskim jezikom iz porodice tursko-altajskih jezika. Ujguri dijele i druge kulturološke odrednice bliske drugim narodima Srednje Azije. Kao većinski autohtoni narod u Xinjiangu, iako ih ima i na visokim položajima u državnoj strukturi i Komunističkoj partiji Kine, Ujguri su općenito nezadovoljni svojim lošim ekonomskim i društvenim statusom, a najviše se protive procesu kulturne asimilacije i marginalizacije u korist većinskih Han-Kineza i, naravno, kršenjem vjerskih i kulturnih prava. Posebno su frustrirani državnom politikom koja favorizira Han-Kineze konfučijanske tradicije, koji u Kini čine 90 posto populacije. Zanimljiva je, pak, činjenica da drugi muslimani Kine koji dijele slično etničko porijeklo, a koji su poznati kao Hui-muslimani, koji kao većinske zajednice žive u drugim provincijama, ili su disperzirani širom Kine, nisu problematični za vlasti u Pekingu i nivo tolerancije za njih puno je veći u odnosu na etničke Ujgure budući da su Ujguri specifično vezani za Xinjiang i da nikad nisu zaboravili svoju drevnu historijsku domovinu Istočni Turkestan o kojem sanjaju. Kako bi pacificirali Xinjiang i proveli razvojnu ekonomsku strategiju ove strateški značajne regije i doveli je na nivo istočnih provincija, vlasti u Pekingu decenijama su planski naseljavale Han-Kineze u ovu pokrajinu. Procjenjuje se da je broj Han-Kineza u Xinjiangu od 1949. do danas s 220 hiljada porastao na 8,4 miliona, što je skoro 40 posto od ukupne populacije Xinjianga.

Istini za volju, postoje u Xinjiangu određene snage iz reda ujgurske populacije koje se bore za otcjepljenje ove regije i osnivanje nezavisne države Istočni Turkestan. Zbog njihovih aktivnosti, Peking je tokom proteklih nekoliko godina uveo niz mjera u cilju eliminacije bilo koje prijetnje od terorizma, građanskog rata ili secesionizma. U egzilu, na zapadu, posebno u Americi, Kanadi, Njemačkoj i u Turskoj, postoje dijasporske zajednice Ujgura čije se političke organizacije zalažu za veću ravnopravnost, autonomiju i slobodno ispoljavanje vjerskih, etničkih, kulturnih i demokratskih političkih prava Ujgura. Neke od ovih grupa imaju i radikalnije zahtjeve koji traže secesiju od Kine i posebnu državu i oni su najveća prijetnja vlastima u Pekingu upravo zbog podložnosti instrumentalizaciji protiv Kine od strane njenih protivnika i mogle bi biti iskorištene radi geopolitičkog i geostrateškog nadmudrivanja između SAD-a i Kine.

SMETNJA INICIJATIVI “POJAS I PUT”?

Najprominentniji pokret Ujgura u egzilu jeste Svjetski ujgurski kongres, koji je dugo predvodila Rebiya Kadeer, bogata poslovna žena i aktivistkinja koja je duži period provela u kineskim kazamatima. Kadeer uživa podršku moćnih političkih krugova u Washingtonu i čest je gost i sugovornik visokih američkih dužnosnika bez obzira na partijsku pripadnost. “Pokret za oslobođenje Istočne Republike Turkestan”, koji predvodi Anwar Yusuf Turani, zalaže se za otcjepljenje Xinjianga od Kine, a njegove ideje nisu bez presedana s obzirom na to da su, uz pomoć nekadašnjeg SSSR-a, Ujguri 1945. proglasili nezavisnu republiku Istočni Turkestan, koji je 1949. vraćen pod kineski suverenitet. Turani je 2004. osnovao i Vladu istočnog Turkestana u egzilu, sa sjedištem u Americi. Treći je “Islamski pokret za nezavisnost Istočnog Turkestana”, organizacija koju je Vlada SAD-a za vrijeme administracije Georga W. Busha proglasila terorističkom, da bi u januaru 2012. bio skinut s liste terorističkih organizacija.

Poseban problem za Peking predstavljaju ujgurski ekstremisti koji su djelovali u Afganistanu, Siriji, Iraku i drugim bliskoistočnim ratištima, a koji posjeduju ratne vještine i ideološki su spremni na gerilsku borbu, pa čak i terorističke metode i asimetrični oblik rata protiv interesa Pekinga u pograničnim dijelovima Kine, pa i unutar same Kine, ali posebno u zemljama Srednje i Južne Azije, gdje Kina ima značajne ekonomske interese, koje bi radikalne grupe oružanih ujgurskih grupacija eventualno mogle ugroziti i time usporiti najveću infrastrukturnu i razvojnu globalnu inicijativu u novijoj povijesti modernog čovječanstva, inicijativu “Pojas i put”, koju je predsjednik Kine Xi Jinping prvi put inaugurirao za vrijeme posjete Kazahstanu 2013, a koja je zamišljena kao novi put svile u višetračnom smjeru, kopnom i morem, od Kine preko Srednje Azije, Bliskog istoka, Afrike, Evrope. Budući da SAD na međunarodnom planu štiti ujgurske aktiviste u egzilu, od kojih neki, kako tvrdi zvanični Peking, otvoreno rade na otcjepljenju, postoji rašireno uvjerenje da Washington svojim diplomatskim i vojnim prisustvom u Srednjoj Aziji pruža tajnu podršku etničkom separatizmu Ujgura kako bi destabilizirao rast Kine. Iako je ove tvrdnje teško dokazati, ta mogućnost nije u potpunosti neosnovana. Xinjiang predstavlja važno strateško područje, kako za Kinu, tako i za politiku SAD-a u regiji. Evidentno je da Kina provodi strategiju zatiranja partikularnih identiteta manjinskih naroda u korist han-nacionalizma. Takva politika motivirana je strahom od vlastite dezintegracije. Budući da Ujguri Xinjianga dijele više povijesno-kulturoloških karakteristika sa stanovnicima zemalja Srednje Azije nego s Han-Kinezima, utoliko je strah Pekinga od njihove secesije i njihove potencijalne instrumentalizacije u cilju destabilizacije Kine od strane njenih zapadnih protivnika. Kina, stoga, nastoji uspostaviti snažne diplomatske veze sa zemljama Srednje Azije, a s Pakistanom njeguje posebno bliske odnose kako bi ojačala svoj utjecaj u toj regiji i umanjila mogućnost podržavanja separatističkih tendencija u Xinjiangu od strane srednjoazijskih susjeda s kojima Ujguri dijele povijesno-kulturološku bliskost. Kina to ostvaruje pružanjem ekonomske pomoći, povoljnih kredita, izgradnjom velikih infrastrukturnih projekata i aktivnim učešćem u borbi protiv ekstremizma.

NEOPRAVDANA REPRESIJA

Budućnost uspješne implementacije kineske globalne ekonomske inicijative “Pojas i put” u velikoj mjeri ovisi o miru, stabilnosti i ekonomskom prosperitetu Xinjianga, koji važi kao najznačajnija regija kroz koju prolazi novi put svile i odakle se nastavlja dalje, preko Srednje Azije, ka Evropi. Stoga Peking nipošto neće dozvoliti niti pak tolerirati bilo koju vrstu otpora ovom globalnom projektu i očigledno je, koristi mjere kako bi po svaku cijenu pacificirala ovu regiju, u cilju dugoročnog postizanja ekonomskog razvoja, za što su neophodne sigurnosne pretpostavke kako bi BRI mogao biti u potpunosti implementiran. Budući da su Ujguri, pored stanovnika Tibeta, jedina etnička manjina u Kini koja se pokušava oduprijeti asimilaciji i kulturnoj hegemoniji koju zvanične kineske institucije provode kroz sistem obrazovanja, ekonomski razvoj, demografski inženjering i druge planske mjere socioekonomskog razvoja, Xinjiang i status Ujgura stoga predstavljaju pogodno tlo za destabilizaciju Kine i sabotiranje kineskih infrastrukturnih projekata čiji cilj jeste osiguravanje putnog i željezničkog transporta ka Bliskom istoku, Evropi i Africi, radi trgovine i transporta roba i energenata prema Kini.

Ured za informacije državnog Vijeća Narodne Republike Kine nedavno je objelodanio zvanični dokument pod nazivom “Zapošljavanje i radnička prava u Xinjiangu”, u kojem je detaljno obrazložena državna strategija proaktivne politike zapošljavanja u regiji. Ovim dokumentom kineske vlasti nastojale su odgovoriti na niz međunarodnih kritika na račun Pekinga glede neprihvatljivog tretmana Ujgura, ali i opravdati politiku koju kritičari i Ujguri koji su uspjeli pobjeći, a koji su također bili izloženi sličnim mjerama, vide kao neopravdanu represiju nad Ujgurima kojih, kako tvrde neki kritičari Kine, u koncentracijskim logorima ima oko milion, pa čak i više, a u kojim se vrši sistematska indoktrinacija i prisilna asimilacija, što predstavlja najteži oblik kršenja vjerskih i kulturnih prava i sloboda etničke manjine muslimana Ujgura. Sistem reedukacije i preobuke Ujgura do danas je temeljito dokumentiran, a ne negiraju ga ni kineske vlasti. Razlika je u poimanju pomenute politike. Peking ovu politiku smatra nužnom, benignom, opravdanom i poželjnom i za Ujgure dugoročno korisnom, dok kritičari ove politike drže da je riječ o flagrantnom kršenju osnovnih ljudskih prava, pa čak i genocidu.

Jedan od najpoznatijih svjetskih akademskih eksperata za pitanje Ujgura koji je o njihovom položaju objavio dvije studije Michael Clarke smatra da Peking, definirajući uobičajenu muslimansku praksu Ujgura kao ekstremizam, rizikuje da izgubi podršku islamskog svijeta. Ogromne kineske investicije u islamskom svijetu i ekonomska moć i utjecaj za sada predstavljaju ozbiljnu odstupnicu koja Kini osigurava provedbu pacificiranja Xinjianga bez većih posljedica po njen imidž. Koliko će to potrajati, ovisi o medijskom i PR ratu koji se vodi na globalnom planu. Zauzimanje zapadnih zemalja i medija za blagostanje Ujgura kod većine muslimana i dalje stvara sumnju i u njihovu dobronamjernost i Kini daje vjetar u leđa.

Posebno je problematično oslanjanje zapadnih vlada i medija na međunarodne izvore i eksperte o Xinjiangu koji su prepoznati kao propagandisti i protagonisti interesa američke hegemonije, kao što je njemački antropolog Adrian Zenz, kojeg su kritičari optužili da nije kompetentan poznavalac situacije u Xinjiangu, te da je isuviše blizak zvaničnoj politici Washingtona. Slične kritike idu na račun analitičara prestižnog Instituta za stratešku politiku u Canberri ASPI Alexa Joskea i Nathana Rusera, koji također kinesku politiku smatraju genocidom, a čija se institucija djelimično finansira od donacija američkih korporacija koje proizvode oružje. Nezavisni i daleko objektivniji akademski eksperti kao što je Michael Clarke s Australijskog nacionalnog univerziteta u Canberri, smatra da je fizički aspekt kineske politike u Xinjiangu (sabirni kampovi, zgrade, škole za preobuku i sl.) prilično poznat jer su ga zabilježili satelitski snimci, ali i rijetki kontrolirani novinarski posjeti pod nadzorom kineskih vlasti. Ono o čemu se danas manje piše i govori zapravo je puno značajniji, diskurzivni i ideološki aspekt problema koji podrazumijeva argument kineskih vlasti predstavljen kao dobronamjerna briga za položaj Ujgura, koju Kina navodi kao razlog politike koju provodi. Riječ je o tipičnom neokolonijalnom primjeru opasnih posljedica, smatra Clarke, jer se populacija Ujgura navodno želi emancipirati i ekonomski i jezično osposobiti kako bi mogla participirati u ekonomskim procesima Kine, s jedne strane, ali, da bi se to postiglo, neophodno je odstraniti njegove nepoželjne i defektne elemente, pod čim se, zapravo, smatra kulturni i vjerski identitet. Od Ujgura se, dakle, očekuje da se odreknu svog identiteta kako bi se uklonila barijera koja, navodno, stoji na putu njihove ekonomske emancipacije. Stoga, Clarke ovu kinesku politiku smatra tipičnim primjerom modernog kolonijalnog projekta koji Peking pokušava implementirati nad Ujgurima u Xinjiangu.