Zločin u mjestu Zijemlja: Bošnjaci Nevesinja na pravdu čekaju već 30 godina

Sud Bosne i Hercegovine odredio je početkom sedmice kućni pritvor osmorici osumnjičenih za zločin protiv čovječnosti na području Nevesinja počinjen 1992. godine. Kako je nakon ročišta prenio Detektor, Sud BiH odredio je kućni pritvor za Zdravka Kandića, nekadašnjeg komandanta Petog bataljona Nevesinjske brigade VRS-a, Dragana Đurđića, nekadašnjeg zamjenika zapovjednika Petog bataljona Nevesinjske brigade, trenutno pripadnika Oružanih snaga BiH, zatim za bivše pripadnike ove jedinice: Dragana Ivaniševića, Gorana Došlu i Milana Trifkovića, te bivše rezervne milicionere Sinišu i Mladena Kandića i Dragoslava Aćimovića, koji su osumnjičeni za zločin protiv čovječnosti. Zdravko Kandić osumnjičen je i za zločin protiv ratnih zarobljenika

Osumnjičene se, kako je rekla tužiteljica Eldina Biuk, tereti da su učestvovali u sistematičnom napadu VRS-a na području Nevesinja, odnosno da su učestvovali u progonu, ubistvima, hapšenju stanovništva, zatvaranju, mučenju i silovanju od polovine juna do augusta 1992. godine. Tužiteljica Biuk navela je da su osumnjičeni odvodili i razdvajali zarobljenike, učestvovali u ubistvima, dok su Zdravko Kandić i Đurđić znali ili mogli znati šta rade njihovi podređeni, ali nisu poduzeli mjere da zaustave ili kazne počinioce ubistava i maltretiranja.

Zdravka Kandića još se sumnjiči da je u svojstvu pomoćnika načelnika štaba Nevesinjske brigade, nakon ispitivanja petorice ratnih zatvorenika, vojnim policajcima naredio da ih ubiju. “Ubijeno je i prisilno nestalo oko 100 civila, muškaraca, žena i djece. Među ubijenim i nestalim je dvadesetero djece, a među njima desetero su djeca starosti od 15 dana do dvije-tri godine”, kazala je Biuk.

Sva ova imena već su odavno poznata kako bosanskohercegovačkom, tako i međunarodnom pravosuđu. Spominjana su u brojnim svjedočanstvima preživjelih nevesinjskih Bošnjaka, neke od njih prepoznali su kao ubice svojih rođaka, očeva i braće, o mnogima od njih slušalo se i u Haagu, na suđenjima ratnim zločincima Vojislavu Šešelju i Momčilu Krajišniku. Skoro tri decenije ova i druga imena spominju Bošnjaci dok pričaju o stravičnim zločinima počinjenim u Zijemlju i drugim mjestima nevesinjske općine. Skoro trideset godina otkako su zločini počinjeni konačno će se suditi monstrumima koji se nisu libili silovati ni ubijati. Čak ni jednomjesečno dijete.

Još 1991. godine pripadnici srpskih paravojnih formacija prijetili su nevesinjskim Bošnjacima da će završiti u masovnim grobnicama ako ne napuste to hercegovačko mjesto. Ta je prijetnja samo pola godine kasnije na stravičan način postala stvarnost, srpske vojne i policijske snage protjerale su skoro sve bošnjačko stanovništvo, a mnoge od nevesinjskih Bošnjaka svirepo su ubili.

Ubistva i zatvaranja počela su u aprilu 1992. godine. Tokom maja i početkom juna 1992. godine počele su da kruže glasine o brutalnim napadima na nevesinjske Bošnjake. Počela su ubistva viđenijih i dobrostojećih Bošnjaka, a u junu su počela masovna ubijanja. Srpska policija je 16. juna 1992. godine, uhapsila Mustafu Ćupinu, predsjednika SDA Nevesinja. On je, s još nekolicinom Bošnjaka, odveden u policijsku stanicu, gdje su ih brutalno zlostavljali i ubili pripadnici policije, uključujući komandira policije Krstu Savića.

Od polovine juna do početka jula 1992. u podrumskim prostorijama zgrade SJB Nevesinje bilo je zatvoreno više desetaka bošnjačkih civila i manji broj Hrvata. Izvjestan broj Bošnjaka je iz zgrade SJB Nevesinje odveden u nepoznatom pravcu, od kada im se gubi svaki trag, dok su neki ubijeni u blizini zgrade SJB Nevesinje. Većina zatočenika prebačena je u koncentracijski logor u Bileći. Izvjestan broj civila, uglavnom žena i djece, pušten je na linijama razdvajanja s Armijom RBiH.

Načelnik SJB Nevesinje tada je bio Krsto Savić zvani Kićo, koji je kasnije pravomoćno osuđen pred Sudom BiH. U hapšenju i fizičkom zlostavljanju logoraša istakli su se i drugi pripadnici SJB Nevesinje. Milko Mučibabić Mileta osuđen je prvostepenom presudom pred Sudom BiH. Umro je prije izricanja konačne presude. Imena ostalih koji su zlostavljali nedužno civilno stanovništvo poznata su tužilaštvu. Od polovine juna do početka jula 1992. godine u logor “Dom Armije” u Nevesinju dovedeno je i zatvoreno nekoliko desetaka bošnjačkih civila. Veliki broj ih je tu pobijen ili im se odatle gubi svaki trag.

U strahu za svoje živote, mnogi Bošnjaci bježe u šume. Među njima su stanovnici mnogih obližnjih sela, iz Postoljana, Donje i Gornje Bijenje... U jednoj grupi nalazilo se 540 ljudi. Oni koji su ostali u Nevesinju, uključujući starije ljude, kasnije su pobijeni. Do sredine juna 1992. godine Nevesinje je gotovo “očišćeno” od Bošnjaka.

U junu 1992. godine pukovnik VRS-a Parežanin stigao je u Nevesinje i postavio ultimatum da se predaju “ekstremisti”. Zaprijetio je da će Bošnjacima uništiti sela ako se ovi ne predaju. Nakon toga, od druge nedjelje juna do 21. juna 1992. godine srpske snage napale su općinu Gacko, Nevesinje i muslimanska sela u okolini. U napadu su učestvovale “Crvene beretke”, šešeljevci, Srbi iz Gacka i dobrovoljci iz Bileće.

Dana 22. juna 1992. godine srpske snage granatirale su selo Prejeska, što je natjeralo civile Bošnjake da pobjegnu. Srpske snage granatirale su bošnjačka sela sjeverno od Nevesinja, uključujući sela Kljuna, Borovčići i Kruševljani. Također su u junu granatirana sela Pridvorci i Hrušta. Šablon je uvijek bio isti. Srpske snage bi selo najprije granatirale, zatim bi ulazile i palile kuće, a potom protjerivale preostale stanovnike i pljačkale. Nakon toga bi spalili cijelo selo, a stanovnike pobili. Od 14. do 26. juna 1992. godine općina Nevesinje je potpuno etnički očišćena od nesrpskog stanovništva. Razoreno je sedam džamija i svi mesdžidi u općini Nevesinje, kao i velika katolička crkva u Nevesinju.

Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991. godine, u Nevesinju je živjelo 10.711 (74 posto) Srba, 3.313 (23 posto) Muslimana, 210 (1 posto) Hrvata, 123 Jugoslavena i 91 osoba druge nacionalnosti. Dom Armije bio je poznat kao “četnički štab”. U konclogor “Fabrika alata”, tzv. alatnica, u Nevesinju od polovine juna do početka jula 1992. bilo je zatočeno više desetaka logoraša s područja općine Nevesinje. Najviše su zatvarane žene, djeca i nemoćni starci iz zaselaka Čanje, Rabina i Žulja. Iz ovog logora odvedeno je i ubijeno više od deset osoba. Logor je bio pod ingerencijom paravojnih formacija koje su bile izvan Nevesinja. U logoru “Kotlovnica” u Nevesinju bilo je zatvoreno oko 50 civila iz sela Presjeka, Kljuna i Žiljevo, od ukupno 76, koji su uhapšeni kod televizijskog releja na Veležu prilikom njihovog pokušaja da se izvuku prema slobodnom teritoriju općine Mostar.

Šesnaestog juna 1992. godine srpski vojnici u maskirnim uniformama, na čelu s Krstom Savićem, povjerenikom za SAO Istočnu Hercegovinu, ušli su u kuću Redžepa Trebovića. Njegovoj su suprugi rekli da traže oružje i radioopremu. Dok su pretresali kuću, Savić je pucao u nogu Redžepu Treboviću, a srpski vojnici su mu držali suprugu da mu ne pomogne. Kada je, četiri sata poslije, članovima njegove porodice bilo dozvoljeno da ga odvedu u bolnicu, Redžep Trebović je već podlegao povredama. Njihova je kuća spaljena.

Dana 22. juna 1992. godine srpske snage su granatirale selo Presjeka. Grupa od oko 200 Bošnjaka, civila iz dva sela, pobjegla je prema planini Velež. Iza njih je ostalo šesnaest starijih osoba koje nisu mogle držati korak i koje je kasnije jedan lokalni Srbin ubio.

Ta grupa lutala je planinama tri-četiri dana prije nego što se zbog artiljerijskog napada podijelila u dva dijela. Srbi u uniformama JNA i kombinaciji vojne i civilne odjeće zatočili su oko 75 ljudi u blizini Mostara. Ispred jedne škole 29 muškaraca je odvojeno od žena i dvadesetoro djece iz grupe. Ti muškarci kasnije su ubijeni u Dubravici. Ukupno 27 tijela muškaraca iz te grupe ekshumirano je u Telećoj Lastvi, gdje su prethodno prebačena.

Podsjetimo, Stav je u jednom od svojih brojeva pisao kako je u zgradi osnovne škole u mjestu Zijemlja 27 muškaraca odvojeno od žena i djece i odvedeno u pravcu Rujišta, gdje su poubijani i bačeni u jamu “Dubravac I”. Njihovi posmrtni ostaci, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, prebačeni su u masovnu grobnicu “Teleća lastva”, blizu televizijskog releja na Veležu. Iz ove su grobnice ekshumirani u ljeto 1999. Nije poznato ko je bio upravnik ovog logora, ali se zna da su u ovaj logor nesmetano ulazili pripadnici paravojnih formacija “Crvene beretke” i “Karađorđe” i odvodili mlađe žene.

U zatvoru u zgradi osnovne škole u Zijemljima bilo je zatočeno 76 civila, uhapšenih 26. juna 1992. godine kod releja na Veležu. U ovaj logor dovedeno je i nekoliko civila iz grada Nevesinja. U jutarnjim satima 30. juna osmero civila ukrcano je na kamion i odvezeno u nepoznatom pravcu. Njihovi posmrtni ostaci, s još četiri žrtve zločina, pronađeni su u masovnoj grobnici Gaćine, odakle su ekshumirani krajem 1998. godine.

Dječaci Ć. I., Ć. DŽ. i Ć. DŽ., poslije nekoliko dana provedenih u SJB, pušteni su na linijama razdvajanja kod Stoca, dok je njihova tetka Ć. Š. odvedena na Boračko jezero kod Konjica, gdje je boravila oko 7,5 mjeseci, zatim kod jedne srpske porodice do kraja 1995. godine, a potom u Trebinju do povratka u Federaciju BiH u ljeto 1996. godine. Nije poznato ko je bio upravnik zatvora u Zijemlju. Zgrada osnovne škole u to vrijeme bila je i kasarna srpske vojske.

Isto tako, u junu 1992. srpske snage su zarobile dvadeset bošnjačkih civila iz Lakta i zatočile ih u odmaralištu na Boračkom jezeru, a potom devetnaestoro njih ubile na planini Borašnici kod Nevesinja.

Nakon što su srpske snage uhvatile 76 bošnjačkih civila muslimana u šumama na području Veleža, terorizirali su ih uz pogrdne povike poput: “Jebem vam balijsku majku! Ubit ćemo vas, zaklat ćemo vas!” Kada je jedna od zatočenih Bošnjakinja pitala jednog srpskog vojnika šta su mu skrivile, on je rekao: “Šuti, balinkuro, kriva si što si muslimanka.”

Žrtve su odvedene u osnovnu školu u selu Dnopolje u dolini Zijemlje, gdje su ih zatočili. Otprilike 28 muškaraca odvojeno je od žena i djece, njih su ispitivali i pretukli Zdravko Kandić i njegov zamjenik Dragan Ðurđić, a nakon toga su ubijeni. Njihova tijela su bačena u masovnu grobnicu u jami Dubravici.

Krajem 1994. godine Novica Gušić, komandant Nevesinjske brigade Vojske RS-a, naredio je da se tijela iskopaju i ponovo zakopaju na nekom drugom mjestu da bi masakr sakrio. Posmrtni ostaci drugih žrtava također su uklonjeni iz Lipovače i odneseni na treću lokaciju. Muškarci iz te grupe su pobijeni, a žene i djeca su prebačeni u podrum toplane u Kilavcima, predgrađu Nevesinja, gdje su ih držali zatočene četiri dana bez hrane i vode.

Srbi koji su ih zatočili zlostavljali su zatočene Bošnjakinje i njihovu djecu, prijetili im batinama ili razdvajanjem. Jednoj su ženi stavili nož pod grlo, a zatim i njenom djetetu, prijeteći da će dijete zaklati. Ovo okrutno ponašanje naročito je teško podnijelo dvadesetoro djece koja su se nalazila u toj grupi.

Po naređenju majora Zdravka Kandića iz 5. bataljona JNA, žene i djeca, među kojima je bilo i beba, odvedeni su u podrum toplane u Kilavcima. Podrum toplane je bio prazan i u njemu nije bilo sanitarija. Zatočeni nisu imali ni hrane ni vode, čak ni za bebe, pa su majke djeci morale davati urin da ne dehidriraju.

Kasnije je četrdeset i četvero žena i djece iz te grupe ubijeno i bačeno u masovnu grobnicu u jami Lipovača, u Šehovini, predgrađu Nevesinja. Među ovim žrtvama bilo je dvadesetoro djece, uključujući jednomjesečnu bebu i barem još jedno dijete mlađe od godinu dana. Petar Divjaković je rekao jednoj od zatočenih Bošnjakinja da su njena djeca ubijena u tom masakru. Ona je 1999. godine otišla, zajedno s predstavnicima Komisije za traganje za nestalima i ubijenima Federacije BiH do masovne grobnice u Lipovači, gdje su pronađeni posmrtni ostaci i odjeća koji upućuju na neke od žena i djece koji su bili zatočeni u toplani u Kilavcima.

Iz grupe žena zatočenih u toplani pripadnici srpskih snaga, uključujući takozvane šešeljevce i “Crvene beretke”, izdvojili su pet žena i odvojili ih od djece. Te su žene prebacili u odmaralište na Boračkom jezeru koje su srpske snage, uključujući i te takozvane šešeljevce, koristile kao vojni štab. Divjaković, vođa paravojne jedinice “Karađorđe”, zatim Arsen Grahovac i drugi pripadnici srpskih snaga, uključujući šešeljevce, brutalno su silovali i zlostavljali te žene. Neke od njih držali su zatočene mjesecima. “Gde ste, gde ste, bre, balinkure? Sve ćemo mi vas po****ti”, dobacivali bi im svakodnevno,

Od pet žena koje su bile zatočene i seksualno zlostavljane u kampu na Boračkom jezeru, dvije su na kraju ubijene. Drugi bošnjački civili bili su premlaćivani u kotlovnici odmarališta. Zarobljavanje, zlostavljanje i ubijanje nevesinjskih Bošnjaka bila je operacija koju su zajednički izvršili pripadnici srpskih snaga, uključujući vojnike Vojske RS-a koje je predvodio Zdravko Kandić, takozvani “šešeljevci” i “Crvene beretke”. Među vođama srpskih snaga koje su odgovorne za ove zločine nalaze se, između ostalih, Zdravko Kandić, Novica Gušić, Boro Antelj i Arsen Grahovac.