Čak i u digitalnom dobu, Portugal se i dalje oslanja na zlato kao finansijski oslonac, čuvajući više od 300 tona uskladištenih između Carregada i Londona.

U svijetu u kojem su plaćanja digitalna, a transferi udaljeni samo jedan klik, kakvog smisla ima čuvati tone plemenitog metala u zaključanim sefovima? Razlog je jednostavan: kada sve postane neizvjesno, zlato je jedina garancija. To je imovina bez kreditnog rizika, nezavisna od odluka o monetarnoj politici drugih zemalja i otporna na finansijske šokove.

Posljednjih mjeseci zlato je zabilježilo historijske skokove, obarajući nove rekorde cijena. Prošlog decembra cijena ovog plemenitog metala dostigla je historijski maksimum od 4.400 dolara (3.756 eura) po unci, podstaknuta geopolitičkim tenzijama, s Venecuelom u epicentru zabrinutosti.

Ova vrijednost je već nadmašena u prvim danima januara. Cijena unce zlata u srijedu je iznosila 4.151 euro.

To su bile dobre vijesti za Portugal, koji se i dalje oslanja na ovu vrijednu robu. Prema posljednjim podacima Svjetskog vijeća za zlato (World Gold Council), tijela koje bilježi rezerve zlata različitih zemalja, Portugal posjeduje 382,66 tona zlata, a rezerve Banke Portugala već vrijede 47 milijardi eura.

Oko polovine ovog zlata pohranjeno je u zgradi visoke sigurnosti u Carregadu, u vlasništvu Banke Portugala, nekoliko kilometara sjeverno od Lisabona. Druga polovina je deponovana u Londonu.

Potražnja za sigurnom imovinom, očekivanja o smanjenju kamatnih stopa i sistematske kupovine centralnih banaka također su pomogli u podizanju cijene zlata, pri čemu je vrijednost globalnih rezervi zlata porasla na oko četiri triliona eura.

Rezerve zlata su, prije svega, stub kredibiliteta. Kada investitori analiziraju zemlju radi procjene rizika, bilo prilikom odobravanja kredita, procjene snage valute ili predviđanja političkih rizika, količina zlata koju država posjeduje je relevantan faktor.

Portugal, sa 14. najvećim rezervama zlata na svijetu i sedmim u zapadnoj Evropi – ispred kojeg su samo Njemačka, Italija, Francuska, Švicarska, Holandija i Poljska – posjeduje važno strateško sredstvo u ovoj oblasti.

Osim toga, zlato djeluje kao zaštitni mehanizam u situacijama monetarne ili valutne krize. U slučaju kolapsa eura ili prekida pristupa međunarodnoj likvidnosti, centralne banke bi mogle konvertovati zlato u čvrstu valutu ili ga koristiti kao kolateral (garanciju) za dobijanje finansiranja.

Kroz historiju, nekoliko zemalja je pribjeglo ovom rješenju u kontekstu rata ili finansijskog kolapsa, uključujući Portugal tokom tri intervencije MMF-a 1977, 1983. i 2011. godine. Iako je to nepoželjan scenario, upravo ta mogućnost nastavlja opravdavati posjedovanje zlatnih rezervi.

Konačno, zlato ima i računovodstvenu funkciju: njegova vrijednost čini dio bilansa stanja centralne banke i doprinosi njenoj solventnosti. Finansijski zdrava centralna banka jača povjerenje i stabilnost finansijskog sistema koji nadzire.

Prema podacima Svjetskog vijeća za zlato, nekoliko centralnih banaka kupuje ovaj plemeniti metal kako bi smanjile svoju izloženost američkoj valuti. Potražnja je bila posebno snažna u Kini, koja je posljednjih godina kupila stotine tona zlata.

Ipak, Poljska je bila najaktivniji kupac tokom protekle godine, dodavši 82,67 tona svojim rezervama, koje su prošlog decembra iznosile 530,9 tona.

Kazahstan, Brazil i Turska su također bile tri zemlje koje su akumulirale najviše. Kazahstan je dodao 40,97 tona, Brazil 31,48 tona, a Turska 26,68 tona. Kina je dodala još 24,88 tona svojim rezervama, koje se sada procjenjuju na oko 283,2 milijarde eura, dok je Češka dodala još 18 tona.

S druge strane, najveći prodavci u godini bili su Singapur, čija je centralna banka prodala 15,24 tone zlata, a slijedi Uzbekistan koji se riješio 11,82 tone ovog metala. Rusija je prodala 6,22 tone, a Njemačka 1,28 tona.

Portugal je dostigao svoje maksimalne rezerve 1974. godine, s više od 800 tona. Velika količina zlata koju je zemlja akumulirala nije se dogodila preko noći. To je u velikoj mjeri zasluga historije portugalske kolonizacije u Brazilu i trgovine tokom modernog doba, posebno tokom režima "Estado Novo" od 1933. do 1974. godine.

Iako se mnogo raspravlja o zlatu iz Brazila, koje je u 18. vijeku postalo glavni izvozni proizvod između tadašnje kolonije i metropole, malo je vjerovatno da je bilo šta od tog zlata potrajalo do vremena "Estado Novo".

Poznato je, međutim, da veliki dio zlata koje je akumulirao António de Oliveira Salazar, vođen svojom opsesijom uravnoteženjem budžeta, potiče iz nacističke Njemačke.

Tokom Drugog svjetskog rata, Portugal je proglasio neutralnost, ali je uspio održati trgovinske odnose s obje strane u sukobu. Jedan od glavnih strateških proizvoda koje je Portugal izvozio u tom periodu bio je volfram, metal koji je bio ključan za ratnu industriju jer je očvršćavao čelik koji se koristio u topovima, municiji i ratnim mašinama.

Zbog visokog kvaliteta i količine svojih rezervi, Portugal je postao jedan od glavnih svjetskih dobavljača volframa, posebno nacističkoj Njemačkoj, koja je praktično zavisila od ovog metala za svoju industrijsku proizvodnju oružja. Veliki dio plaćanja vršen je u zlatu, što je bio Salazarov zahtjev kako bi zaštitio portugalsku ekonomiju.

Prema izvještaju dostupnom na web stranici Generalnog sekretarijata Ministarstva finansija, zlatne rezerve Banke Portugala iznosile su 65 tona 1939. godine, a povećale su se na 306 tona 1945. godine. Rezerve će dostići pomenutih 866 tona do trenutka portugalske revolucije 1974. godine.

Vremenom se zemlja rješavala zlata, uglavnom zbog gubitka njegove monetarne uloge. Do 1971. godine zlato koje je svaka zemlja posjedovala bilo je referenca za izdavanje valute, ali od tog datuma plemeniti metal više nije imao tu funkciju. Izdavanje valute postalo je zavisno od drugih faktora, kao što je BDP zemlje.