Na današnji dan 1993. godine na Golom brdu na Igmanu poginuo je Emir Bogunić Čarli, komandir voda Četvrte motorizovane brigade i jedan od najistaknutijih boraca.
O doprinosu koji je dao za odbranu svoje domovine Čarli, pričao je njegov saborac Zijad Hasečić.
"Ponosan sam što sam ga poznavao, što sam ratovao s njim, što smo zajedno doživjeli neponovljive događaje, kada ljudi brane svoju domovinu, svoju porodicu, evropske i civilizacijske vrijednosti. To je čovjek koji je svojim duhom umio i pokazao kako se voli ova zemlja, a kako se zna i narediti i ispoštovati ono što se dogovori" kazao je Hasečić.
Govorio je kako je toliko sjećanja kada je Bogunić u pitanju.
"Čitav njegov život je anegdota. Svako naređenje njegovo bile su šale. Čovjek koji je sarađivao sa svakim, s nadređenim i s potčinjenim. I u komunikaciji s komandantom Fikretom Prevljakom se to dalo vidjeti. Toliko ga je cijenio i volio, i on Fikreta i Fikret njega. Fikret mu je beskrajno vjerovao, da ono što se naredi da će biti i izvršeno. Takav je to čovjek. Morao si ga voljeti", kazivao je Hasečić.
Istakao je jedne prilike kako je u jedinici kojoj je Čarli komandovao najmanje bilo ljudi iz Sarajeva.
"On je privlačio ljude sebi, rješavao je njihove egzistencijalne probleme, oko ishrane, smještaja, odjeće. Nije prije rata bio vojno lice, ali pokazao je kako se komanduje, kako se poštuje i voli ova zemlja. Volio je društvo, prijatelje, jako je volio muziku. Volio je vrijeme provoditi sa svojim saborcima. Nije nam puno trebalo da napravimo sijelo. Znali smo, kad smo imali, otvoriti dva lanč paketa, napravimo sok na razgađanje, kako smo ga mi zvali, ako bude kakav akumulator i sjedimo", sjeća se Hasečić.
Kada je prvi put palo Golo brdo, Čarli je išao da ga vrati i vratio ga je, kaže Hasečić, te dodaje kako je Čarli znao pripremiti akciju.
"Komandant je taj dan zvao da mi kaže da je poginuo. Nisam mogao da vjerujem da ga više nema. Ljudi su mu toliko vjerovali. Bili su sigurni kad je on tu. Teško mi je bilo porodici otići i reći da je poginuo. Bila je velika nevjerica kako se to uopće moglo desiti. Otac je njegov pitao gdje se desilo i jesmo li ga izvukli, rekao sam mu da jesmo. Rekao je da niko više to Golo brdo neće vratiti i tako je i bilo", kaže Hasečić.
Teško govori Hasečić o svom saborcu Čarliju.
"Nove buduće generacije trebaju znati kakve smo mi heroje imali. Teško je o Čarliju govoriti, on je bio gromada od čovjeka, to su ti pojedinci koji su bili prekretnica u nekim događajima", kazao je Hasečić.
Dok je bio na liniji jedne prilike je izjavio novinarima kako poručuje svima da "dok je ovih boraca, ovu liniju neprijatelj nikada neće proći".
Najvišim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan odlikovan je 1993. godine, a posthumno je 1994. godine odlikovan Ordenom za vojne zasluge sa zlatnim mačevima, te je dobio čin pukovnika Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Jedne prilike tokom obilježavanja godišnjice njegove pogibije prisutnima se vrlo emotivno obratila i Adisa Bogunić, njegova kćerka, koja je u vrijeme njegove pogibije bila djevojčica.
"Bila sam mala, ali mi se zauvijek u sjećanje urezao momenat kada sam ga posljednji put vidjela, zagrlila i rukom mu prošla kroz kosu, i kada se okrenuo na polasku, kao da sam osjetila da ga više nikada neću vidjeti. Sljedeće čega se sjećam je kada je majka donijela njegovu izrešetanu ličnu kartu i kazala mi: 'Babo ti je poginuo'. Ostale smo bez njega, ali ne i same, uz nas su uvijek bili i danas su njegovi drugovi i saborci koji su uvijek bili tu za nas, i koji sve ove godine čuvaju uspomenu na mog rahmetli oca i ostale šehide i poginule borce", kazala je tom prilikom Adisa Bogunić.
