Prozni i dramski pisac, esejista, leksikograf i novinar Zlatko Lukić nedavno je u Sarajevu promovirao svoja dva autorska djela kapitalnog značaja. Najprije je u četvrtak prošle sedmice u Historijskom muzeju predstavio Atlas rodoslovnih karata Bosne i Hercegovine, a dan poslije i Eponime u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti. Ovaj rođeni Zagrepčanin počeo je skupljanje građe za ove dvije knjige još 70-ih godina prošlog stoljeća, a nakon skoro pola stoljeća pažljivog istraživačkog rada, ostaje gorak ukus u ustima kada čujete da nije mogao pronaći izdavača. Nijedna od 20 izdavačkih kuća s čijim je predstavnicima razgovarao nije bila zainteresirana staviti svoju oznaku na korice ove dvije važne knjige te ih je Zlatko Lukić u konačnici odlučio štampati u vlastitoj nakladi.
Fokus našeg razgovora s nekadašnjim saradnikom i novinarom listova Glas BiH, Oslobođenje, Behar, Bosanska pošta i Bosanska riječ bio je na priči o Atlasu rodoslovnih karata Bosne i Hercegovine, knjizi koja nas vodi u šetnju s likovima iz prošlosti. Riječ je o prvom genealoškom dokumentu koji se pojavio o našoj domovini, a donosi do najsitnijih detalja razrađenu analizu rodoslovnih linija visokog plemstva Bosne, Bosanskog pašaluka te bosanske vladarske dinastije Kotromanića.
Pri samom prelistavanju Atlasa nemoguće je ne zapitati se ko je Zlatko Lukić, istraživač koji je za života promijenio više od 50 poslova, što je u konačnici rezultiralo mnogostrukim vještinama i znanjima. On je u razgovoru za Stav dao odgovor koji u sebi, na naše iznenađenje, ne krije ništa epohalno.
“Kao inicijalnu literaturu, koristio sam djela historičara iz BiH, Hrvatske, Srbije, ali što sam dublje uranjao u te spise, sve sam više nailazio na pristrasne i nacionalističke aspekte i gledanja na historiju. Da budem precizniji, Hrvati i Srbi vuku na svoje strane, tako da je vrlo malo ostalo prostora za jednu bosansku verziju. Kotromanići su za srpsku historiografiju Srbi, dok su za hrvatsku Hrvati. Međutim, svi zanemaruju dvije stvari – Kotromanići su vladali u Bosni i potekli su iz Bosne. Te davne 1978. godine, kada sam kao mladić započinjao ovaj projekt, te nacionalističke, mogu slobodno reći, i iredentističke ideje su me bunile. Također, kroz obrazovanje se uglavnom govori o Tvrtku i Kulinu banu, a to je greška. Treba se upoznati sa što više vladara naše domovine. Kasnije sam se okrenuo stranim autorima iz čijih sam djela saznavao o drugim dinastijama koje su, pozitivno ili negativno, utjecale na civilizacijski razvoj BiH. Iako se uglavnom svi koji su dolazili na ove prostore percipiraju kao okupatori, ne smiju se zaboraviti pozitivne stvari, makar one bile svedene na orijentalnu kuhinju i alhamijado književnost, kada je riječ o dolasku Osmanlija, ili na, primjerice, habsburšku secesijsku arhitekturu”, kazao je na početku.
Ističe da je pouzdanost informacija koje je koristio u svojoj knjizi provjeravao tako što se bazirao na utvrđivanje učestalosti pojavljivanja istog podatka kod relevantnih historičara.
“Ne može meni biti vjerodostojan jedan Mavro Orbini, koji je pisao prije nekoliko stotina godina. On je davno prevaziđen, mitološki nacionalan, romantičarski. Tu možemo ubrojati i Ivana Franu Jukića i Simu Ćirkovića. Oni su, dakle, stari, romantičarski historičari. Ima dosta mladih naučnika čija istraživanja mogu poslužiti kao odličan temelj. Imao sam sreću da nedavno upoznam Amera Maslu, koji mi je dao niz dobrih savjeta, ali i kvalitetnu literaturu koju sam kasnije koristio. Istina je, nažalost, da do sada nije objavljeno nijedno seriozno djelo iz oblasti genealogije u BiH. Ne znam zašto uopće nije bilo interesa za takvo što. Budući da je ova moja knjiga prvo djelo ove vrste, smatram da je, treba biti iskren, donekle i nedovršena. Nisam historičar, ali me ova tema zanima i dosta sam joj se posvetio. Generalno, male države ne drže do genealogije kao nauke, dok je u velikim bivšim i sadašnjim monarhijama poput Velike Britanije, Francuske, Italije, Španije i Rusije do 'u bocu' razrađena. Svjestan sam da smo napadani sa svih strana, da nas sabotiraju protivnici naše zemlje i njene državnosti, ali genealogija i djela poput ovog pokazuju koliko je stara BiH. Možda će moju knjigu napasti i naši historičari za koje je historija samo biznis”, kaže Lukić.
TEMELJ ZA BUDUĆA ISTRAŽIVANJA
Zlatko Lukić otkriva da je na kraju svog uvoda u Atlas rodoslovnih karata Bosne i Hercegovine napisao da ova knjiga treba biti početnica za iduće djelo koje će “zasjati u punom sjaju”. Sve do tada, tvrdi, ona će biti nedonošče.
“Ovu knjigu, kao i knjigu Eponimi, objavio sam bez blagoslova izdavača. Nudio sam, ali čak 20 kuća nije pokazalo interes. Da li je prešutno to bilo, da li je odbijeno, da li je rečeno da nemaju mogućnosti za štampanje – nije bitno. Ono što me žalosti jeste činjenica da niko nije prepoznao bitnost jednog ovakvog projekta ili to da ono u nekom trenutku može postati dragocjeno. Prvi put se srećemo s jednom ovakvom temom i njima to nije interesantno. Ovaj rad sam prvenstveno ponudio najvećim izdavačima u BiH. Kada kažem najveći, vjerovatno imamo istu asocijaciju, ali ne želim nikoga prozivati. Nećemo ih imenovati, ali ćemo ih mrko pogledati. Uredu, meni je jasno da neko djelo može izgledati nedovršeno, kao što moja knjiga to i jeste, ali umjesto da 'izlijemo temelj', mi se i ne pokušavamo maknuti iz mrtvog ugla. Moram istaći da je moja tendencija izlaziti vani s nečim čega nema. Prije 15 godina objavio sam Bosansku seharu, knjigu koja objedinjuje čak 16.000 poslovica, izreka i fraza iz BiH. I objasnio ih na svim jezicima naroda u BiH. Konkretno, na bosanskom, hrvatskom, srpskom, ladino te romskom jeziku iz Sandžaka. Dakle, i tada sam se trudio napraviti nešto čega nema, a danas to ponavljam s Atlasom i knjigom Eponimi. Prije mene su nešto slično radili Vehid Gunić i Abdulah Sidran, a prije njih Kosta Hörmann i Safvet-beg Bašagić. Iza potonje dvojice nastaje brisan prostor, vakuum od stotinjak godina. To je, morate zapamtiti, stvar identiteta, naroda i države” pojasnio je Lukić.
Priča nam da je u svom procesu istraživanja nailazio na mnoge informacije koje poprimaju skoro anegdotalni karakter.
“Ne znam je li dovoljno anegdotalna činjenica da je Stjepan II Kotromanić praotac svim našim, ali i evropskim aktuelnim i detroniziranim kraljevima. To se može vidjeti na 102. karti u mojoj knjizi u poglavlju koje obrađuje bosansko porijeklo evropskih kraljeva. Oni su u 20. koljenu svi našeg porijekla. Naravno, neki će kazati da je ovo na razini mitomanije, ali sam, kako prethodno rekoh, na više različitih mjesta, u djelima različitih autora, pronalazio iste podatke. Franjo Josip ima, kako to volim reći, 'kap bosanske krvi'. To je čudesno, zaprepastio sam se kada sam to otkrio. S Atlasom rodoslovnih karata Bosne i Hercegovine paralelno sam radio i na još jednoj knjizi naziva Book of Kings, gdje su isključivo rodoslovna stabla, za razliku od Atlasa, u kojem ima i teksta. Tu sam obradio kompletnu Evropu, od Rimskog Carstva do današnjih dana. To mi je pomoglo da spoznam sve te porodične, dinastičke i političke konekcije. Karta broj 104 pokazuje uzlazni rodoslov zadnjeg bosanskog princa Sigismunda, koji je primio islam kada su na ove prostore stigle Osmanlije. Pratimo li njegov uzlazni rodoslov, on ima ugarske, poljske, češke, makedonske, ruske, švedske, norveške, danske i engleske krvi, krvi Franačkog Carstva, Flandrije, Francuske, sa Sicilije, Bizanta, Normana sa Sicilije i Flandrije, iz Srbije, Crne Gore, Kosova, Hrvatske i Bosne. Impozantno je da je u jednom čovjeku sažeto više od 20 gena. On kasnije odlazi u Tursku, gdje postaje sandžak-beg Karasija. Isto tako, ako pogledate kartu broj 93, rodoslovno stablo Karađorđevića, uočit ćete da tu ima najmanje srpskih gena. Dolazilo je do miješanja”, ispričao je nekoliko zanimljivosti koje u sebi sadrži Atlas.
NORMALNA I ZDRAVA DISTINKCIJA
Lukić je za već spomenuto djelo Eponimi, koje je također promovirao u Sarajevu, kazao da je idejno starije čak i od Atlasa rodoslovnih karata Bosne i Hercegovine, na kojem je počeo raditi prije 43 godine. Eponimi su, kako se najkraće definira, riječi ili sklopovi riječi nastali poopćivanjem vlastitih imena.
“Uočio sam da ima puno imenica i imeničkih sklopova koji su nastali na osnovu vlastitih imena. Onda sam sam sebi rekao: 'Hej, ovo je sasvim nova materija, ovo se može drugačije konceptualizirati i obraditi.' Zatim sam se sistematičnije posvetio lingvistici, posebno semantici, te sam došao do zaključka kako nema ljudske djelatnosti gdje nisu zastupljeni eponimi. To možete vidjeti u mojoj knjizi na šestoj i sedmoj stranici. Razmišljanje me dovelo do ideje da postoji više slojeva eponima. Sjeo sam i počeo listati i iščitavati opet mnoge i mnoge knjige. Rezultat tog rada jeste oko 9.100 eponima koji se nalaze u mojoj knjizi. Oni su a priori bitni za opću kulturu, posebno za BiH, gdje postoji, kako smo rekli, potreba za ovom vrstom literature. Koliko znam, postoji u Hrvatskoj samo jedna mala knjižica formata A5 na nekih 80-ak stranica u kojoj se nalaze isključivo sociološko-politički eponimi poput 'gerimandriranja', 'slavinizam' i slično”, istakao je.
Iako sam za sebe kaže da je, u najljepšem mogućem značenju, “bosanski fundamentalista”, te uprkos činjenici da bosanstvo stalno protežira u svom govoru, podvlači kako je govoriti o bosanstvu kao nacionalnom identitetu u ovom momentu nemoguće.
“Bošnjak je nacionalno ime jednog naroda koje je postojalo i prije, dok je bosanstvo stvar državljanstva. Ja sam pokušao to objasniti u eseju Geneza Bošnjaka, objavljenom u zagrebačkom listu Behar 1995. godine. Iako postoje tendencije da više ne postoje u BiH ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi, već da svi budu Bosanci, mislim da je za to malo rano. Ne malo rano, već dosta rano. Bošnjaci su počeli osvještavati nacionalni identitet tek s Muhamedom Filipovićem i Alijom Isakovićem, a to je zakašnjela reakcija. S druge strane, preuranjeno je govoriti o bosanstvu kao naciji. Postoje Bošnjaci, postoje Hrvati, postoje Srbi, postoje Romi i postoje Židovi. To je, po mom mišljenju, jedna normalna, zdrava distinkcija. Eh, druga je stvar što su u srednjovjekovnoj Bosni svi bili Bošnjaci, kako to lijepo piše na stećcima i u Starim bosanskim tekstovima Maka Dizdara, jer je tada bila življa nego ikada nacionalna svijest. Tada se govorilo o 'Bošnjacima od sve tri vjere'. No stavimo li stvari u savremeni trenutak, bez ljutnje ostalih naroda, neosporno je da je Bošnjacima najviše stalo do Bosne. Bošnjaci nemaju rezervnu domovinu kao Hrvati i Srbi. To se ne može negirati nikako. Žalosno je da bi ogroman broj Srba, da nema Bosne, da bude Srbija do Une, ali i dobar dio hercegovačkih Hrvata da Hrvatska bude do Drine. Malo je onih trezvenih koji nisu za onu stranu koja bi željela otcjepljenje”, zaključio je.
Na samom kraju, podvukao je kako bi volio da njegov naredni objavljeni projekt bude knjiga Book of Kings, koja bi, kako planira, bila sadržajno još bogatija od Atlasa rodoslovnih karata Bosne i Hercegovine.