Hasan Kikić, jedna od najmarkantnijih figura bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, rođen je 20. augusta 1905. godine u Gradačcu. Njegovo djetinjstvo, obilježeno skromnošću oca Hase, školskog podvornika, i majke Munire, naglo je prekinuo Prvi svjetski rat. Dok mu je otac ratovao na italijanskom frontu, jedanaestogodišnji Hasan postao je hranilac porodice. Iskustvo goniča goveda, surova borba za opstanak i blato posavskih puteva postat će temelj njegovog književnog identiteta, što će kasnije ovjekovječiti u čuvenoj noveli "K. und K. Goveda".

Intelektualni fenomen iz Prve gimnazije

Kikićevo školovanje bilo je burno koliko i njegovo vrijeme. Nakon Dervente, odakle je izbačen zbog učešća u "crvenom đačkom štrajku", put ga vodi u Zagreb gdje završava Učiteljsku školu 1926. godine. Međutim, Kikić se nije zaustavljao.

Njegova žeđ za znanjem dovela je do nevjerovatnog kurioziteta u analima sarajevske Prve muške gimnazije. Godine 1931. podnio je zahtjev da u jednom ispitnom roku položi svih osam razreda. U samo godinu dana uspio je položiti ispite za sedam razreda gimnazije, što do danas ostaje neprevaziđen podvig.

Kasnije će, uz rad, diplomirati i na Pravnom fakultetu u Beogradu 1938. godine.

Književnost kao krik "božjih ljudi"

Literarni uspon počeo je 1926. u zagrebačkom "Vijencu". Već prvim radovima, poput "Pjesme bolesne djevojke" i zbirke "Provincija u pozadini", Kikić se izdvojio specifičnim socijalnim realizmom. Njegov "Krik božjih ljudi" nije bio samo naslov pjesme, već manifest čitave jedne klase zaboravljenih i obespravljenih.

Njegova najzrelija djela, romani "Ho-ruk" i "Bukve", te "Provincija u pozadini", oslikavaju revolt gladnih i sazrijevanje klasne svijesti. Zbog oštrine kojom je tretirao društvene nepravde, roman "Bukve" bio je zaplijenjen, a on sam stalno pod lupom tadašnjih vlasti.

Putokaz i sukobi na ljevici

Kikić nije bio samo pisac, već je bio i urednik te pokretač društvenih procesa. Sa Safetom Krupićem i Skenderom Kulenovićem 1937. godine u Zagrebu pokreće "Putokaz", časopis koji je okupljao naprednu muslimansku inteligenciju poput Zije Dizdarevića i Hamida Dizdara.

Ipak, Kikićeva beskompromisnost često ga je dovodila u sukobe. Njegova "krležijanska revizija" bh. književnosti i oštri napadi na tadašnje urednike i književne autoritete poput Hamze Hume i Jovana Kršića, posebno u članku "Slučaj dr. Jovana Kršića", svjedočili su o dubokim ideološkim previranjima unutar sarajevske i šire književne scene.

Partizanska uniforma

Pred sam Drugi svjetski rat, Kikić živi u Hrvatskoj, radi kao pravni referent, ali ga zbog ilegalnog komunističkog djelovanja smjenjuju.

Nakon mobilizacije 1941. i službe u Sanskom Mostu, pod ilegalnim imenom Slobodan Anđelić, aktivno sarađuje s Narodnooslobodilačkim pokretom (NOP).

U februaru 1942. godine odlazi u partizane, gdje postaje zamjenik političkog komesara Prvog krajiškog proleterskog bataljona. Njegov ratni put bio je fokusiran na operativne zadatke i izgradnju bolnice na planini Čemernici. Nažalost, sudbina je htjela da ovaj velikan riječi strada od zasjede.

Hasan Kikić poginuo je 6. maja 1942. godine kod sela Rapta na planini Čemernici, upavši u četničku zasjedu. Njegov grob se danas nalazi na partizanskom groblju u selu Račići pod brojem 57. Ratni vihor zauvijek je progutao i njegove posljednje rukopise, a to su četiri romana i dramski tekstovi poput "Partizani idu", koji nikada nisu ugledali svjetlo dana.