Sjajan je bio taj vic što je nekad kružio čaršijom: Mujo pao s desetog sprata, a raja ga dole pita: "Bolan Mujo, kako je bilo?" A on će: "Ne znam, evo i ja sad stig'o!" E, tako vam je nekako i s nama, običnim svijetom, u ovoj našoj bosanskoj verziji "Životinjske farme". Godinama smo padali, gledali kako nam se farma raspada, kako se krade i laže, i taman kad smo pomislili da smo tresnuli o dno i da gore ne može, dočekala nas je nova uprava. Umjesto gazde Džounsa farmu su preuzele svinje.

I sad, dok ležimo polomljeni, oni s prozora mašu i objašnjavaju nam da je pad bio neophodan dio reformskog puta. Da je George Orwell danas živ i gleda ovu našu bosansku tragikomediju, sigurno bi napisao nastavak svog klasika. Ne bi morao izmišljati ništa novo, dovoljno bi bilo da prepiše stvarnost.

Farma je, dakle, kako je to napisao Orvel, a nama predstavljeno 2022. godine tokom izborne kampanje, godinama bila pod upravom neodgovornog gazde Džonsa, čije je gazdovanje postalo sinonim za javašluk, nepravdu i korupciju. Stoka sitnog zuba, umorna od gladi i loše uprave, digla je kuku i motiku. Na čelo te revolucije stale su, naravno, one najgrlatije i "najpismenije" – svinje, koje su obećale novi poredak sazdan na jednakosti i prosperitetu za sve. Na tom talasu narodnog gnjeva, koalicija "Trojka" (SDP, NiP i Naša stranka) predstavila se kao mesija promjena, obećavajući kraj tiranije jedne stranke (SDA) i uvođenje sistema gdje će opšte dobro biti iznad ličnog ćara. Revolucija je uspjela, ali samo u jednom: dobili smo njuške na vrhu i novoformiranu mašineriju koja farmu drži gladnom, podijeljenom i do srži korumpiranom. Čim su zasjeli u fotelje, nekadašnji bučni kritičari nepotizma i stranačkog uhljebljivanja brže-bolje su usvojili sve one marifetluke protiv kojih su se kleli da će se boriti. Scena podsjeća na sam kraj Orwellovog romana: dok ostale životinje kroz prozor gledaju svinje kako nazdravljaju s ljudima, više ne mogu da razaznaju ko je svinja, a ko čovjek. Čuvena "borba za državu" u praksi se pretvorila u grabež za direktorske pozicije, upravne odbore i tendere, koji su od simbola korupcije postali legitiman alat za namirivanje stranačkih i koalicionih apetita. Ideali su arhivirani, a fotelje su se pokazale puno udobnijim od principa.

Uporedo s preuzimanjem poluga moći, krenulo je i šminkanje pravila. U Orvelovom klasiku, sedam zapovijesti revolucije, ispisanih na zidu štale, svinje su pod okriljem noći prepravljale kako bi opravdale svoje nove privilegije. Čuvena zapovijest "Sve životinje su jednake" dobila je ključni dodatak: "ali neke životinje su jednakije od drugih". U našoj stvarnosti, zakoni i moral postali su rastegljivi kao žvakaća guma. Dok se narodu servirala priča o nužnim reformama i stezanju kaiša, iza kulisa su se kroz administrativne i zakonske zavrzlame osiguravale povlastice za novu elitu. Pravila važe za "obične životinje" – građane satjerane u ćošak porezima i birokratijom – dok vladajuća kasta djeluje s uvjerenjem da je iznad normi koje sama propisuje.

Vrhunac kapitulacije pred vlastitim obećanjima bio je koalicioni pazar na državnom nivou. Da bi osigurale opstanak na vlasti, svinje s naše farme sklopile su paktove sa susjednim farmerima, potpuno ignorišući interese vlastite zajednice. U paničnoj želji da po svaku cijenu sačuvaju pozicije, stranke "Trojke" su ključne državne i entitetske institucije isporučile na tacni koalicionim partnerima iz SNSD-a i HDZ-a. Time je suverenitet države, o kojem se i dalje deklamuje u svečanim prilikama, devalviran i pretvoren u monetu za potkusurivanje u stranačkim talovima. Podjele, protiv kojih su se navodno borili, postale su dublje nego ikad, jer su mehanizmi zaštite države predati u ruke onima koji je sistemski podrivaju.

Kao jedini preostali argument zašto bi sve ovo trebalo da trpimo, nova vlast koristi stari, dobri strah. Svaki put kada bi se životinje na farmi pobunile zbog gladi ili prevare, svinjski propagandista Skviler postavljao bi jedno te isto pitanje: "Zar želite da se Džons vrati?!" Cjelokupni politički marketing današnje vlasti sveden je na tu jeftinu mantru: znamo da nismo savršeni, ali povratak na staro bio bi katastrofa. Strah od alternative postao je štit iza kojeg se kriju svi promašaji, od korupcije do strateške izdaje državnih interesa. Građani su tako dovedeni u stanje permanentne političke ucjene, gdje su prisiljeni da biraju između dva suštinski ista modela vladavine, upakovana u različite stranačke boje.

U čitavoj ovoj priči, najtragičnija je sudbina konja Boksera, simbola poštenog i radnog naroda. Njegove jedine parole bile su "Radit ću još više" i "Napoleon je uvijek u pravu". Rintao je do iznemoglosti, vjerujući u ideale revolucije, da bi ga na kraju, kada je postao beskoristan, svinje prodale šinteraju za nekoliko flaša viskija. Izbori 2026. godine trenutak su istine za bosanskohercegovačke "Boksere" – za sve nas koji svojim radom i porezima plaćamo cijenu ove političke farse. Dalje saučesništvo, bilo iz naivnosti ili pasivnosti, više nije opcija. Vrijeme je da shvatimo da su svinje odavno zauzele gazdinu kuću, a da je farma zrela za jedno temeljito čišćenje.