Nasim Hussein pokušao je ući u Evropsku uniju 13 puta. Svaki put su ga, kaže, zaustavile hrvatske snage sigurnosti, pretukli i odvukli natrag preko granice do Bosne i Hercegovine. Trenutno živi u šumi blizu granice i pita se kako će preživjeti zimu.

Sin farmera iz okolice Islamabada, glavnog grada Pakistana, 21-godišnjak i još desetak migranata izgradili su kamp sa šatorima od grana i plastičnih cerada kako bi se zaštitili od kiše i snijega. Blatno tlo prekrili su drvenim paletama koje su pronašli u smeću u Bihaću, gradu nedaleko od njh.

Muškarci su zgrčeni oko vatre. Unatoč niskim temperaturama, većina nosi samo džemper, a neki na nogama samo sandale.

Drhte i Hussein trlja ruke. Oči su mu crvene. Nije spavao, kaže, iz straha da će se smrznuti u tankoj vreći za spavanje. Ipak, ujutro se spustio do rijeke da se opere. U svom improviziranom kampu nemaju vodu i struju. Ljudi koji pomažu s vremena na vrijeme ostave nešto hrane, ali migranti često danima imaju samo suhi kruh. "Gladni smo. Smrzavamo se", kaže Hussein. "Životinje žive bolje od nas."

Hussein kaže da je napustio Pakistan nakon što mu je komšija zaprijetio da će ga ubiti. Probio se kroz Tursku i Grčku, sve do Bosne i Hercegovine, gdje je sada zaglavljen više od godinu dana, kao i mnogi drugi tražitelji azila.

Na početku izbjegličke krize, izbjeglice su 2015. mogle putovati preko Srbije i Mađarske u srednju i sjevernu Evropu. Ali otkako je EU zatvorila takozvanu Balkansku rutu, sve se više ljudi našlo nasukano u Bosni i Hercegovini, nesposobno prijeći granicu s Hrvatskom i blokirano da nastavi dalje prema zemljama sjevera, poput Njemačke ili Švedske.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da je gotovo 10.000 migranata trenutno zaglavljeno u Bosni i Hercegovini, a samo je mali dio njih pronašao mjesto u jednom od šest službenih kampova u zemlji. Mnogi ljudi spavaju u ruševinama tvornica ili u napuštenim kućama.

Dan prije Božića situacija za migrante još se pogoršala, izgorio je kamp Lipa u blizini pograničnog grada Bihaća. U kampu je živjelo oko 1500 migranata, svi muškarci. Većina ih sada pokušava preživjeti u okolnoj šumi. Do sada ni vlada u Sarajevu ni Europska unija nisu uspjele pružiti migrantima odgovarajuće sklonište. Bosna i Hercegovina planira obnoviti izgorjeli šatorski kamp uz pomoć vojske, ali to neće biti gotovo do proljeća. U međuvremenu, poput Morije prije nje, Lipa je postala još jedan simbol europskog potpunog neuspjeha u politici azila.

Nasim Husein živio je u Lipi prije požara. Kaže da su uvjeti u kampu bili nepodnošljivi. Lipa se nalazi u planinama iznad Bihaća, a stanovnici su izloženi vjetru i hladnoći. Šetnja do grada Bihaća traje nekoliko sati.

IOM, koji je upravljao kampom Lipa, bosanskim je vlastima od kraja prošlog ljeta govorio da nije spreman za zimu: šatori se ne mogu zagrijati i nisu bili dovoljno jaki da izdrže snijeg. Vlada je obećala preseliti izbjeglice u bivšu tvornicu hladnjaka u Bihaću, mjestu koje je IOM nekada koristio kao sklonište. Ali nakon što su lokalni političari i građani protestvovali, vlada u Sarajevu se pokolebala. Kao odgovor, IOM se povukao iz Lipe 21. decembra.

Nejasno je je li požar u Lipi bio nesretan slučaj ili je podmetnut i ako je podmetnut ko bi mogao biti odgovoran. Državni istražitelji još uvijek istražuju. U svakom slučaju, stotine ljudi ostalo je bez mjesta za život usred hladne zime s obilnim snježnim padavinama.

U početku je IOM pokušao evakuirati stanovnike, a autobusi su bili spremni malo prije Nove godine. Plan je bio odvesti migrante u kamp u komšiluku ali opet su izbili protesti - i opet je Sarajevo zaustavilo preseljenje. Ljudi su proveli noć u autobusima prije nego što su ih potom odvezli natrag u Lipu. Peter Van der Auweraert, šef MOO-a u Bosni i Hercegovini, to naziva "tragedijom koju je moguće izbjeći".

I u Njemačkoj se savezna vlada neprestano prepire s državama oko raspodjele i smještaja novopridošlih. Ali politička situacija u Bosni i Hercegovini čini to pitanje posebno složenim.

Mnogi ljudi u Bosni i Hercegovini smatraju da ih je EU ostavila na cjedilu. Od 2018. godine Bruxelles je zemlji osigurao oko 89 miliona eura za pomoć u upravljanju prilivom izbjeglica, no kao i u Grčkoj, čini se da je samo dio tog iznosa zapravo poboljšao uslove za same migrante. Umjesto toga, novac je vjerojatno otišao u mjere zaštite granice, nestao na putu kroz administraciju ili nije isplaćen zbog političkih sukoba. No, velika većina migranata ne želi ostati u Bosni i Hercegovini, nadajući se da će umjesto toga nastaviti putovanje u EU. Hrvatsko sigurnosno osoblje često se koristi nasiljem kako bi ih spriječilo da pređu granicu.

Nasim Hussein kaže da su ga hrvatski graničari više puta zlostavljali. Ljudi u balaklavama, kaže, prisilili su ga da se skine do gola, prije nego što su ga potom pretukli šiokom. Jednom je stigao sve do Zagreba, kaže, prije nego što ga je policija vratila u Bosnu i Hercegovinu.

Nevladine organizacije i UN-ova agencija za izbjeglice u nekoliko su navrata dokumentirali ove ilegalne poteze. Smatra se da su migranti također mučeni elektro-šokovima. Hrvatska vlada negirala je navode, rekavši kako su ih sami migranti izmislili, dok je kritika Zagreba iz EU u najboljem slučaju bila mlaka. Doista, njemačka kancelarka Angela Merkel izričito je pohvalila hrvatsku vladu zbog postupanja s migrantima. Bruxelles i Berlin željni su da granične države EU zadrže izbjeglice - a ostatak Evrope očito ne brine kako će se to učiniti.

Uglavnom građani sada pomažu migrante nasukane na vanjskoj evropskoj granici, građani poput Zlatana Kovačevića. Taj 43-godišnjak je odrastao u Bihaću, a tijekom bosanskog rata izgubio je nogu nakon eksplozije granate. Zajedno sa porodicom, Kovačević je otišaou Ludwigsburg u Njemačkoj da bi se krajem devedesetih vratio u Bosnu i Hercegovinu. Otvorio je klub ali također vodi SOS Bihać, organizaciju za pomoć invalidima, beskućnicima i, sve češće u posljednjih nekoliko godina, migrantima.

Oblikovalo ga je, kaže Kovačević, vlastito ratno iskustvo i ne može okrenuti glavu kada vidi ljude koji pate. Kovačević je mobilizirao niz volontera, uključujući policajca koji je izgubio posao nakon saobraćajne nesreće i siroče. Kovačević kaže da je shvatio da su društveni izopćenici skloniji pomoći drugima.