Dok su granate padale, Gordana Pikula je držala časove u kuhinji, kuhala na peći od bojlera i nosila vodu na šesti sprat. Sada joj je 87 godina.

Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida 1992–1995. u Sarajevu, učiteljica Gordana kako je i danas zovu svi njeni bivši učenici koji ostavljaju poruke na društvenim mrežama, poklonila je ručno izrađenu peć iz perioda opsade Sarajeva, koju je njen suprug Dejan napravio od starog bojlerskog kazana i kolica uz pomoć kojih su u najtežim uvjetima donosili vodu do šestog sprata stana u sarajevskom naselju Malta.

GENOCID U GAZI

Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu: Nismo naučili iz prošlosti, i u Gazi djeca najveće žrtve

Njenu životnu priču objavio je Muzej na svojoj Facebook stranici.

- U Drugom svjetskom ratu, četnici su mi ubili oca, a majka je ubrzo nakon toga preminula. Tako sam došla kod rodbine u Sarajevo. Moj stric me kasnije upisao u učiteljsku školu, i tako sam se školovala i postala učiteljica.

Rat nas je zatekao potpuno nespremne, u stanu u naselju Malta.

Kuhali u smetljarniku zgrade

Moj pokojni suprug Dejan, koji je bio veoma snalažljiv i pažljiv čovjek, napravio je peć od starog bojlerskog kazana. Napravio ju je tako da se na njoj može i grijati i kuhati. Peć je pravio na balkonu, klečeći, da ne bi smetao komšijama – uvijek je pazio na sve. Svako se tada snalazio kako je znao i mogao. Zajedno s komšijama smo kuhali dole, u smetljarniku zgrade, jer je tamo bilo sigurnije. U nju smo ložili sve što bismo našli, najčešće drva koja smo sin i ja uspjeli nabaviti. Suprug nije mogao – bio je bolestan i imao problema s kičmom.

U jednom trenutku, napravio je i kolica od starih metalnih stolica koje su ostale kod komšija. Na ta kolica smo mogli staviti dva velika i četiri mala kanistera – ukupno 60 do 80 litara vode – i nekako ih dovući, a onda ih je valjalo unijeti na šesti sprat. I to je uglavnom bio moj posao – nositi vodu i brinuti se o svemu. Od toga mi je danas i kičma povrijeđena.

Priča Mehtibe Dževlan

Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida "posljednja stanica" tramvaja granatiranog nakon Dejtona

Nažalost, moj suprug je poginuo 1993. godine. Pošao je do garaže, kad su granate počele padati. Od pete granate je ranjen, na raskrsnici kod naše zgrade.

U tom trenutku sam bila u Kifli, držala sam nastavu djeci, jer sam radila kao profesor razredne nastave. Čuvala sam djecu dok roditelji ne dođu po njih. Kada je granatiranje stalo, roditelji su počeli dolaziti. Tada sam saznala da je Dejan ranjen i odveden u bolnicu. Nakon sedam dana, preminuo je od zadobijenih rana. Onda smo sin i ja ostali sami.

Sin, Boran, bio je tada u Teritorijalnoj odbrani i Armiji. Nažalost, i njega sam izgubila – 2022. godine je nastradao. Radio je kao profesor na Mašinskom fakultetu.

Sarajevo je pod opsadom bilo 1.425 dana 

Tokom cijelog rata ostali smo u našem stanu na Malti. Kada je pala granata na Veterinarski fakultet, svi su nam prozori bili porazbijani. Jednom je suprug cijepao drva, i rekla sam mu da ih stavi na balkon. U trenutku kad se vraćao, metak je pogodio balkon – prošao mu je tik pored glave i zabio se u zid. Neko ga je očito vidio. Drva smo nabavljali kako smo znali – sakupljali po ulici, nekad kupovali, a često su ljudi cjepali drva od razvaljenih vrata i donosili ih da prodaju.

Za hranu smo se snalazili kako smo znali i mogli. Ni sama ne znam koliko sam puta pretrčala most na Skenderiji. Tamo sam jedno vrijeme i radila, držala časove. Bilo je izuzetno opasno ići na posao i vraćati se kući. Jednom prilikom, kad je zapucalo, sakrila sam se iza stubova kod Doma sindikata. Kad sam pogledala, oko mene nije bilo ni traga betonu – sve je bilo razneseno, ostale su samo armirane žice... Najgore je bilo na Marijin Dvoru, kod knjižare i na mostu kod Skenderije.

I pored svega, djeca su učila. Da li iz straha, da li jer su ih roditelji pripremili – ali djeca su slušala. Nažalost, i dvoje mojih učenika je poginulo. Djeca su jednom nastradala u školskom dvorištu dok su se igrala. I baš ta djeca koja su stradala, bila su ona najbolja – fina, poslušna, pametna...

Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995

Poznajete li ženu sa fotografije?

Na samom početku rata, držala sam nastavu u našem stanu. Djeca iz zgrade su dolazila kod mene, bilo je sigurnije. Jedan učenik, Damir, mi je jednom rekao: "Učiteljice, sve radimo osim fizičkog." Tada je moj sin donio jastuke u kuhinju i počeli smo raditi fizičko – to im je bio najdraži čas. I fizičko smo imali u stanu – sve za ljubav djece – poručila je Gordana Pikula.

"U Muzeju imaju peć, ali moja je misica za nju"

Muzej se zahvalio gospođi Gordani i gospodinu Adnanu što su sada ručno pravljena peć i kolica dio njihove muzejske zbirke "Život u Sarajevu pod opsadom". 

- Njena rečenica: "U Muzeju imaju peć, ali moja je misica za nju" bila je presudna – poručuju iz Muzeja.

U Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu, kojeg posjećuju mnogobrojni turisti iz svih dijelova svijeta i građani iz svih bosanskohercegovačkih gradova, nalaze se dokazi, lični predmeti i informacije o ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini i sudbini ljudi koji su nakon više od tri decenije odlučili Muzeju donirati pojedine lične predmete.

Muzej obiluje bogatom arhivskom građom i nudi multidisciplinarni pristup upoznavanju i istraživanju ratnih događaja u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.