Njegov se život zauvijek promijenio 6. oktobra 2013. Uoči svog prvog dana studija na njemačkom Univerzitetu u Kairu, Abdelrahman El Gendy je uhapšen jer je fotografirao mirni protest. Unatoč tome što je bio maloljetan, optužen je i suđeno mu je kao punoljetnom. Osuđen je na 15 godina zatvora, ukupno je iza rešetaka odležao više od šest godina, do 13. januara 2020. kada su mu bile 24 godine.
U nizu tematskih članaka objavljenih u egipatskim medijima, El Gendy je ispričao svoje iskustvo u zatvoru. Mladić uranja u život u egipatskoj ćeliji, a s njim i čitatelji. Dočarava prostor širine 25-50 cm u kojem zatvorenici spavaju, kod zatvorenika da ne gledaju u suborca kojeg čuvari ponižavaju i razliku između osobe zatvorene zbog krivičnog djela i političkog zatvorenika.
Opisuje proces pretvaranja svoje ćelije u neku vrstu imaginarnog svijeta: plahta koja visi, leda koji služi kao hladnjak ili improvizirani tuš. Pripovijeda o sedmičnim ritualima porodičnih posjeta, majčinim suzama, dubokom strahu od zaborava. Život se sveo na jedan dan. “Bilo je to jednog dana moje prve godine u zatvoru, kada smo bili u transporteru, vraćajući se s prvog ročišta, s lisicama na rukama. Prizor je za mene bio poražavajući”, sjeća se El Gendy. „Kada sam se vratio u ćeliju uzeo sam olovku i pisao o tome. To je postao terapijski proces, za iscjeljenje i suočavanje sa situacijom", kaže on.
El Gendyjevi spisi pripadaju zatvorskoj književnosti s dugom tradicijom u Egiptu. Memoari, kompilacije pisama, romana, etnografskih priča i pjesama koje zadiru u okvire političkog zatvora i njegovih okrutnih uslova, te se osvrću na pitanja poput brutalnosti režima, njihovih korijena ili oblika otpora.
Osobe koje su kroz historiju njegovale ovaj žanr uključuju feminističke autorice poput Nawal el Saadawi, ljevičare poput Sonallaha Ibrahima i islamiste poput Sayeda Qutba. Sada, pod režimom diktatora Abdelfata al Sisija i sa zatvorom kao temeljnim elementom njegovog represivnog aparata, ova književnost ponovno izlazi na površinu.
Djelo koje je izazvalo najviše buke u 2021. je ono Alaa Abd el Fataha, političkog zatvorenika najvišeg profila u Egiptu. Rođen u porodici advokata i aktivista za ljudska prava, Abd el Fattah, softverski inženjer, postao je ikona tokom društvenih nemira 2011. godine koji su prisilili Hosnija Mubaraka na ostavku zbog svoje političke aktivnosti i napisanih blogova, nešto što ga je u posljednjem desetljeću koštalo gotovo tri trećine života iza rešetaka.
U oktobru je britanska izdavačka kuća Fitzcarraldo objavila knjigu Još niste poraženi, izbor, s predgovorom Naomi Klein, eseja i postova na društvenim mrežama, intervjua, blogova i pisama Abda Fataha napisanih od 2011. godine, od kojih su mnoga poslana iz zatvora.
Egipatski novinar i političar Khaled Dawoud, uhapšen u septembru 2020. i zatvoren 19 mjeseci bez suđenja, objavio je još jednu seriju članaka u egipatskom izdanju Al Manassa. Počinje njegovim hapšenjem kada je išao posjetiti bolesnog oca i nudi hronološki prikaz njegovog iskustva: njegov prvi susret s tužiteljem, teških prvih 11 dana iza rešetaka, prozor u svijet koji nude posjete, pisma i susreti s advokatima, kako je teško ubiti vrijeme, dolazak koronavirusa, smrt njegove sestre.
Još jedan od poznatih egipatskih političkih zatvorenika, pjesnik Ahmed Duma, koji je u zatvoru proveo 12 od svoje skoro 32 godine života, objavio je zbirku pjesama Curly. U njegovom slučaju to je učinio kod lokalnog izdavača, ali je djelo brzo povučeno i zabranjeno u zemlji i sada traži inozemnog izdavača koji bi ga mogao objaviti.
Duma, koji piše od djetinjstva, na 94 stranice objedinjuje niz pjesama koje je napisao u samici i koje je potajno slao iz zatvora. U njima Duma govori o slobodi i jedinstvu, o nepravdi i suborcima mučenicima, o zatvoru i porazu, o nadi, o Palestini ili snu o slobodnoj domovini.
"U Egiptu smo suočeni s namjernim pokušajima brisanja naše historije, onoga što se dogodilo od revolucije 2011. do sada: sve se to prepisuje službenim narativom države", kaže El Gendy. "Jedina metoda otpora koju imamo su ovi kontra-narativi: nudimo alternativnu historiju u slučaju da želite vidjeti šta se stvarno događa", dodaje. “Drugi aspekt je da se ljudi u zatvoru boje da će biti zaboravljeni; osjećaš se kao da te se više niko ne sjeća, da si duh. O njima treba pričati, nikada ih ne smijemo zaboraviti.“
