Slučajno smo se sreli i skupa pošli u istom smjeru. Dugo se i dobro poznajemo. Prijatelji smo. Nikud nam se ne žuri, pa, umjesto kraticom do Mosta s kipovima i dalje, na njegov prijedlog pođosmo drugim, znatno dužim putem. Šutke, jer sve velike i važne priče među nama odavno su ispričane, razmjenjujemo tek pokoju riječ, kratak komentar na neku usputnu impresiju, zastajkujemo povremeno i gledamo u, od naglo otopljenog snijega, silno nabujalu i pomahnitalu Jalu, rijeku koja rijeka, ma koliko čudno zazvučalo, i jeste i nije, pa to i rekoh prijatelju A.
– Da – složi se – čudna je Jala. U proljeće i zimi nalikuje na veliku, moćnu rijeku, a ljeti, za sušnih mjeseci, slabašan je potočić koji se gdjegdje serbes može prekoračiti. Čudno, zaista čudno, tako velika odstupanja u vodostaju...
– Ideš li u Sarajevo?
– Da, jučer sam se vratio.
– Kako je tamo? Dugo nisam bio.
– Misliš na koronu?
– Ne, općenito.
– U odnosu na Tuzlu, nije to drugi grad, nego druga planeta. I, moram ti priznati, kako vrijeme prolazi, svaki povratak sve mi je teži. Do Husina inekako, ali kad se počnemo spuštati u ono sivilo i stumračinu...
– Da, znam, poznat mi je taj osjećaj, doživio sam ga bezbroj puta. Ali ima još jedna stvar vezana za Sarajevo i Sarajlije, a tiče se njihove percepcije ovog grada. Znaš li na šta mislim?
– Da, naravno. Ne razumiju nas. Godinama muku mučim da im pojasnim u kakvom svekolikom jadu živimo, ali ne uspijevam, jer, osim što me obasipaju gomilom suvislih i logičnih kontraargumentacija, nikako im nije jasno kako i zašto, baš onako mazohistički, pristajemo živjeti u klasičnom totalitarnom sociopolitičkom ambijentu. Tad redovito zašutim, jer jednostavno ne znam šta na to reći. Jesi li imao sličnih iskustava?
– Koliko hoćeš. Meni je jedna dobra knjiga i nagrada koju sam dobio za nju zatvorila sva vrata u ovom Staljingradu, kao da sam kakav tuzlanski Bulgakov, čovječe! Pa zar ni knjigu ne smijem napisati, dobru ili lošu, svejedno, a stoga što će mi revni čuvari režima odmah skočiti za vrat?! Veze to s mozgom nema, ali, sad, hajde ti to objasni nekom Sarajliji! Doduše, u početku jesam, pokušavao sam, ali kad sam primijetio podozrive poglede, a dobro znam šta takvi pogledi znače, prestao sam. Dakle, zaista nas ne razumiju, međutim, ruku na srce, da sam na njihovom mjestu, ni meni ne bi bilo baš sve najjasnije.
– Tačno. Za razliku od Sarajeva, opstruiranje darovitih ljudi ovdje je odavno opće mjesto i svi to znaju, čak i oni koji to nisu osjetili na svojoj koži. Strašno jeste, ali tako je.
– Eh, sad me podsjeti na nešto! Ti znaš da sam sredinom osamdesetih snimao, odnosno pokušavao snimiti album u studiju Paše Ferovića?
– Naravno, kako ne bih znao. Dobre su to pjesme bile, a i danas su.
– Jednom, nekim čudom, snimali smo nešto. Bio je tu i Henda, završavao je album kod Paše, pa se tim povodom našao u studiju. I, da skratim, falio nam je procesor za neke gitarske efekte, a tu preskupu stvarčicu u to je vrijeme posjedovao samo Goran Bregović. Pita Paša Hendu zna li gdje je Goran. On reče da je na Jahorini. Zovi ga i reci mu da nam je procesor hitno potreban, reče Paša. Henda uze telefon, nazva ga i, nakon kratkog razgovora, veli da je problem riješen, da će Goran u šest navečer biti u “Estradi” i da se neko od nas treba pojaviti ondje, susresti se s njim i preuzeti procesor. Paša pogleda u mene i veli da odem ja. Ušao sam u “Estradu” prije šest. Malo potom, pojavi se Bregović. Mršav, neobrijan, neuredan, skoro pa klošarski odjeven... Upoznali smo se, sjeli i poručili kahve. I najnormalnije razgovarali. U njemu, u njegovim obraćanjima meni, nisam uočio ni trunku arogancije, naprotiv, ophodio se prema meni uljudno, dobronamjerno, neusiljeno, kako da je kakav dobrohotni fizički radnik koji je upravo završio težak i mučan posao, a ne velika rok-zvijezda. Dao mi je procesor, rekao da bi morao poći, pozdravili smo se i otišao je. Eto, tako je to bilo. I šta sad da mislim o Bregoviću? Čovjek mi je pomogao a da pritom pojma nije imao ni ko sam ni šta sam. I, pride, ne moram ni naglašavati da mi se takvo šta u Tuzli nikad ne bi desilo. Izvini, možda te gnjavim?
– Ne, nimalo, nego pitam se kamo smo uopće pošli. Ja nikud određeno, izašao sam tek da protegnem noge. A ti?
– Imam neke sitne obaveze, ali mogu to završiti i sutra.
– Šta misliš da krenemo u dugu šetnju, da, barem nakratko, izađemo iz ovog “bastiona antifašizma”?
– Vrlo rado.
– Možemo na Ilinčicu, ako ti odgovara?
– Dobra ideja.
– Idemo onda!
– Hajmo!