Iskušenje za svakog stranca koji napiše knjigu o zemlji u kojoj živi ili ju je posjetio jeste da je ispriča u prvom licu, iznoseći vlastito iskustvo garnirano smiješnim anegdotama kao rezultatom kulturnog šoka. U svom prvijencu, La piedra permanece (Kamen ostaje) Španac Marc Casals je izabrao suprotno: ispričati Bosnu kroz njene stanovnike.
Knjiga se sastoji od 16 ličnih priča, ispričanih direktno i bez ikakvih navodnika, koje se povezuju s historijom ovog kraja preko njegovih predaka. Riječ je o Bosancima s kojima Casals, koji je u zemlji živio 10 godina, održava prijateljski odnos koji u nekim slučajevima traje i desetljeće.
To je slučaj sa Šemsudinom, zavodnikom i hedonistom iz vremena Jugoslavije, koji na kraju svih ratova postaje tupa, odsutna osobu. Ili Dobrile, ponosne što je rođena u jaslama, poput Isusa, koja je nakon rata obnovila kuću da bi u prizemlju otvorila malu kafanu.
Također o likovim van normi, o franjevcu Mirku koji se tokom rata trudio pomoći svim ljudima, bez obzira na njihovu stranu i vjeru; o boemu Ratku, filmašu i pjesnik ili Dariju, mostarskom novinaru.
Prevodilac i saradnik raznih medija, Casals je na Balkanu već 15 godina, gdje je završio iz više pragmatičnog nego romantičnog motiva: posvetio je tri godine svog života savladavanju neobičnog jezika, bugarskog, kako bi se izborio za poziciju prevoditelja u EU kada je bugarski postao službeni jezik EU ulaskom zemlje u klub 2007.
Već u svom prvom satu u Bosni, kroz koju je prošao zato što je to bio jedini način da se vrati u Sofiju nakon što je propustio avion, i dok je promatrao ruševine mosta preko rijeke Neretve u Mostaru, sam je sebi rekao da će jednog dana živjeti u toj zemlji. Na kraju se to i dogodilo 2010.
Autor u knjizi objašnjava da je u pričama tražio geografsku, etničku, klasnu i rodnu ravnotežu. Ovo posljednje (samo su tri žene) nije mu baš uspjelo.
Upravo zbog mentalne povezanosti riječi rat i Balkan, na početku jedne od priča, Casals žali jer su to postala opća mjesta diljem regije na koju se gleda kako na prokleto mjesto naseljeno barbarima odlučnim da se svako malo pobiju zbog predaka i iz etničke mržnje. To su "klišeji koji pojednostavljuju dio svijeta koji privlači pozornost samo kada izbije sukob", piše on. Casalsa neobično zanima “obilježje vrlo karakteristično za Bosnu: kad čovjek pomisli da je došao do zaključka, naiđe na novi detalj koji opet mijenja njegovu perspektivu”, ističe i dodaje: “Proces koji, u mom slučaju, traje do danas.”
Casals je nastojao napisati knjigu koja će o Bosni i Hercegovini pričati mimo strane po kojoj je najpoznatija u inozemstvu, njenih stradanja u ratu '90-ih, ali je to ipak bila prekretnica koja je obilježila živote većine njegovih protagonista, bilo zato što su se borili ili zato što su ostali bez bližnjih ili zato što ih je pretvorilo u izbjeglice. Ili zato što su vjerovali u mir i u svoje komšije koji će im samo koji dan kasnije postati smrtni neprijatelji.
Upravo ta napetost između promjene i trajnosti, između otpornosti i krhkosti, prožima knjigu i daje mu naslov. Kamen ostaje dio su fraze koju je francuski istraživač Albert Bordeaux pročitao prije jednog stoljeća na isklesanoj mramornoj ploči iznad česme (“Voda teče, kamen ostaje”), što je za njega bila bit zemlje.