U drugoj polovini 16. stoljeća mladić koji je skupljao ostatke s dokova pitao se da li će ikada napustiti Faversham u okrugu Kent, najtoplijem mjestu u cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu. Bilo je to močvarno mjesto od malog značaja za bilo koga osim za razbojnika. Njegovi dokovi bili su utočište krijumčara, pirata i drugih ljudi slične sorte. Taj dječak bio je John Ward, čiji će se snovi jednog dana ostvariti, iako možda ne onako kako je on želio: postat će Jack Birdy, najstrašniji gusar na svijetu, a pred kraj svog života Jusuf Reis, musliman, imućan toliko da čovjek ne može ni zamisliti, koji će ostatak života provesti u svojoj tuniskoj palači.

Legendarni kapetan Jack Birdy, o kojem su nekada pjevali u Engleskoj, bio je gotovo zaboravljen, ali sačuvano sjećanje na njega poslužilo je kao inspiracija za izmišljenog lika kapetana Jacka Sparrowa, kojeg igra Johnny Depp u filmskoj franšizi Pirati s Kariba.  Ko je bio Johnny Ward, dijete koje pretura po ribarskim dokovima Favershama? Ko je bio John Ward, britanski mornarički oficir? Ko je bio kapetan John Ward, vojnik kojeg je odobrila kruna Engleske? Ko je bio kapetan Jack Birdy, privatnik koji je postao gusar kojeg je izdala ta ista kruna? I konačno, ko je bio Yusuf Reis, bivši kapetan Jack Birdy, bivši kapetan John Ward, koji će spasiti hiljade i hiljade španskih Jevreja i muslimana koji bježe od inkvizicije u Španiji? Svi su oni bili jedan čovjek. S toliko likova umotanih u jedan, priče o njegovim avanturama uzbudljivije su od bilo čega što bi holivudski film mogao snimiti.

PUTOPIS WILLIAMA LITHGOWA

Škotski putopisac William Lithgow opisuje svoju posjetu Tunisu kao gost kapetana Jacka Warda pet godina prije njegove smrti. Iako ova priča o Yusufu Reisu počinje pred kraj života kapetana Jacka, možda je to početak zanimanja za ovog legendarnog čovjeka, domaštanog u Hollywoodu, demoniziranog među kršćanima, uglavnom zaboravljenog u muslimanskom svijetu. Ovo je samo jedna od mnogih priča o njemu koja traži da bude ispričana...

Lithgow u svom djelu Rare Adventures and Paineful Peregrinations, čije je dijelove prenio internet-magazin Virtual Mosque, ovako opisuje svoj boravak u Tunisu i susret s Johnom Wardom, odnosno s Jackom Birdyjem, zapravo s Yusufom Reisom:

“ – Vidiš, druže, zavolio sam malu pticu. Pametno?

– Oh, dragi, kako se zove i da li da je upozorim?

– Ne, pacove! Mala ptica.

– Mala ptica? Kapetane Jack, da li mislite na VRAPCA?

Starac se nasmijao, ne čuvši da ga oslovljavam kao kapetana Jacka, imenom s kojim je proveo mnogo od života. On je sada jednostavno bio Yusuf Reis, plemić Tunisa, bogat izvan snova bilo kojeg Engleza, i suprug Jessimine, Sicilijanke, koja je, kao i on, bila odmetnica iz kršćanskog svijeta.

– Ne... ummm... pile.

– Pile?!

– Da. Pile!

Lud starac, nekada veliki gusar i komandant na morima – sada je bio samo umorna silueta onoga što je nekada bio. Međutim, izgledao je sretan dok je raskošno ugostio svog gosta, nikog drugog do mene, Williama Lithgowa, sina Jamesa, ne gusara, niti privatnika, definitivno ne Turčina, već Škota i skitnicu koji žudi da boravi na beskrajnoj putanji. Prekapao sam svoj put, kopnom i morem, od Škotske do Levanta, a sada i do Afrike. Ovdje, u Tunisu, unio bih još jedno poglavlje u svoj uskoro legendarni časopis The Totall Discourse of the Rare Adventures and Painefull Peregrinations of the long Nineteen Years Travels from Scotland. Ovo poglavlje bilo bi o ekscentričnom starcu ispred mene, nekada najstrašnijem gusaru na svijetu Johnu Wardu – također poznatom kao kapetan Jack Birdy. Nisam imao pojma o čemu se radi i šta znači brbljanje o ‘malim pticama’, ali sam bio nestrpljiv da saznam više o njegovoj opsesiji.

– Kuda me vodiš, kapetane Jack? Pratim li tvoju pijanu omamljenost?

– Jeste li me vidjeli kako pijuckam džin ili rum otkada ste došli? Otkada sam zamijenio kapetanski šešir za turban, nisam popio ni kap burbona.

– Kapetan Jack je trijezan i pjesnik ništa manje. Da li se Hrist vratio?

Starac se nasmijao i u suzdržanom, a opet rječitom podsmijehu samom sebi, skovao je nešto što ću veselo bilježiti u svom dnevniku.

Pijem vodu kao magarac,

Potkovan sam kao konj,

Imam kaput kao budala,

I glavu kao sova!

Kapetan Jack bio je ozloglašeni pijanac, lukav i okrutan. Ipak, sada su voda i nefermentirani nektar bili sve što bi kapetan Jack pio. Vjerni Turčin ne pije ni vino, ni žestoka pića. Ipak, nije mu bilo potrebno žestoko piće da bi bio jednako ljut. ‘Potkovan kao konj’ se odnosio na turske cipele opkovane gvožđem. To je strašan prizor, moram reći, da se ne nađete ispod njega. Njegov kaput, a kapetan Jack uvijek je nosio kaput Engleza, sada je bio kaput Turčina. Ovaj glupi, raskošni i isprazni kaput činio mi se budalastim, ali izgledalo je kao da se naslađivao i zbunio zbog mog bijesa. Neću se ustručavati da kažem da je njegova glava s turbanom zaista ličila na sovu.

Prvi put smo primili vijesti o otpadnicima kapetana Jacka i Sir Francisa Verneya 1610. godine, kada je venecijanski ambasador u Engleskoj Marcantonio Correr napisao sljedeću invektivu duždu i Senatu 23. decembra:

‘Postoji potvrda vijesti da su gusar Ward i Sir Francis Verney, također Englez najplemenitije krvi, postali Turci, na veliko ogorčenje cijele nacije.’

Ipak, uvijek sam mislio da se kapetan Jack poturčio da se podsmjehuje kralju Jamesu I, koji ga neće pomilovati. Ipak, sada vidim čovjeka koji se pridržava ovih načela vjere i nalazi utjehu u njima. Prefinjen je i lijen u starosti i oženjen plemkinjom iz Palerma na šok svakog morskog psa koji je ikada čuo njegovo ime. Kapetan Jack oženjen? Kraken je pripitomljen! Ipak, to je bila istina. Kapetan Jack bio je plemić Tunisa koji je živio u palači od najfinijih vrsta mramora i alabastera i više nije bio morska pošast. On je bio ono što najluđi ludaci nisu mogli smisliti: slobodnjak i svetac.

Ušli smo u vlažnu građevinu nalik štali. Bila je prilično sparna za ovaj ugodan septembarski dan 1615. godine. Deset sluga kapetana Jacka pojurilo je da nam pomognu vidjeti ono što je sigurno bio najneobičniji prizor kojem sam ikada svjedočio. Pred nama je bilo skoro 500 jaja koja su se izlegla pred mojim očima unutar desetina inkubatora napravljenih nesvetom naukom Turaka. Toplina iz svake peći odgovarala je prirodnoj toplini kokošijeg trbuha; uz koju umjerenost, u roku od dvadeset dana dolaze do prirodnog savršenstva. Kapetan Jack, najveći nitkov koji je ikada dominirao morima, sada je uzgajao piliće. Uz sve tursko barbarstvo, o kojem sam dosta čuo, u ‘barbarskom svijetu’ nisam vidio ništa osim merkantilizma, neprekidne molitve – čini se da nikad ne prestaju – i, iskreno, običnosti. Priča koje slušamo u Engleskoj o turskom đavolstvu i ekscesima nema nigdje i moje oči se umaraju tražeći ih. Nadao sam se da ću napisati primamljivo poglavlje ili dva o ovim provokativnim neobičnostima, ali, nažalost, moja je mastionica još puna.

Sada mi nije misterija zašto su toliki iz kršćanskog svijeta našli pomoć u carstvu Turaka. Kapetan Jack, njegov drug Sir Francis Verney, da ne spominjemo cijelu posadu kapetana Jacka, Holanđane Meinarta Dircxssena, sada Hasana Reisa, i Jana Marinusa iz Sommelsdijka, sada poznatog kao Assam Reis, Belgijanca Murada Flamenca iz Antwerpena, kao i niz drugih kršćana, svi su se odmetnuli od vjere i hvale se kilidžom (turski nož) i slijede Muhammedovu religiju. Iako smatram da je Turčin pljačkaš koji će ubijati za sitne pare, svi oni vole da se mole u svojim džematima s kupolama, čija su dvorišta, usuđujem se reći, mjesta na kojima bih se mogao izgubiti u razmišljanju. Ovdje ne maltretiraju ni protestante ni katolike, a Tunis je ove godine postao utočište za Conversos, Jevreje koji su bili prisiljeni da postanu katolici ili napuste Španiju pod prijetnjom smrti. Bilo da je riječ o toleranciji ili ravnodušnosti, čovjek ovdje nije žigosan od svog Boga. Tunis je bizarno mjesto, ali to nije ništa o čemu su mi pričali moji zemljaci i braća po vjeri. Danas mi je to dodatno potvrdio legendarni gusar, koji je moj domaćin, kapetan Jack Birdy, također poznat kao John Ward, privatnik pa gusar, sada kršćanin koji je postao Turčin.

Dok smo napuštali tu čudnu volijeru i hodali kroz stazu cvijeća s fontanama i potočićima s obje strane, pogledao sam u daljinu i vidio palaču kapetana Jacka koja će kraljeve i kraljice kršćanskog svijeta ozeleniti od zavisti. Imao sam toliko toga da pitam kapetana Jacka, a činilo se tako malo vremena. Sunce je sada zalazilo. Dok smo se približavali grandioznom Casbahu, kapetan Jack je sišao sa staze prema fontani, izuo svoje turske čizme opkovane gvožđem i pružio mi svoj kaput.

– Izvinite, ali moramo stati.

– Pratim vas, kapetane Jack.

– Moram se moliti.

Zadivio sam se onome malo što je ostalo od velikog kapetana Jacka Birdyja u ovom pokajniku. Počeo je da se pere na način na koji to čine Turci prije molitve. Kad smo ušli u citadelu, kapetan Jack podigao je pogled na njegove spiralne minarete i zaškiljio.

– Znaš, Will, prije pet godina, na današnji dan, postao sam musliman upravo u ovoj citadeli, u Djemat El-Kabiru koji vidite tamo.

– To je bio vaš izbor, kapetane Jack, i neću reći da me to ne nervira. Jer Krist je spasitelj svijeta i osjećam da vaše srce to zna, kao i svaki gospodin u svojoj srži.

– Druže, unutrašnjost čovjeka je poznata samo Bogu i ribama koje ih jedu. Ono što sam vidio na otvorenom moru, ratove između Pape i Krune, i kako su jedni drugima davali novčane naknade, ali mi ne mogu priuštiti pomilovanje. Ne želim ništa od njih.

MJESTO GDJE PRONALAZI MIR

Najveća je ironija to što je kapetan Jack bio viđen kao najozloglašeniji odmetnik i izdajnik Engleske, a ipak je vjerovao da ga je njegova zemlja izdala. Njegovo mrštenje brzo se pretvorilo u đavolski osmijeh.

– William, hoćeš li mi se pridružiti? Ovdje sve kalfe kao što ste vi i ja nalazimo mir.

– Molite se kome se molite, kapetane Jack. Ja ću se moliti kome se molim za tvoje spasenje.

– A ja za tvoje. Veoma dobro.

Čekao sam kapetana Jacka dok je više puta klanjao kao Turčin. Gledajući oko sebe na sjaj, čudio sam se kako još nisu zauzeli svijet s kraja na kraj. Pomisao na večeru s plemićima i elitom Tunisa izazivala mi je glad. Trebalo je da imaju još jednu raskošnu zabavu za mene kao što su to učinili triput ranije. Nisam se mogao umoriti od njihovog ukusnog, sočnog pečenja i blistavog voća, kakvo nikada nisam vidio. Dok mi je um bio zaronjen u janjeći but, kapetan Jack pojavio se sa smiješkom i čudnim sjajem.

– Dođi, Will. Večera će uskoro biti servirana.

Bilo je nešto o čemu sam jako želio da čujem: malo poznata i nedokumentirana putovanja kapetana Jacka u nepoznatim vodama zapadnih mora.

– Recite mi o ovoj proklamaciji za vaše hvatanje u kojoj se spominje ‘piratska aktivnost u Zapadnoj Indiji’. Imam njenu kopiju kod sebe.

– Nemam potrebe da to vidim. Preživio sam to. Karibi. Znajući za to bogatstvo Francisa Drakea, htio sam opljačkati ta mora... i to sam učinio... prilično dobro.

Koliko god ovo bilo intrigantno, i kako sam možda bio prva osoba koja je saznala istinite detalje o njegovim putovanjima na Karibima, iz nekog razloga nisam mogao preboljeti njegovu opsesiju malim pticama koje sam vidio u volijeri samo nekoliko sati prije.

– Sada barem znam zašto te zovu ‘Ptičica’.

Prišli smo kapiji i dok su saputnici kapetana Jacka, svi nekada kršćani, svi odmetnici poturčeni, povukli most da uđemo i dočekali nas s mnogo veselja, kapetan se okrenuo prema meni sa smiješkom onog đavola za kojeg sam mislio da je sve samo ne zaboravljen.

– Da ti pričam o piratima s Kariba?”