Nakon što je Ugarska (Mađarska) početkom XII stoljeća ovladala Dalmacijom i Hrvatskom, Bosna je na zapadnim i sjevernim granicama dobila novog snažnog, ambicioznog i opasnog susjeda. Ugri su namjeravali postepeno potiskivati Bizant (Istočno Rimsko Carstvo) te preuzeti glavnu ulogu svojevrsnog balkanskog policajca. Uslijedio je ugarsko-bizantski sukob za prevlast u regiji koji je potrajao cijelo XII stoljeće.

Bosna je ušla u međudržavne odnose s Ugarskom kao već formirana država s ukorijenjenom tradicijom, određenom teritorijom, organiziranom vlašću s nosiocem vlasti koji se titulisao banom, te konturama društvene diferencijacije. Također se bosansko plemstvo javlja kao svjesna društvena kategorija, s odlučujućim utjecajem na prilike u zemlji. Slabljenje Bizanta tokom XI stoljeća ključni je period za stabilizaciju bosanskog državnog teritorija i vlasti. Pored povremene zavisnosti od susjednih slavenskih država ili od Bizanta u prethodnom periodu, Bosna se uspjela održati kao poseban organizam.

Najkasnije s Kulinovim prethodnikom banom Boričem (1154–1163) završena je važna tranzicijska faza za Bosnu kada je završen prijelaz iz rodovsko-plemenskog društva u relativno stabilnu formu srednjovjekovne države. Razvitak od slavenskog naseljavanja u trajanju od pet stoljeća reflektira opći tok politogeneze brojnih grupacija, koje su na ruševinama rimske civilizacije u Evropi gradile svoje zajednice. Proces oblikovanja političkih struktura razvijao se u istom smjeru kao i u susjednim oblastima.

Ban Kulin spominje se prvi put odmah nakon smrti bizantskog cara Manuela Komnena (1143–1180), u kontekstu već ustaljenog vladara. Papski legat Teobald uputio mu je 1180. pismo u kojem ga je nazvao plemenitim i moćnim mužem i titulirao ga kao velikog bana Bosne. Legat je zatražio pošiljku dvaju sluga i kože od kuna za spas duše i kao simbolički znak vraćanja pod okrilje rimskog pape. Političke prilike u regiji značajno su se promijenile. Vlast u Bizantu prigrabio je carev rođak Andronik Komnen, dok je u prijestolnici nastalo rastrojstvo. Okupili su se protivnici Carstva: Srbi, Mađari i Normani iz južne Italije, koji su 1182/83. prodrli do Sofije.

Izrastanjem nezavisne Srbije politički utjecaj Bizanta na Bosnu ubuduće je bio onemogućen. S druge strane, otvorena su vrata jakom ugarskom utjecaju. Definitivnim narušavanjem balansa snaga regionalnih sila Bizanta i Ugarske Bosna se u perspektivi našla u opasnosti od gubitka samostalnosti. Obraćanje papskog legata Kulinu u kontekstu je minule direktne bizantske vlasti i potrebe čvršćeg povezivanja njegove zemlje s Rimom. Nema naznaka bilo kakvim problemima u početnoj komunikaciji.

Vrijeme vladavine bana Kulina (1180–1203) obilježit će uspješna politička borba putem diplomatskih nastojanja, na osnovu čega je ovaj vladar ostao zapamćen u kasnijoj narodnoj tradiciji kao mudar i pronicljiv. Nije učestvovao u velikim i značajnim bitkama – to je teret koji je pao na pleća njegovog nasljednika Mateja Ninoslava u prvoj polovini XIII stoljeća.

Nakon Justinijanove restauracije Rimskog carstva u VI stoljeću, ovaj se prostor po drugi put u srednjovjekovnoj epohi našao na vjetrometini fluidnih civilizacijskih granica istoka i zapada. Uslijedila je krupna politička promjena, lom tog tipa donosio je velika iskušenja. Nakon višestoljetnog kulturnog, a povremeno i političkog utjecaja Bizanta u ranom srednjem vijeku, narednih nekoliko stoljeća, konkretno od 1180. do 1463. godine, Bosna je postala rubna zemlja zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga. Zemlje na razmeđu civilizacija suočavale su se po pravilu s političkim nestabilnostima, ali su, s druge strane, višeslojni utjecaji donosili bogatstvo kulture. Veliki ban Bosne Kulin je za svoje vladavine otvorio novo poglavlje u historiji zemlje.

Nastavljena je ambiciozna politika susjedne Srbije. Nakon zauzimanja šireg dubrovačkog zaleđa, Nemanja je napao na sam grad Dubrovnik, ali ga nije uspio zauzeti. Srbi i Ragužani sklopili su mirovni ugovor 1186. godine. Uslijedila je 1189. godine uspostava diplomatskih odnosa Bosne i Dubrovnika izdavanjem prve povelje iz vladarske kancelarije bana Kulina o slobodi trgovine i prijateljstvu. Dubrovački hroničar Junije Resti navodi kako je Kulinova povelja direktna posljedica mirovnog ugovora Dubrovnika sa Srbijom, kada je Dubrovnik, odbranivši se prethodno, postigao bitan politički i vojni uspjeh. Uspostavljeni diplomatski odnosi Bosne i Dubrovnika hronološki se poklapaju sa širom dubrovačkom inicijativom sklapanja ugovora sa stranim političkim subjektima. Tokom tri decenije, od 1169. do 1199. godine, ova komuna sklopila je ukupno devet takvih ugovora s političkim subjektima u zaleđu i s obiju strana jadranske obale.

U vremenu izdavanja Kulinove povelje Bosna je posjedovala karakteristike izgrađene feudalne države, tipične za razvijeni srednji vijek, dok je Dubrovnik predstavljao primjer mediteranske komune. Komuna je zajednica pravno jednakih građana koja je sama sebi donosila zakone. Osnovne karakteristike su joj: gradska autonomija, zaobilaženje biskupske i kraljevske vlasti, izbor konzula i učešće odraslog muškog stanovništva u upravi. Komune na istočnoj jadranskoj obali nisu dobile suverenitet od pape ili svjetovnih vladara, nego su isti stjecale postepenim odumiranjem bizantske vlasti i prenošenjem nadležnosti na autonomna općinska tijela. Dubrovačka komuna oblikovana je upravo tokom XII stoljeća.

Kulin je Dubrovčanima zagarantirao ličnu i imovinsku sigurnost, slobodu kretanja i poslovanja. Nastojao je privući dubrovačke trgovce tako što neće plaćati carine, osim ako mu neko ne dâ svojevoljno poklon. Povelja je osnova za razmatranje Kulinovog statusa, jer su se kroz historigrafiju nametala pitanja je li istupao kao samostalan vladar ili je bio vazal Ugarske. Navodno je nekoliko godina ranije učestvovao u ratu protiv Bizanta kao vazal ili saveznik Ugarske. Moguće učešće bosanskih trupa u sukobima oko Kučeva u Srbiji 1183. godine zasnovano je na literaturnim pretpostavkama, na osnovu navođenja lokacije Kučevsko Zagorje, evidentirane na epigrafskom natpisu na crkvi koju je ban podigao. Kulin ipak nije bio u vazalnom statusu prema ugarskoj kruni jer je povlačio samostalne političke poteze, gledajući prvenstveno interese svoje zemlje.

Kučevsko zagorje ne mora nužno biti u Srbiji, postoji više sličnih toponima. Teško bi se ugledan ktitor odlučio graditi crkvu iz ratnog plijena, čime bi se javno ponosio. Kulin je vrlo izvjesno podigao crkvu 1194. u neposrednoj blizini Visokog, političkom središtu zemlje, te se toponim Kučevsko Zagorje također može pronaći na tom prostoru. Kulinova ploča i gradnja crkve vremenski korespondiraju s epigrafskim natpisom Crkve sv. Kuzme i Damjana u Blagaju, a obje je posvetio dubrovački nadbiskup.

Ban Kulin bio je u dobrim odnosima sa srpskom vladarskom dinastijom, s kojom se višestruko rodbinski povezao. Njegova sestra udala se za humskog kneza Miroslava, brata raškog župana Stefana Nemanje. Nakon smrti Miroslava udovica se vratila bratu u Bosnu. Kulin je, s druge strane, bio oženjen njihovom sestrom Vojslavom.  

Problemi među Nemanjinim nasljednicima prenijeli su se u njegovu zemlju. Nezadovoljan što je titulu župana ponio mlađi brat Stefan, Nemanjin prvorođeni sin, zetski knez Vukan, optužio je papi krajem 1199. godine bana Kulina, njegovu ženu i sestru, kako su s 10.000 pristalica zarazili zemlju herezom. Slična optužba na Kulinov račun, o pružanju utočišta protjeranim hereticima iz Splita i Trogira, pristigla je u Rim s još jedne adrese. Vjerovatno je proslijedio splitski nadbiskup Bernard, čija je namjera bila podrediti bosansku biskupiju svojoj jurisdikciji.

Radilo se o veoma ozbiljnim optužbama iz kojih su mogle proizaći teške posljedice, s obzirom na to da se institucija katoličke crkve nalazila na vrhuncu snage. Sva tri srednjovjekovna kulturno-civilizacijska kruga na Mediteranu, zapadni, bizantski i islamski, teokratskog su karaktera, što znači da se suverenitet crpio od Boga. Stoga su aktuelna vjerska pitanja, tipa crkvenih ingerencija ili hereze, bila izrazito naglašena jer su neodvojiva od postojećeg političkog i društvenog poretka.

Papa Inoćentije III (1198–1216) naložio je u jesen 1200. energičnu intervenciju ugarskom kralju Emeriku (1196–1204), nakon čega je kralj zatražio od bana progon heretika. Kulin se pravdao tvrdnjom kako njegovi podanici nisu heretici, uz izražavanje namjere slanja nekoliko predstavnika da prenesu papi njegove stavove. Obratio se papi posredstvom splitskog nadbiskupa Bernarda i dubrovačkog arhiđakona Marina. Zatražio je od pape da pošalje pouzdanog čovjeka u njegovu zemlju kako bi ga ispitao zajedno s njegovim ljudima.

Aktueliziralo se pitanje nadležnosti nad bosanskom biskupijom između nadbiskupija u Dubrovniku, Splitu i Baru. Ugarska je nastojala ostvariti politički i crkveni utjecaj uključivanjem Splitske nadbiskupije u spor, dok je Dubrovačka nadbiskupija željela zadržati ingerencije, što je naslijeđeno stanje iz vremena bizantske prevlasti. Slična dodatna motivacija je kod Vukana, koji je slanjem pritužbe papi ujedno optužio dubrovačkog nadbiskupa za nemar, želeći dati na značaju Baru, crkvenom središtu na svojoj teritoriji.

Pitanje pravovjernosti ili hereze Kulina i njegovih podanika nije se odmah riješilo jer se dodatno usložnila politička situacija u regiji. Došlo je do prevrata u proljeće ili ljeto 1202. godine na srpskom županskom prijestolju, kada je pretendent Vukan uz pomoć ugarske vojske uspio svrgnuti brata Stefana. Kulin je zauzeo stav suprotan ugarskom kralju, poslavši vojsku na Vukana i njegove saveznike. Kralj Emerik se najesen požalio papi kako je Kulin napao njemu podložnu zemlju, budući da je već nosio naslov “srpskog kralja”. Papa je bio indolentan prema promjeni na srpskom prijestolju jer su obojica braće, i Stefan i Vukan, bili spremni priznati njegov primat, tražeći istovremeno krunu za Srbiju. Zbog toga žalba ugarskog kralja nije naišla na pozitivan prijem.

Vojni angažman Kulina na strani svrgnutog Stefana Nemanjića, a protiv ugarskog favorita Vukana, jasan je pokazatelj banove samostalne politike. Takav postupak protivan je tezi o vazalnom statusu Bosne. Ukoliko se Vukan uspije učvrstiti na čelu Srbije, Bosna će se naći duboko unutar ugarske interesne sfere i teško će u perspektivi zadržati slobodan status. Otuda nužda za vojnom intervencijom, što predstavlja radikalniji potez inače staloženog i diplomatskim rješenjima sklonog bosanskog bana. Nije se libio upotrijebiti silu, čak i protiv volje i interesa navodnog sizerena, ustvari ambicioznog i snažnog vladara s jasno izraženim pretenzijama u regiji.

Na osnovu Kulinovog zahtjeva papa je u jesen 1202. poslao svog kapelana i cistercitskog redovnika Ivana iz samostana Kasamarij, na lice mjesta da ispita problem. S legatom je trebao krenuti splitski nadbiskup u svojstvu tužitelja. Međutim, kada je stigao s dubrovačkim arhiđakonom Marinom u zimu 1202/03. u Split, tamošnji nadbiskup Bernard nije se usudio krenuti dalje s njima, u strahu od križara koji su u Četvrtom križarskom pohodu osvojili obližnji Zadar za račun Mlečana.

Papski legat boravio je početkom aprila 1203. godine u Bosni, gdje je uzeo izjavu bana Kulina i bosanskih prvaka o normama budućeg ponašanja koje odgovaraju konceptu jedinstvene Crkve. Nije se mogao osloniti na pomoć splitskog nadbiskupa kao najboljeg poznavaoca situacije. Papski legat vjerno je slijedio uputstvo dobijeno na kuriji, sročeno od nekoga ko je gledao širu sliku od bosanske. Tada se ban Kulin spominje posljednji put. Olakšavajuću okolnost za uspješno okončanje procesa predstavljao mu je izostanak tužitelja i prisustvo dubrovačkog arhiđakona kao strane koja je prema njemu zauzela odbrambeni stav, nastojeći minimizirati problem.

Nakon izjave date u Bosni, dvojica bosanskih prvaka i Kulinov sin su s papskim kapelanom i legatom Ivanom otišli ugarskom kralju Emeriku, pred kim su 30. aprila položili zakletvu da će podržavati katoličku vjeru. Te iste 1203. godine kralj je zadovoljno izvijestio papu, dok je legat iznio nekoliko prijedloga. Smatrao je da se treba imenovati novi biskup, po mogućnosti Latin. Naveo je još da je Bosna široka 10 dana hoda, te se zbog prostranosti zemlje trebaju formirati još tri do četiri biskupije. Takva akcija nije provedena u djelo, zadržao se ustaljeni red nasljeđivanja na bosanskoj biskupskoj stolici. Provodeći reformu u duhu univerzalne Crkve, papa je nastojao zajednici bosanskih krstjana dati zapadnjački profil i njihov život urediti prema statutima postojećih redovničkih zajednica. Provedena istraga ostavila je po strani Bosansku biskupiju, koja će tek nakon dva desetljeća postati glavnom preokupacijom papstva.

Uprkos uspjehu ad hoc papske misije u Bosni, u zemlji je nedostajala institucionalna infrastruktura kao oslonac za papske ideje i nastojanja. Legatu je bilo jasno da neće biti moguće uspostaviti potpunu kontrolu uz postojeću infrastrukturu, s jednim biskupom kojem nedostaje obrazovanje koje bi ga činilo vjernim provoditeljem papske volje i bez čvrste teritorijalne mreže. Bez zahvata kakvi su provedeni na drugim područjima, papstvo nije moglo utjecati na sliku stvarnosti u Bosni, na način kako su to drugdje činili.

Politički status Bosne sličan je sredinom i krajem XII stoljeća, za vladavine banova Boriča i Kulina. Obojica vladara istupala su samostalno, uz uvažavanje promjena prilika u regiji, izraženim kroz apetite Ugarske, u čiju su interesnu sferu postepeno sve više ulazili. Vrijeme između njihovih evidentiranih političkih aktivnosti (1163–1180) dijeli po posljednji put kratkotrajno uspostavljena neposredna bizantska vlast. Osim turbulentnih političkih okolnosti, nastupila je prekretnica za Bosnu i po drugim osvjedočenim parametrima, definitivno uspostavljenim prije posljednjih decenija XII stoljeća – upotrebi vladarske kancelarije sa školovanim pisarima, adekvatnom sudskom instancom, davanju prvih pisanih garancija stranim državljanima, razvoju trgovine, otvaranju ka mediteranskom svijetu, te graditeljskoj djelatnosti sakralnih objekata.