Zijad Konjić, Zemlja rajske djece, “Off-Set”, Tuzla, 2020.
Književno djelo Zijada Konjića pruža jednako dobre razloge za barem dva međusobno nesaglasna tumačenja. S jedne strane, tumač bi s pravom u prvi plan mogao istaći one formalne i tematske odlike zbog kojih je Konjićevu prozu lahko smjestiti unutar okvira stilske grupe realistične bosanskohercegovačke pripovjedne književnosti koju nazivamo modernističkom. S druge strane, dovoljno dobrih razloga za svoju odluku mogao bi ponuditi i onaj čitalac koji bi u razumijevanju i tumačenju knjiga ovog pisca pošao od elemenata nove osjećajnosti kojima je prožeta njegova proza, odnosno od jasno iskazanog iskustva historije kao traumatične zbilje. Nije teško vidjeti zašto se ova dva tumačenja uzajamno isključuju: naime, u prvom tumačenju prije ili kasnije mora da zaključi da nam pripovjedna djela Zijada Konjića posreduju iskustvo modernog čovjeka o vlastitoj ontološkoj neutemeljenosti, što se često naziva i iskustvom praznine; dok drugo ističe onaj aspekt Konjićeve proze prema kojem je pogrešno i neutemeljeno upravo viđenje čovjeka kao bića osuđenog na besmisao i neautentičnost postojanja. Drugim riječima, prema shvatanju svijeta koje se da izvesti iz drugog od skicirana dva tumačenja, čovjek je i dalje u stanju osmisliti vlastito postojanje, te iskustvo praznine, za razliku od iskustva profanog, nije nešto što je čovjeku unaprijed zadato, već ga on stječe time što svojevoljno odbacuje ili prihvata Božiju riječ i tako sam sebe lišava punine postojanja, ili u sebi i oko sebe eliminira prazninu takve vrste bivstvovanja.
Povod za ovo, na izvjestan način, dualističko promišljanje Konjićevog stvaralaštva jeste roman Zemlja rajske djece, koji je objavljen nakon romana Miris đula i Ako osvane sutra. Konjićev roman Ako osvane sutra čitaoce je privukao /tri izdanja/ realnom slikom rata, istinom o četničkim zločinima i stradanju ljudi u srpskim logorima, ali i opisima atmosfere, opisima prirode, razmišljanjima o smislu i besmislu života svih onih prognanih, zarobljenih, mučenih.
Romani Miris đula i Zemlja rajske djece bave se ponešto drukčijom tematikom, iako su smješteni u isti geografski i vremenski prostor. Konjić u njima pripovijeda o “sretnim vremenima” osamdesetih godina prošlog stoljeća, zabludama i tragedijama svojih protagonista kojima su ljubavni jadi najbolnija životna problematika. U romanu Zemlja rajske djece Zijad Konjić ispisuje priču o generaciji koja živi idiličnim životom kasabe u kome vladaju pomalo starinska pravila življenja i ponašanja. Vanjske manifestacije svakodnevice Konjićevih likova životne su u onoj mjeri u kojoj to svaka mladost, poletnost i zaljubljenost jeste.
Čovjek bez zavičaja, čovjek bez domovine jeste čovjek bez psihologije. Osim one etičke, u Konjićevoj zemlji rajske djece nema književno-estetske monohromnosti. Svijet je obojen toplim, mekanim pastelom. Takva je, uostalom, i razigrana sintaksa, nesputana “terorom” kanona. U tom smislu, sa svakom novom rečenicom otkrivamo i zavidnu tehničku vještinu autora. Zijad Konjić, dakle, samosvojan je, talentiran pripovjedač koji posjeduje izuzetnu pronicljivost i viziju sopstvenog etnikuma ponešto drukčiju od aktualnih stereotipa. Ta i takva vizija vlastitu snagu crpi iz dramatične razlike između ideala i fakata, snova i stvarnosti ljudske egzistencije. Romanom Zemlja rajske djece, dakle, kreće zamašno uranjanje u bosanski vilajet, u njegove protivnosti, njegove mentalitete, tradicije, mržnje i ljubavi, tamnine i tajne, svjetla i ozračja, orijentalnu čarovitost i začudnost, da bi se u finalu romana, u želji da se do kraja, nemilosno, bespoštedno jasno, “smrtonosno istinito” pronikne u suštastva zavičaja, odnosa u njemu i prema njemu, tretiralo vrijeme pred sami rat u Koraju, odnosno međunacionalni sukob na poprištu historije kao živog procesa, a tretiran kao ispit elementarne čovječnosti.
Posebno zanimljiv i možda najupečatljiviji segment ovog romana jesu ženski likovi. To su fino iznijansirani, uvjerljivi karakteri u svakidašnjim, ali opet teškim i kompliciranim životnim situacijama. Njihova kompleksnost ogleda se u tome što su smješteni u dešavanja koja su moguća i učestala u realnom svijetu. Samim tim možemo sagledavati njihove postupke i danas kao i prije, recimo, četrdeset godina. Žene su okarakterizirane kao jake ličnosti jer u životu uglavnom bivaju žrtve, a opet vjeru i ljubav ne napuštaju, one su im pokretački imperativ. Potrebno je naglasiti da svaka od njih ima veoma bitnu ulogu jer je svaka od njih priča za sebe, povezana s činjenicom da se mentalna stabilnost i snaga ne može mjeriti fizičkom. Životna putovanja ženskih likova u romanu Zemlja rajske djece obojena su šarenilom neshvaćenosti i težinom svog bivstva, boli koju nosi proces odrastanja i prihvatanje vlastitog identiteta; mračne strane emocionalne neuravnoteženosti, socijalne izoliranosti i propitivanje egzistencijalizma u “nepodnošljivoj lahkoći postojanja”.
Posebna vrijednost ove knjige jeste jezik, lijepi izvorni bosanski jezik prepun idioma, specifičnih fraza, kulturoloških određujućih izraza te odomaćenih orijentalizama. U jeziku se odražava sveukupna kultura, duhovnost, mentalitet i način shvatanja života i svijeta, nade i pravde, strahova i težnji cijelog jednog kolektiviteta, pa stoga ovu knjigu možemo tretirati kao još jedan bitan doprinos ukupnoj trajnoj afirmaciji bosanskoga jezika.
