Sve dok među njih ne dođe vezir Melek Ahmed-paša, niko od Sarajlija nije ni pomišljao da bi se grad trebao opasati zidom. Kazuju da je on prvi spomenuo tu mogućnost i da Sarajlijama ne bijaše nimalo milo da ih zatvaraju u kafez. Dok su ga njegovi domaćini vodili u obilazak šehera, Ahmet-paša upita koliko ljudi u potrebi može stati između onih četiriju kula, gore, uvrh Vratnika. Sarajlije ga gledahu zbunjeno. Slijegali su ramenima i ispod oka pogledali jedan drugog, pokušavajući dokučiti smisao i namjeru ovog pitanja. Na kraju se nađe jedan koji presiječe tu mučnu tišinu. On odgovori onako kako zaistinski jeste, da nikada nikom nije na um palo da broji takve stvari i zahmeti se... Možda je htio reći budalaštinom, baš onako kako su svi mislili, ali se na vrijeme ugrize za jezik i ušuti. Paša se, srećom, ne nađe uvrijeđen.
Znali su da mu je prošle godine na porodu umrla supruga, sultanija. Pričalo se da ga je ona dovela do titule velikog vezira i svojim intrigama držala ga u Istanbulu. I još je došla do njih priča kako se u svojoj žalosti potpuno skršio te je tokom dženaze pao po tabutu i plakao kao dijete i ridao kao vo, jarane, i ova njegova čudna i blesava pitanja pripisivali su toj strani. Šune insanu, u takvim prilikama, znali su oni, svašta kroz glavu, pa se odmah istog časa i sam okane svojih nebuloza.
Ali, paša nije mario za njihovu zbunjenost. Sasvim ozbiljan, on ih upita: “A šta će se desiti ako provali ovamo kakva vojska?” I ne zaustavi se, već onakav, mračan i podbuhao, strašan, nastavi sa svojim pitanjima: “A gdje će se narod skloniti i kako ćete zaštititi kuće i imetak koji ste stjecali generacijama?” Sarajlije ga gledahu zblehnuto i najradije bi se nasmijali na ove tlapnje. Sada su i oni koji ne vjerovaše pričama što u Bosnu dođoše prije paše počeli da ga gledaju s podozrenjem i da se pitaju govori li ovo on ili to ludilo progovara iz njega. Ta kada je iko vidio da vojska može prodrijeti kroz cijelu Bosnu, u samo njeno srce i popaliti biser najvećeg carstva?! Ostaviše ga bez odgovora, samo su pokunjeno gledali u zemlju i jedva čekali da se rastanu s njim pa da opet mogu po svome: Čuj, da se opaše Sarajevo?!
Nije ih Melek-paša ostavio na miru cijelog dana i dobro ih je izmuždrao. Htio je vlastitim okom da vidi unutrašnjost tvrđe za koju Sarajlije mišljaše da im ni ona ne treba i da ne služi ničemu drugom do da u njenim podrumima zatvaraju jaramaze i jaliju svakojaku, ali kad-kad i čestite ljude, te ih gore obilaze katili pa im onda, njima, Sarajlijama, gruhačkom topovskom daju na znanje da je još jedan majčin sin platio glavom. Da se njih pita, oni bi i ove zidine porušili i sazidali kakav most i han i magazu i da pojačaju trgovinu, a ne da se poput djece, evo, okreću okolo i zbrajaju i računaju i pedeset duša da može po potrebi među njih da se skloni. A paša zabrinuto odmahuje glavom i gleda ih kao da su oni krivi za sve što mu se dogodilo u Istanbulu. Zatim hirovito zamahuje rukom i kreće pješice, uzbrdo, Bioskim putem i zastaje, gleda lijevo i desno, pa kraka duž nekakve brine i broji svoje duge korake.
Oni, šta će, za njim, pristaju nevoljko na njegovu sumanutu igru, puštaju ga da odiščili do kraja, prihvataju prkosno ovu kaznu i šapuću sebi u njedra da će i ovo proći i da ničija do zore nije svijetlila, pa ni pašina neće. Neki bi časkom zastali, ko biva, kamenčić im se zavalio u obuću pod tabane, a ustvari da, kada im paša okrene leđa, šmugnu ustranu i strovale se niz mezarove, preko Širokca i Kovača, u čaršiju, da se na vrijeme kutarišu ove ludosti. Ali ih ljutiti Arnauti, ljudi iz pašine pratnje, šaka prislonjenih na srebrne balčake, gledaše mrko i stajaše iznad njih sve dok se ponovo ne bi obuli i nastavili dalje za mahnitim Melek-pašom – ko ga prozva tim imenom, proklet da je zauvijek.
Vodao ih je taj cijeli dan, sve okolo, do Faletića, preko Sedrenika, niz Bakije, na Ploče. A oni, hrveći se s dušom što im se zgrudala u grlu, išli su za njim poput medvjeda na kocu i igrali onako kako je on udarao po dobošima svoje mahnitosti. Da bi im bilo lakše, šaputali su mu iza leđa da se i san već mjesecima odbio od njega i od njegove crnine, da se boji večeri i nesna i prikazanja koja mu oka ne daju sklopiti i da ga nije briga za njihovu sigurnost, već radi ove vratolomije da samog sebe izmori i da lipše sasvim pa da san konačno i njega obiđe.
U akšam, čim im Melek-paša okrenu leđa, sjatiše se Sarajlije u prvu kahvu i potpuno razvezaše dušu. Krenu ih ogovaranje, posprđivanje i zajedljivost, a u tome zaista bijahu dobri. Šta se tu trača ispusti i kakvih sve budalaština naniza, najbolje je ne spominjati. Jedni kazaše da se Melek-paša sve vrijeme krio pod dimijama žene Kaja-sultanije, kćerke Mehmeda IV, okrutnog. Ta je stotinu vragova potezala za rep samo da ga sultan ne pošalje na službu dalje od Istanbula. Ona mu je gradila karijeru i razgrtala put ka tugovima, a kazuje se da mu je i novac pozajmljivala. Neko dobaci da je čuo kako je imala trinaest godina kada je udadoše, a Anđelčić naš imao je pedeset. Ali, u kakvoj je tek tada snazi bio, dobaci treći, pokazujući tabane natekle i poprištene od žuljeva. Četvrti reče da mu rašta bila sva snaga svijeta, jer – pa spusta glas – čuo je on da je za prve bračne noći princeza potegla nož i nahrnula na njega i umalo mu onu stvar, da prostiš, firiknu. I smiju se, iznebuha i zajedljivo, i palcem i kažiprstom uzimahu duhanske kese ispred sebe i mašu njima kao kakvom tuskavom krpom. I grcaju od smijeha, valjaju se po sećijama i jedva do daha dolaze. Oni se prisebniji samo kikoću, smijulje se i proviruju kroz pendžer da vide da Melek-paša nije slučajno poslao uhode pa će ih sutra zatvarati po tamnicama i slati na njih katile.
U neko doba noći jedan zamoči prst u kahvenu telvu na dnu findžana i poče da baje. Taj kaza, posprđujući se, da vidi kako je veliki zid ko guja opasao Sarajevo. E s tim se nije šegačiti, reče drugi, pa sasvim ozbiljno dodade kako je Melek-paša dobar u tumačenju snova, a to nije isto što i cigansko gatanje. Čuo je on, veli, kako je Kaja-sultanija sanjala jednom ružan san, kao šeta ona s djedom sultanom Ahmedom I... A jedan pametar iz ćoška, koji se valjda iznebuha trgnuo iz sna, nadodaje da se na račun sultana Ahmeda I on neće sprdati, jer taj je izgradio Plavu džamiju, ako niste znali, taj je prekinuo ružnu tradiciju da novoimenovani sultan pobije svu svoju braću, taj je, bezbeli, u izvor Zemzem salio gvozdenu mrežu kako bi spriječio opsjenare da se bacaju u njega i traže šehidsku smrt i nastavio bi taj redati do zore da ga ne prekinuše i zamoliše onog da nastavi prepričavati princezin san.
Onaj nastavi: kao šeta ona ružičnjakom i djed je blagoslovi i dlan joj povuče preko lica, ali ruku mu odjednom oblije krv; u tom djeda nestane, a ona nastavi vlastitu ruku prevlačiti preko lica, ali i nju oblije krv. Cijelu kahvu ispuni neka napetost, nelagoda, šta li. Prekinu je jedan koji nadoda da joj, pošto mu ispriča san, Melek-paša naloži da 1.000 zlatnika podijeli siromasima, 2.000 njegovim agama, 300 Evliji Čelebiji, a 200 njegovoj sestri. Pokušavao je da se nasmije i gledao ljude oko sebe zbunjeno, kao da ga najednom prebacilo na sasvim drugi kraj svijeta, u neki drugi narod. Pomislivši da nisu razumjeli njegovu šalu, on doda da je Melek-paša tako od sultanije izvlačio novac za sebe i svoje prijatelje, a siromasi ne vidješe ni zlatnika od onih 1.000 koje preuze u njihovo ime. Ali nikom više ne bijaše do smijeha. Jedan čak stade u odbranu paše. Taj reče da je čuo kako se mjesecima pričalo o milostinji koju Melek-paša podijeli u ime rođenja djeteta, baš zato što je iz tog sna iščitao strašan svršetak. Očito da mu ne bi ukabuljeno, dobaci neko, hihoćući se, ali niko ne prihvati njegov smijeh pa i on zamuknu.
Nekoliko minuta svi su šutjeli, kašljucali, punili čibuke i othukivali dimove kao da tako žele otjerati sve zlo od sebe. Znali su da ta priča mora biti ispričana i da su sasvim iskovali atmosferu za nju, samo su čekali iz koga će prvo provaliti. Naposljetku, sve ih poklopi glas onog koji je stao u odbranu Melek-paše. Poče on ovako: kazuje se da je sultanija Kaja, rahmet joj duši, umrla u velikim mukama. Posteljica joj je ostala u utrobi i zakačila se za srce. Tri dana i tri noći pokušavali su da je oslobode. Zavijali su sultaniju u deke i protresali ne bi li se posteljica otkačila, vješali su je za noge i njihali, napunili su bačvu medom i vodom u kojoj se kiselio narandžin cvijet pa držahu sultaniju unutra, a naposljetku, u krajnjem očajanju, babice namazaše ruke bademovim uljem i počeše da joj rovare po nutrini, ali ne bi joj spasa. Nakon ove priče kahvom zavlada muk. Prekinu ga tek glasanje pijetlova i ljudi se, bez riječi, pokunjeni i postiđeni, raziđoše kućama, bijesni na sebe što su digli na sprdnju čovjeka koji je proživio takvu tragediju, a samo zbog toga što je predložio da podignu zidove za njihovo dobro.
Ne prođe ni mjesec, a iz Dalmacije dođoše dunđeri i počeše uz Širokac uzvlačiti građevinski materijal. Čaršijom se proširi priča kako je Melek-paša dobio ferman da ih opaše zidom i još će tražiti od svakog od njih da s Hreše dotjera kola najboljeg kamena. Cijela se čaršija uznemiri. Svaki je zanatlija i trgovac po pet puta na dan slao kalfu da se popne gore i vidi šta se radi i da dobro naćuli uši i čuje o čemu se priča. Uvečer bi se skupljali pod jablanovima na čaršiji, na onom mjestu gdje je bio otvor nad Mošćanicom, koju je još Skender-paša prevratio preko brda i natjerao pod zemlju, a iz kojeg se izlijevala voda za pranje ulica ili da se ljeti smanji žega što se preko dana nakupljala u kamenu sabijenom u kaldrmu. Ohrabreni jedni drugima, kočoperili su se bez mjere, udarajući se u grudi i govoreći da zid oko njih neće dok su živi, jok. Dosta im je što će ih, kada ih polože u mezar, opkoliti kamenom, a još bi i žive da ih satjeruju u santrače. Dopade im se, na kraju, ova dosjetka pa sve češće govorahu da neko s Porte želi sahraniti njihov grad i da će Sarajevo biti jedan običan mejt kada ga opašu u santrač.
Džaba su im oni prisebniji govorili da je Melek Ahmed-paša namjerio samo da popravi tvrđu i da su to čuli od glavnog majstora – njega jednu večer otjeraše na Ilidžu i tamo prostriješe pred njega sofru s pečenjem i najboljim pićem, a plesačica zamijesi pred njim trbuhom i on im se zakle rođenom majkom i njenim mlijekom da govori po istini i po Kristovoj volji. Džaba je bilo i kada naredne godine, već u junu, radovi na popravci tvrđave bijahu dovršeni pa se Dalmatinci pokupiše i otisnuše niz Ivanovo sedlo. Oni su se i tad, kao da im se dopada ta nova uloga, jogunili bez razloga i udarali u prsa i zaklinjali se da santrač oko njih živih neće i uvjeravali sve oko sebe da će uskoro doći novi majstori i da se pripremaju da svlače s Hreše kamenje. Smiriše se tek u jesen, kad zastudi i prvi sjeverci donesoše vijest da je Melek-paša opozvan i da se već spremio za Stambol.
Od te godine stalno je neko dolazio s pričom kako je čuo da se na Porti ozbiljno raspravlja o gradnji zida oko Sarajeva. Čim bi takav glas pao među Sarajlije, prestajala je svaka zafrkancija i svi bi se uozbiljili. Istog časa počeli bi da pljuju po onome ko ponovo poteže to pitanje i da prepričavaju priče o Melek-paši i njegovoj dosjetki da smanji zlato u dukatima i srebro u akčama i o tome kako je, nakon odlaska iz Sarajeva, kažnjen: oženilo ga sultanijom Fatimom, uz koju se nijedan muž nije naživio i koja se, kazuju, udavala stotinu puta. Najčešće bi takve glasine ubacivali oni koji su voljeli šegu. Oni bi se naslađivali i namigivali jedni na druge i raspirivali onaj bijes u svojim sugrađanima koji bi ih zahvatao čim bi im neko spomenuo da ih Porta želi sabiti u santrač.
Zamaknu za Trebević gotovo cijelo stoljeće, kad puče preko cijelog Sarajeva glas da Eugen Savojski pregazi Savu i niže grad za gradom i da je zaobišao Vranduk i da mu je uz Bosnu sad sve otvoreno. Sarajlije bijahu sasvim ščuđene brzinom kojom među njih padahu vijesti: te Derventa, te Sokol, te Doboj, te Maglaj i na kraju Vranduk i nikako ne mogahu povjerovati da neko takvom brzinom može promicati kroz Bosnu. I onog kobnog oktobarskog dana, kada Eugenovi poklisari kao prikazanja izroniše iz magle i donesoše iz Visokog pismo u kojem ih Savojski poziva na predaju i prijeti kao razjaren pas, činilo im se sve kao san. Kao u magnovenju, kao da je sve neka neozbiljna igra, kao ona kada bi se okupili pod jablanovima pa se udarali u prsa i govorili da niko santrač oko njih živih sapeti neće, tako im se sad činjaše sve oko njih pa i njihov bijes koji iskališe na Eugenovim poslanicima i podaviše ih bez milosti. Otrijezniše se tek nakon nekoliko dana kada s Pala i s Mokrog, gdje jedva živu glavu iznesoše, vidješe kako se preko Trebevića valjaju ogromni crni oblaci i razastiru se preko Jahorine.
Kada se Đavo od Savoje povuče pred ljutom zimom, te se Sarajlije vratiše kućama, zatekoše od onolikog grada cijelo zgarište. Sve bijaše crno i spepeljeno, samo se iznad njih bijeljaše nišani na Kovačima i kule na tvrđavi, činilo im se ništa tako bijelo u svom životu ne vidješe. Prvo s rasturenih ognjišta smakoše poludogorjele grede iz kojih se još pušilo, a onda sastaviše pismo. Zamoliše oni Portu da odmah dolazi i da ih ništa ne pita već da ih opasuje zidom, najdebljim na svijetu, i da ih sabija u santrače i da će sami golim rukama zadaviti onog među njima koji, ma i u snu, pomisli kako Sarajeva ne treba opasavati.
Ali sad sve postade naopako. Sada su oni, Sarajlije, razgrćući ugljenisanu oblovinu po džamijama, hamamima, hanovima, radnjama, po kućama svojim, pričali samo o tome kako treba što prije sazidati zid oko cijelog šehera, a svi ostali poslovi mogu sačekati. Svako malo podizali bi glave i gledali one četiri kule na tvrđavi i maštali o tome da su na sve četiri strane tabije a između njih zid debeo da ga ni jedno đule izliveno na ovom svijetu ne može probiti. Petkom, poslije džume, znali su se popeti Bioskim putem, pa produžiti sve do Faletića i na Sedrenik i nazad preko Bakija, prisjećajući se priča koje im pripovijedahu njihovi djedovi o Melek Ahmed-paši, koji je u snu svoje supruge vidio dvije smrti: i njenu i njihovog nerođenog djeteta, a u snu Sarajeva vidio požar do neba i spepeljen grad i ljude, beskućnike, u takvoj bijedi da je odmah pitao koliko može njihova tvrđava primiti stanovnika i istog časa krenuo da obiđe sve linije po kojima bi trebalo podignuti odbrambene bedeme.
S druge strane, daleka Porta sad zid nije ni spominjala. Činilo se da joj je svaka moguća bezvezarija važnija od bedema kojim će zaštititi Sarajevo ako se Savojski vrati. Poslala je ljude iz Stambola da oforme komisiju koja će pregledati sve džamije i propisati koliko novca treba za obnovu. Formirala je komisiju koja će pobrojati svu štetu na bezistanima, dućanima, magazama, kahvama i radnjama i još jednu koja je obilazila hanove i hamame i saraje i o svemu je mislila, ali o onome što je Sarajlijama bilo najpreče nikako. Uzalud su gostili članove raznih komisija i molili ih da se popnu Bioskim putem i da obiđu sve linije na kojima bi trebalo izgraditi zid i pričali im o Melek-paši i onome što je iščitao iz sna Sarajeva. Ovi im, kada se dobro najedoše i napiše, rekoše da to nije njihov posao i da im na Porti niko zid nije spominjao. Uzalud su pisali pisma i podmićivali tatare da požure, zalud su po Stambolu potplaćivali uglednike iz ovih krajeva da porade na njihovoj stvari... Sve im bijaše uzalud, osim da uvečer, kada bi se nad njima otvorilo nebo, a nosnice im dražio miris garevine na koji se nikako nisu mogli navići, po stoti put prepričavaju priču kako je Melek-paša u snu njihovih djedova vidio požar i crni ugljen umjesto Sarajeva i na vrijeme ih opomenuo, a oni ga ismijaše i digoše na sprdnju. Tako im je bilo lakše prenoćiti u spepeljenom i nezaštićenom gradu.
Trebalo je proći punih trideset godina i ko još zna koliko neprospavanih noći pa da se Porta napokon smiluje na uznemirene Sarajlije. Niko ne bude sretniji od njih onog dana kada u njihov grad uđe novi vezir, taj Gazi Ahmet-paša Rustempašić, Bošnjak iz Uskoplja. Za njim nahrnuše neimari i majstori i priča kako je namjerio podići zid. Iako su i prije sa svakim novim valijom u ovih trideset godina obavezno dolazile i glasine da će baš taj podići zid, a Sarajlijama se od svakog sluge činjaše da je neimar i majstor i dunđer, ovaj put su nekako znali da je ovo onaj pravi i da ih niko više ne može prevariti. I ne prevariše se. Već sutradan, dok su ga, kako je to običaj i red, vodili da upozna grad, on se pope na Vratnik i povede ih istim onim putem kojim je nekada davno, prije cijelih sto godina, i više, njihove pradjedove vodio Melek Ahmed-paša. Usput im je pričao da je već poslao pismo Dubrovčanima, moleći ih da mu što hitnije pošalju petoricu lagumdžija i još toliko čerahora. Čuo je on još u vrijeme kada je njegov otac Rustem-beg podizao kule u Odžaku pored Bugojna da tvrđavskih zidara nema boljih do u Dubrovniku. Pucajući od zadovoljstva, govorio je da zid mora biti dugačak sahat hoda, debeo dva, a visok deset aršina, a u njemu ugrađene četiri neprobojne tabije. Da bi nevjernim Sarajlijama – koji samo iđaše za njim, mahaše glavama i ispuštaše jedno resko i neodređeno “jah”, za koje ni sami nisu znali da li iskazuje odobravanje ili nevjericu – pokazao kako je sasvim ozbiljan i da bi razbio i posljednje zrno sumnje u njima, na kraju im predstavi sina, zvao se Rustem-beg i bio je postavljen za nadglednika radova. Tim potezom ih je sasvim pridobio. Ta ne bi se valjda s rođenim sinom sprdao, rekoše Sarajlije i odahnuše.
Ali ni jedna od tabija ne bi dovršena, a Porta opozva Ahmet-pašu Rustempašića. Za njim ode i njegov sin. Radovi potpuno zamriješe i punih deset godina isprepadane Sarajlije gledahu one nakrivljene skele oko tabije na Jekovcu, na Strošiću, na Ravnim Bakijama, na Zmajevcu. I nikada im ne bi gore nego u vrh deset godina kada austrijska vojska pade pod Zvornik, pod Kamengrad i opkoli Banju Luku. Priča se da su tih dana najuglednije sarajevske age, čim bi omrkni, pakovali dušeke i put pod noge, uz Vratnik, u tvrđavu, potajice, a ludi Muho iz Arapove mahale znao bi svojim škripavim glasom zamrznuti cijelu čaršiju kada bi zavikao: “Usteži gaće, aginska beštijo, eto Švabe od Visokog!”
Takva napetost vladala je do kasne jeseni, sve dok jedno jutro u Sarajevu ne osvanu Ali-paša Hećimoglu. Taj je pod Banjom Lukom potprašio princa Hidburghausena i sviju obradova vijest da će prezimiti kod njih. Tada se ujediniše age s rajom, a ulema s narodom, pa poslaše delegaciju kod Ali-paše, neka odmah zida zidove i dovršuje tabije. U naletu iskrenosti, on im priznade da nikada ne bi odbranio Banju Luku da nije bila opasana zidom i da se svi ne ujediniše. Sutradan, dok su obilazili nedovršene tabije, Ali-paša ih upita: “Je li vam zaista tolika preša?”
“Preša je, pašo, preša”, odgovoriše.
“Onda vadi sve to kamenje i uziđuj u zidove i onako od njega nikakve koristi”, reče paša pokazujući cijela brda nišana oko Sarajeva.
“I glavu, pašo, ako treba”, kaže se da su rekli, “samo neka je zid.”