Aktivisti koji se bore protiv cijepljenja potenciraju:
“...Istina je da su cjepiva loša za vas. Igraju se vašim imunosnim sustavom i čine vas podložnima ostalim bolestima koje napadaju vaš organizam... Nemojte samo slijepo prihvaćati sve što vam kažu. Istražite sami. I konačno, vi i vaša obitelj ste oni koji će nositi teret posljedica odluke koju ćete u konačnici donijeti.”
Zagovornici cjepiva i cijepljenja ovakva stajališta smatraju izrazom pseudonaučnog mentaliteta, proizvodom medijske manipulacije i produktom lakovjernosti s kojom se bez otpora i kritičkog promišljanja prihvaća raširena naracija o njihovoj štetnosti za ljude.
No, koja od ova dva suprotstavljena gledišta korespondiraju s naučnom istinom o cjepivima? Recimo: nakon uvida u divergentne poglede naučnika na naučnu istinu o cjepivima pokazuje se da za tu istinu nauka ili još ne zna ili je, pak, mnogi naučnici pod presijom sopstvenih i interesa korporacija za koje rade – prikrivaju.
Ne mogu, s druge strane, građani naći uporište za svoje odluke o vaksinisanju u naučnoj zajednici, a naučnici, spremni da žive i djeluju bez reputacije u javnosti te da sudjeluju u destrukciji etike nauke, zbunjuju, dezorijentiraju i razočaravaju građanstvo zamagaljujući granice – razlike između naučnog i pseudonaučnog saznanja.
Producira se, dakle, sramani i bestidan disenzus među naučnicima: jest takav utoliko što zbog opsesije finansijskim dobicima, poslušnosti zahtjevima kapitala i(ili) državne vlasti te izdaje htijenja dostizanja naučne istine kao centralne vrijednosti misije nauke i normativne etike odgovornosti naučnika izlažu naučnici ljude egzistencijalnim rizicima povezanim s njihovim zdravljem.
A političari i zakonodavci, prisiljavajući građanstvo na obavezno vakcinisanje, prihvataju, ignorirajući antipodna stajališta, naučnu istinu o vakcinama koju iznose korporacije, korporativni naučnici i njihovi korumpirani naučnici-lobisti u državnim zdravstvenim tijelima – slijede tako interese kapitala koji se oplođuje proizvodnjom i prodajom cjepiva. Slijede njihovu istinu i ljekari koji kooperiraju uz finansijske nagrade sa farmaceutskom industrijom.
Zdravstvena politika prebiva u tragičnom stanju: bez konsenzualno ustanovljene naučne istine o vakcinama ona u društvu producira sukobe između građanskih organizacija i pokreta koji su za ili protiv cjepiva te ostavlja građanstvo u frustrirajućoj dilemi: kome vjerovati?
Pokazuje se, na koncu, da zamišljena scijentokratska vlada inficirana i opterećena vannaučnim interesima i divergentnim shvatanjima naučne istine o cjepivima ne može racionalno oblikovati ili racionalizirati javnu zdravstvenu politiku pa ona ostaje s političarima prepuštena vladavini interesnih konstelacija i iracionalnosti koje one sa sobom donose u svijet politike.
Priželjkivanje scijentokratske vlade kao vlade koja spašava društvo od iracionalizama politike ostaje u sferi iluzija: naučnici ne mogu zamijeniti političare ni u osmišljavanju zdravstvene politike pa, otuda, valja, nema izbora, ljudima, narodima i državama prebivati (ne)razboritošću – s njihovim strastima, voljama i interesima.
Izvod iz knjige “Naučnici i upravljanje državom”, Slovo Bosansko, 2020.
Profesor emeritus Esad Zgodić je dobitnik nagrade “25. novembar” za knjigu godine 2020. godine
Knjiga Naučnici i upravljanje državom profesora Esada Zgodića, ma koliko bila obimna, ne želi biti pretenciozna i samodopadna. Ona je sublimirano traženje etičkih i humanističkih odgovora na pitanja koja muče čovječanstvo stoljećima, a možda nikad tako dramatično kao u moderno doba kojem pripadamo.