FOTOGRAFIJE: Mujo Kulovac, Arhiv
Postoje neke fotografije koje se čovjeku zauvijek utisnu u memoriju, fotografije koje zaista pričaju više od hiljadu riječi. Slike koje čovjek vidi i bude mu jasno šta je rat, šta je bila Agresija na Bosnu i Hercegovinu i kakva je sudbina bila namijenjena cijelom jednom narodu. Jedna od tih fotografija, svojevrstan „selfie“, nastala je u julu 1995. godine.
Na njoj su vojnici ukrajinskog bataljona, sunčan je dan, oni nasmijani, razdragani. Iza njih, u plamenu, tri stoljeća stara Redžep-pašina kula u Žepi. Fotografija koja je sve, fotografija koja prikazuje sve beščašće i sav besmisao Ujedinjenih nacija i koliko ih, zapravo, uopće nije bilo briga hoće li Žepa pasti ili neće. I hoće li iko u toj enklavi, koju su proglasili zaštićenom, demilitarizirali je pa onda na pladnju predali ratnim zločincima Ratku Mladiću i Zdravku Tolimiru, preživjeti ili skončati u masovnim grobnicama skrivenim u šumama oko Žepe.
Ukrajinska “mirovna misija” u Žepi počinje u maju 1993. godine, kada stotinjak vojnika u devet oklopnih transportera dolazi da “čuva” to mjesto od napada VRS-a. Zanimljivo je da su većina pripadnika Ukrajinskog bataljona zapravo bili Rusi, vjerovatno iz onih područja Ukrajine koja su sada na meti Putinove Rusije.
Naime, nakon što se Sovjetski savez raspao, svaki vojnik morao je birati između ruske i ukrajinske vojske. Otprilike trećina oficira koja je stigla u Bosnu u okviru snaga UN-a bili su etnički Rusi koji su odabrali ukrajinsku vojsku zbog porodičnih veza u Ukrajini ili zato što su pripadali jedinicama koje su uglavnom bile ukrajinske. Njihove uniforme i oprema idalje su bili iz sovjetskih vremena, kao i uspomene koje razmjenjuju sa svojim ruskim kolegama, uglavnom zajednička iskustva iz Afganistana, gdje su služili kao pripadnici sovjetskih okupacionih snaga između 1979. i 1989. godine.
Osim u samom središtu mjesta, Ukrajinski bataljon UN-a bio je razmješten na sedam pozicija oko Žepe. Prvi komandant bio im je pukovnik Gavrilov, koji je štab smjestio u prostorije škole u Žepi. Prema svjedočenjima Žepljaka, umjesto vojne misije Ukrajinci su, čim su došli, počeli da se bave švercom. Prodavali su sve što se prodati moglo – opremu, odjeću, hranu, municiju, gorivo, čak i vlastitu hranu, pa su često znali biti i gladni dok im ne stigne sljedovanje. Takvo ponašanje dopustio im je ozloglašeni, prosrpski nastrojen potpukovnik Simon Dudnjik, koji je naslijedio Gavrilova na dužnosti komandanta. Snalažljivi Bošnjaci shvatili su s kim imaju posla pa su im počeli poturati lažne novčanice koje su pravili za crtanje nadareni momci. Prevara je potrajala neko vrijeme, no ipak je na kraju otkrivena.
Umjesto čuvanja demilitarizirane zone, snaga UNPROFOR-a razvile su švercerske rute. Dovozili su najčešće so i cigarete, koje su odatle konjima otpremali dalje ka Srebrenici. Prema tvrdnjama Žepljaka, kilogram soli u tom se mjestu prodavao za šezdeset maraka, a onda nosio dalje za Srebrenicu, gdje je cijena narasla na okruglih sto maraka. Ukrajinci su naplaćivali svime što im je bilo dostupno – novcem, zlatom, nakitom. Prema pričama Žepljaka, kada je enklava pala, Ukrajinci čak nisu mogli ni koristiti vlastite transportere jer su prije toga prodali sve gorivo iz njihovih rezervoara.
Kada počinje napad na Žepu sredinom jula 1995. godine iz ministarstva vanjskih poslova Ukrajine traži se od UN-a da evakuira Ukrajince iz grada, tvrdi se da su ukrajinski vojnici taoci srpskih snaga. Godinama kasnije će ono što su ukrajinski vojnici radili u Bosni u ukrajinskim medijima biti tretirano kao iznimno herojstvo?! pod tvrdnjom da su evakuacijom civila spriječili masakr kakav je počinjen u Srebrenici petnaestak dana ranije. Najveće zasluge za to pripisuju pukovniku Mykoli Verkhohliadu, koji je 23. jula stigao u Žepu da pregovara sa ratnim zločincem Ratkom Mladićem o evakuaciji civilnog stanovništva.
Nakon što je pala UN-ova zaštićena zona Srebrenica, VRS svoje snage usmjerava ka drugoj, navodno zaštićenoj, UN-ovoj zoni Žepa. Operacija Stupčanica počinje granatiranjem sa svih okolnih kota, preko Drine, sa Rujišta, iz Bajine Bašte, sa brda Mirkovac, sa Borika i okoline Han-Pijeska. Na čelu napada na Žepu bio je ratni zločinac Ratko Mladić, a njegove su snage predvodili ratni zločinac general Zdravko Tolimir, pukovnik Rajko Kusić, general Milan Gvero i Radivoje Miletić.
Ukrajinski bataljon u Žepi nije uradio ništa da zaštiti tu enklavu. Štaviše, bili su potpuno pod kontrolom snaga VRS-a. „Za sada smo potpunu kontrolu stavili na punkt broj 2 – Bokšanica, na kome se nalazi komanda snaga UNPROFOR-a i sa kojim imamo žičnu vezu. Punkt će ostati u funkciji kao da nije blokiran i obiđen našim snagama. Preko ovog punkta planiramo vršiti usmjerenje rada ostalih punktova UN-a. Usmjerili smo komandu UNPROFOR-a da izda instrukcije svojim punktovima da ne otvaraju vatru na jedinice VRS-a, a da simuliraju dejstvo pucanjem u vazduh ukoliko ih na to prisile Muslimani“ stoji u dokumentu VRS-a na kojem je datum 14. juli.
Ukrajinski su se “mirotvorci” ponašali u skladu sa riječima posebnog izaslanika Generalnog sekretara UN-a za bivšu Jugoslaviju Jasušija Akašija, koji je 19. jula 1995. godine, sedam dana prije pada Žepe, rekao novinarima, nakon sastanka sa NATO izaslanicima u Briselu, da UN “nisu u poziciji fizički zaštititi enklave” i dodao: “Žao mi je zbog pada Srebrenice i neminovnog pada Žepe”.
Nakon 13 dana herojskog otpora, Žepa više nije mogla. U prisustvu predstavnika UN-a 24. jula postignut je dogovor između predstavnika vlasti iz Žepe i Mladićevih izaslanika o deportaciji civila iz ove zaštićene zone UN-a, a snage UN-a organizuju evakuaciju civila iz Žepe. Sve je bilo gotovo do večeri 27. jula 1995. godine.
Nakon što je posljednji autobus sa bošnjačkim civilima napustio enklavu, na očigled ukrajinskog bataljona UN-a pripadnici VRS-a hapse Avdu Palića te Mehmeda efendiju Hajrića, predsjednika ratnog predsjedništva Žepe, i Amira Imamovića, komandira civilne zaštite Žepa. Sve su ih pobili. Bio je to posljednji čin beščašća Ujedinjenih naroda u enklavi koju su sami nazvali zaštićenom.
