Navršava se 75 godina od usvajanja Ženevskih konvencija 12. augusta 1949. godine. U teoriji, ova pravila ratovanja su univerzalno prihvaćena od svih naroda. U praksi se svuda sistematski krše.

Danas, sa oko 120 aktivnih oružanih sukoba širom svijeta, više od 450 naoružanih grupa i 195 miliona ljudi koji žive u područjima pod njihovom kontrolom, zaštita ranjivih je vitalnija nego ikad.

Ipak, kao što nas svakodnevno podsjećaju naslovi vijesti, međunarodno humanitarno pravo može izgledati tanko i sporo u suočavanju s vojnom moći i političkom ravnodušnošću.

Ova godina je također godišnjica drugih događaja manje nade: obilježava se deset godina od genocida nad Jezidima od strane ISIS-a u Siriji i deset godina od početka rata u Ukrajini. Geopolitičke tenzije rastu na Bliskom istoku gdje se u Gazi dešava genocid uživo i Južnom kineskom moru.

Imajući u vidu moderne tehnologije koje se koriste na današnjim ratištima (i u sajber-prostoru), i kršenje čak i osnovne humanitarne zaštite, ima li mnogo toga za slaviti 2024. godine? Jesu li Ženevske konvencije još uvijek prikladne za današnje i sutrašnje ratove?
 
Sva društva imaju kulturna, vjerska ili pravna pravila neke vrste koja se odnose na rat. Ali nakon ekstremnih užasa Drugog svjetskog rata, svijet je pristao na detaljan set kodificiranih pravila za upravljanje oružanim sukobima.

Unatoč različitim političkim mišljenjima i iskustvima u ratu, pravila Ženevskih konvencija nastojala su uravnotežiti vojne potrebe i humanitarne ideale za tretman civila, zarobljenih neprijateljskih vojnika i mrtvih. Konvencije iz 1949. ostaju srž međunarodnog humanitarnog prava, zakona o oružanom sukobu. Ovaj zakonodavni korpus je tokom godina proširen drugim ugovorima i protokolima koji se odnose na građanski rat, hemijsko oružje, protupješadijske nagazne mine, mučenje i prisilne nestanke.

Osmišljena da pomognu u sprečavanju spirale zvjerstava, mnoga pravila funkcionišu kroz međusobno poštovanje boraca: postupajte dobro prema našim vojnicima kada budu zarobljeni i mi ćemo učiniti isto. Ali također zahtijevaju human tretman prema ljudima zatečenim usred rata, čak i ako je jedna od zaraćenih strana prekršila ta pravila ili je započela rat kršeći Povelju Ujedinjenih naroda koja zabranjuje agresiju.

Četiri konvencije, 400 članaka

Ženevske konvencije uključuju više od 400 članova, koji utvrđuju detaljna pravila o postupanju sa zatvorenicima, zaštiti bolnica i medicinskog osoblja, odobrenju humanitarne pomoći i zabrani mučenja, silovanja i seksualnog nasilja.

U stvari, 1949. godine usvojene su četiri konvencije. Odredbe prva tri zasnivale su se na postojećim zakonima koji su štitili ranjene vojnike na bojnom polju, na moru i kada su zarobljeni.

Vrlo važna Četvrta konvencija nastojala je zaštititi civile koji žive pod vlašću protivnika, na primjer na okupiranoj teritoriji.

Jedan jedini član uspostavio je temeljna pravila o humanom postupanju prema ljudima tokom građanskog rata: to je bio prvi put da se međunarodno pravo usudilo regulisati nasilje koje se dogodilo unutar jedne zemlje, a ne između dvije ili više.


Originalni dokument prve Ženevske konvencije 'za poboljšanje stanja ranjenika u vojsci', potpisan 1864.

Neki kažu da je međunarodno humanitarno pravo zauzelo pogrešan pristup 1860-ih, kada je usvojena prva Ženevska konvencija, jer je prihvatilo rat i odustalo od insistiranja na miru. Kao što je akademik Samuel Moyn tvrdio, to nas je natjeralo da biramo između ideala suprotstavljanja ratu na prvom mjestu i suprotstavljanja zločinima koji se u njemu dešavaju.

Humanitarno pravo takođe prihvata minimalni nivo štete za civile kao „kolateralnu štetu“ tokom napada na vojni cilj. Drugim riječima, nisu sve civilne smrti ratni zločini. I neki članovi konvencija izgledaju datirani danas: na primjer, pominje se opskrba duhanom za ratne zarobljenike uz hranu i vodu.

Ali u iskustvima mnogih naučnika i novinara sa Međunarodnim komitetom Crvenog krsta, uvidjela se realizacija međunarodnog humanitarnog pravo na djelu. Kada se poštuje, može spasiti i poboljšati živote.

Posvuda, zaraćene strane i dalje dozvoljavaju Crvenom krstu da posjeti hiljade zatočenika i pregovara o poboljšanju njihovog tretmana. Borci postižu sporazume o razmjeni zarobljenika, oslobađanju talaca, povratku mrtvih i pružanju medicinske pomoći ranjenim neprijateljskim vojnicima.

Ponekad zemlje istražuju navode o ratnim zločinima. A konvencije omogućavaju zaraćenim stranama da postignu druge sporazume kako bi dobili još veću zaštitu.

I dok su Ženevske konvencije, i međunarodno humanitarno pravo općenito, daleko od savršenstva, pravila traže osnovnu granicu najgoreg što čovječanstvo može ponuditi, insistirajući na nekom temeljnom ljudskom dostojanstvu.

Kako bi osigurale da barem ne budu aktivno kršene i da se, u najboljem slučaju, njihova zaštita proširi, zemlje moraju učiniti tri ključne stvari:

Fokusirati se na kolektivnu odgovornost, da sami slijede zakon i osiguraju poštovanje drugih.

Prestati koristiti tehničke pravne argumente da legitimiziranu devastaciju velikih razmjera na način koji zanemaruje temeljnu humanitarnu svrhu pravila.

Oduprijeti se bilo kojoj tvrdnji nacionalne države da izuzetne prijetnje nacionalnoj sigurnosti (uključujući terorizam, pobunu ili nove tehnologije) opravdavaju napuštanje normi.

Upravo u najozbiljnijim situacijama, kada politika i drugi zakoni nisu uspjeli spriječiti rat, ova pravila su najpotrebnija. Veće poštovanje prema njima uvelike bi doprinijelo spašavanju života i izbjegavanju užasa koje vidimo u trenutnim sukobima.
Nažalost u rijeme kada je donesena Ženevska konvencija nastala je start-up cionistička država na krvavoj i otetoj zemlji Palestanica. Danas, 75 godina poslije, taj proces se zaukružuje u Gazi i svijet opet zatvara oči. Upravo su Gazi pali svi principi, pravila, koncencije koje je savremeni svijet iznjedrio tokom prošlog stoljeća.