Umjesto da putuje u Jugoistočnu Aziju, kako je to učinio u slučaju Japana i Južne Koreje, američki predsjednik Joe Biden tražio je da mu šefovi vlada zemalja ASEAN-a dođu na noge. Biden je američki samit sa zemljama članicama Asocijacije zemalja Jugoistočne Azije (ASEAN) održao kod svoje kuće, u Washingtonu. Nedavno održani samit trebao je poslužiti kao platforma za jačanje američkog prisustva i agresivnije uloge u Jugoistočnoj Aziji, te produbljivanje strateških veza Amerike i zemalja ove najuspješnije regionalne multilateralne asocijacije izvan Evropske unije.
Iako se to diplomatskim jezikom vješto pokušava prikriti, ozbiljnijim promatračima globalne politike jasno je da je riječ o jačanju američkog fronta protiv prodora Kine u ovu dinamičnu i prosperitetnu regiju Azije, u kojoj Kina ima ogroman utjecaj, posebno u sferi trgovine, ali gdje također demonstrira stanovitu agresivnost, posebno u području Južnog kineskog mora. Kina u ovom dijelu Azije polaže pravo na suverenitet nad širokim područjem.
Kineske aspiracije preklapaju se s polaganjem prava zemalja ASEAN-a (Brunei, Kambodža, Indonezija, Laos, Malezija, Mjanmar, Filipini, Singapur, Tajland i Vijetnam) na dio istog područja u Južnom kineskom moru, oko kojeg se neke od njih spore s Kinom. Kako bi preduprijedile kineske poteze, američke i mornarice njenih saveznika redovno patroliraju ovim područjem demonstrirajući vojnu silu, pokušavajući Kini dati do znanja da će se suprotstaviti njenim ambicijama. Činjenica da američki, britanski, australijski i drugi ratni brodovi plove tik uz obalu suverene teritorije Narodne Republike Kine, a ne obala svojih zemalja, ne navodi ih na razmišljanje da bi to Kina mogla shvatiti kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti od američke i zapadne agresije.
Amerikanci i njihovi saveznici ovu svoju agresivnu politiku, koju su Britanci nekad nazivali diplomacijom zastrašivanja ratnim brodovima, nazivaju slobodom navigacije i zaštitom međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima, što je ustvari eufemizam za održavanje američke globalne hegemonije. Činjenica da je u ovom dijelu svijeta Kini kao najvećoj trgovinskoj sili najviše stalo do slobode navigacije kao i drugim zemljama regije uopće ne pada napamet zapadnim silama koje žele dominirati regijom koju su nekad kontrolirale kao kolonijalni vladari.
Stvarni strateški cilj SAD-ASEAN samita u Washingtonu zapravo je bio pokušaj Bidenove administracije da svoje azijske partnere privoli da svoju vanjsku politiku usklade sa strateškim interesima i ciljevima Washingtona, prije svega s ciljevima nedavno proklamirane američke indopacifičke strategije suzbijanja Kine. Žešći kritičari politike Washingtona ne libe se kazati kako Amerikanci pokušavaju primijeniti politiku okruženja Kine, kako su to u hladnom ratu radili protiv Sovjetskog Saveza. Bidenova administracija riješena je u traženju saveznika radi suzbijanja njenih strateških konkurenata Kine i Rusije. Washington je tempirao održavanje pomenutog samita u vrijeme dok rat u Ukrajini još traje nesmanjenom žestinom. Želio je time dati do znanja svojim partnerima u Aziji da cijelu regiju koju pokriva 10 zemalja članica ASEAN-a želi vidjeti na strani Washingtona, u bilo kojoj konstelaciji odnosa, posebno ako bi došlo do vojne konfrontacije s Kinom.
Nakon dvodnevnog samita data je i zajednička izjava, proklamirana je zajednička vizija budućih odnosa SAD-a i ASEAN-a, koja se sastoji od 28 tačaka. Iz ovog dokumenta da se zaključiti da su obje strane spremne na proširenje saradnje. Terminologija u diplomatskim odnosima igra važnu ulogu, ali to u praksi i ne mora uvijek biti obavezujuće, sve dok to nije formalno potpisani sporazum. Dosadašnje strateško partnerstvo SAD-a i ASEAN-a uzdignuto je na viši nivo i od sada će to biti sveobuhvatno strateško partnerstvo. Dobro upućeni analitičari skeptični su glede održivosti ciljeva samita s obzirom na riješenost zemalja ASEAN-a da po svaku cijenu zadrže dobre odnose s Kinom i izbjegnu bilo koji oblik konfrontacije s azijskom supersilom s kojom imaju ogromnu trgovinsku razmjenu i o kojoj u velikoj mjeri ovisi budući ekonomski prosperitet zemalja članica.
Amerika bi bila najsretnija kada bi mogla zemlje ASEAN-a uvjeriti da je u njihovom interesu da se suprotstave sve većim ambicijama Kine u regiji. ASEAN članice to nikako ne žele iako žele održati strateške veze s Washingtonom, pa i očuvati određeni nivo američkog vojnog prisustva u regiji kao neku vrstu osiguravajuće police, ako bi odnosi s Kinom krenuli u neželjenom pravcu. Svaka od zemalja članica ASEAN-a ima ozbiljnu populaciju etničkih Kineza koji predstavljaju važnu polugu ekonomije tih zemalja. Ni jedna od njih nije sigurna kakvu bi Kina politiku mogla imati i zagovarati u budućnosti. Ipak, teško je vjerovati da će ove azijske zemlje svoju vanjsku politiku promijeniti kako bi je uskladile sa željama i geostrateškim interesima Washingtona.
Zanimljiv primjer za usporedbu jeste Turska. Ankara je odbila da bude američki pijun na Bliskom istoku. Zbog te odluke i zbog njene ustrajnosti u provođenju nezavisne vanjske politike, protiv Turske su upotrijebljene razne metode, od pokušaja rušenja demokratske vlasti putem Gezi park protesta 2013. godine do desničarskog gulenističkog terorističkog pokušaja vojnog puča 15. jula 2016. Analitičari vjeruju da su iza oba ova pokušaja slamanja Turske stajale snage bliske vanjskoj politici Washingtona upravo iz razloga odbijanja Turske da izvršava volju SAD-a na Bliskom istoku. Tako je došlo do ciničnog, ali opasnog paradoksa da najveća supersila podupire i naoružava separatiste i teroriste u Siriji i Iraku kako bi se oni borili protiv druge najveće i najmoćnije članice NATO pakta, koji sama Amerika predvodi.
Područje u kojem bi ASEAN mogao kapitalizirati održavanjem strateških veza s Washingtonom svakako su američke investicije u cilju stabilizacije i razvoja ekonomija u periodu nakon pandemije Covid-19, ali uz uvjet da Washington zauzvrat neće od njih tražiti da reduciraju svoje odnose s Rusijom i Kinom, kao što je slučaj Pakistana, čiji je bivši premijer, navodno, svrgnut zbog odlaska u Moskvu radi dogovora o kupovini energenata i žita po sniženim cijenama.
Samit SAD-ASEAN u Washingtonu otkrio je i određena ograničenja u odnosima ovog azijskog bloka i najmoćnije svjetske sile. To se najbolje primijeti u američkom neuspjehu da svoje azijske partnere privoli da usvoje politike prema ruskoj agresiji na Ukrajinu identične politici Washingtona. U zajedničkoj izjavi nakon samita Rusija se uopće ne spominje.
Šefovi vlada zemalja ASEAN-a, iako prijateljski orijentirani prema SAD-u, implicitno su demonstrirali snažan otklon od američke globalne politike. Najveća država ASEAN-a Indonezija sve se vrijeme odupirala američkim nastojanjima da Rusiju isključi iz učešća u predstojećem samitu 20 najbogatijih zemalja G20, koji će se ove godine održati na otoku Bali u Indoneziji. Stoga se može zaključiti da američke aspiracije imaju slabe šanse za uspjeh. ASEAN je heterogena asocijacija država među kojim je većina nedemokratskih zemalja, barem prema zapadnim standardima. Mijanmar je otvorena vojna diktatura koja podržava politiku i ciljeve Rusije u Ukrajini. Laos i Vijetnam bili su suzdržani za vrijeme glasanja u UN-u odbivši da glasaju protiv Rusije. Samo su neke od njih bile pozvane na Bidenov ideološki samit demokratija koji je održan u Washingtonu prije nekoliko mjeseci. Što se pak tiče Kine, cijela regija je s njom neodvojivo ekonomski povezana. Ne postoji način da se to promijeni, osim ako bi došlo do rata u kojem bi zemlje regije bile konfrontirane s Kinom. Neki se analitičari upravo plaše da bi Amerikanci mogli, ako im ne pođe za rukom da potpuno na svoju stranu pridobiju ASEAN, potaknuti neku vrstu vojne konfrontacije u regiji.
Kina participira u širokom regionalnom ekonomskom aranžmanu RCEP, (Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo), a aplicirala je i za članstvo u Sveobuhvatnom progresivnom sporazumu za transpacifičko partnerstvo (CPTPP). Politički razvoj događaja u regiji također više favorizira Kinu nego SAD. Na nedavnim predsjedničkim izborima u Filipinima, koji su pola stoljeća bili američka kolonija, pobijedio je predsjednički kandidat Ferdinand Markos, političar koji ne krije da ima bliske odnose s Kinom. Uspješno rješenje spora s Kinom oko razgraničenja u morskom pojasu koji dijele eliminiralo bi potrebu članica ASEAN-a da svoje partnerstvo sa SAD-om pretvore u vojno strateško partnerstvo, što Amerikanci svakako priželjkuju. Činjenica je da američka politika želi agresivniji odnos prema Kini, koji je do danas pokazala Australija, iako to neće javno priznati. Filipini, iako najbliži saveznik Washingtona, s kojim Manila ima vojni savez i s kojim su u martu 2022. održao i vojne manevre, sada se postepeno distancira od američke politike i predstavlja slabu kariku u odnosima ASEAN-a i Washingtona.
Još od 2013. bivša Obamina administracija pokušala je pridobiti na svoju stranu i Mijanmar, podupirući vladu bivše državne kancelarke Aung San Suu Kyi, unatoč njenoj frapantnoj šutnji i odobravanju genocida nad Rohinjama u toj zemlji, nadajući se da će u Mijanmaru moći dugoročno učvrstiti prijateljski režim na granici Kine za slučaj buduće konfrontacije s Kinom. Ovu politiku osujetila je vojna hunta povratkom na vlast uz blagoslov Pekinga. Neki analitičari, kritični prema američkoj vanjskoj politici, optužuju Washington da podržava političke snage i nevladina udruženja u Tajlandu, Mijanmaru i Maleziji kako bi utjecali na promjenu tamošnjih politika, ako ne i režima.
Za sada, najpouzdaniji saveznik Amerike među članicama ASEAN-a jeste Singapur, dinamična, ekonomski prosperitetna i vojno efikasna minijaturna država s većinskom kineskom populacijom koja ima odlične odnose i s Kinom i sa SAD-om i s Tajvanom. Neki ga nazivaju Izraelom Jugoistočne Azije.
Ako ne pristane da bude pijun bilo Pekinga ili Washingtona i ako uspješno bude provodio vanjsku politiku ekvidistance prema dvjema supersilama, ASEAN bi mogao prosperirati koristeći povoljnosti koje nude obje sile. Washington bi morao biti svjestan kompleksnosti, etničke, rasne, kulturološke, političke, ideološke i civilizacijske heterogenosti zemalja članica ASEAN-a i stoga je želja Amerikanaca da formiraju neku vrstu azijskog NATO-a velika iluzija.
S obzirom na duboke odnose zemalja Azije s Kinom i ekonomske veze nekih najbližih američkih saveznika s Kinom (Koreja, Australija i Japan), te s obzirom na heterogenost regije, skepticizam prema američkoj vojnoj prisutnosti daleko od obala SAD-a, za sada su minimalne šanse Washingtona da okrene zemlje Jugoistočne Azije protiv Kine radi očuvanja globalne dominacije SAD-a.
Doajen singapurske diplomatije i teoretičar međunarodnih odnosa Kishore Mahbubani vjerovatno je upravu kada je kazao da period dominacije Zapada globalnim poretkom, koji traje 200 godina, predstavlja tek izuzetak ako se uporedi s prethodnim periodom dominacije Kine i Indije, koji je trajao 2.000 godina. Stoga, Mahbubani,ukazujući na ograničenost vojne sile, sugerira oprez, a svojim američkim prijateljima suzdržanost, savjetujući ih da koriste zdrav razum i s Pekingom pokušaju uspostaviti modus vivendi koji će garantirati mir, stabilnosti i prosperitet za sve u regiji.
