U Libanu se danas održavaju parlamentarni izbori usred ozbiljne ekonomske i društvene krize koja je započela 2019. godine i dubokog općeg nezadovoljstva. To su ujedno i prvi izbori koji održavaju nakon eksplozije u luci u Beirutu u avgustu 2020. godine, u kojoj je poginulo 215 ljudi i ozlijeđeno na hiljade. Šteta je procijenjena na pet milijardi eura. Pritisak međunarodne zajednice omogućio je da se ovom prilikom održe zakonodavni četiri godine nakon prethodnih, onih iz 2018., na čije je održavanje trebalo čekati devet godina.

Unatoč dubokoj nelagodi u libanskom društvu, uz inherentnu polarizaciju nacionalnog političkog krajolika i snagu građanskog pokreta koji od 2019. demonstrira protiv vladajućih elita, nesposobnost opozicije da se ujedini u veliku platformu i specifičnosti libanskog političkog sistema, više od 70% od 128 mjesta u Zastupničkom domu dodijeljeno je prema konfesionalnim kriterijima, čine pobjedu formacija suprotstavljenih “establišmentu” malo vjerojatnom.

Prošlog januara bivši premijer Saad Hariri napustio je politiku i zatražio isto od svojih kolega iz Pokreta budućnosti, stranke koju je osnovao 2007. godine. U nemogućnosti formiranja vlade, sin Rafika Haririja, bivšeg premijera ubijenog 2005. godine, dao je ostavku početkom 2020. usred upornih demonstracija građana protiv političke klase.

U kršćanskom taboru danas će svoje snage odmjeriti tri stranke: Slobodni patriotski pokret predsjednika Michela Aouna kome mandat istječe sljedećeg oktobra, zatik Libanska snaga i Pokret Marada. Među šijama pokret Hezbollah, koji tvrdi da je jedina formacija s prijedlozima usmjerenim na poboljšanje životnih uvjeta običnog stanovništva i koji se iskreno protivi postojanju Izraela, udobno će potvrditi svoj privilegirani položaj u svojoj konfesionalnoj sferi i nastavit biti ključni igrač u vladi.

Uvijek nesigurna libanska politička ravnoteža temelji se na sistemu izgrađenom na temelju raspodjele zastupljenosti i moći na temelju vjerskih kvota (u zemlji u kojoj ih je službeno priznato 18) na temelju popisa stanovništva iz '30-ih godina prošlog stoljeća. Politički okvir koji je tokom godina produbio sektaštvo i učinio korupciju trajnom stvarnošću. Nepisano pravilo utvrđuje da predsjednik Republike bude maronit kršćanin, da premijer bude sunitski musliman, a da predsjednik Parlamenta bude musliman šija.

Već nekoliko godina Liban proživljava ono što Svjetska banka opisuje kao jednu od najgorih kriza u posljednjih 150 godina. Nacionalna valuta je od 2019. izgubila više od 90% svoje vrijednosti, što je potopilo kupovnu moć libanskog društva. Prema podacima Ujedinjenih naroda, oko 80 posto stanovništva nalazi se ispod granice siromaštva.

Ekonomskim poteškoćama koje trpi stanovništvo pridodani su i drugi problemi, kao što su česti prekidi u opskrbi električnom energijom zbog nedostataka u mreži ili obustave regulacije odvoza smeća, kao i nedostatak goriva, lijekova ili flaširane vode. Dramatična situacija koja već mjesecima predviđa društvenu eksploziju na ulicama velikih gradova. S druge strane, napetost izazvana istragom eksplozije u luci u Bejrutu ostavila je nekoliko mrtvih u libanskoj prijestolnici, što pokazuje da su sektaške podjele i dalje duboke.

Restrukturiranje bankarskog sektora i vanjski javni dug glavne su prepreke u pregovorima koje libanske vlasti vode s Međunarodnim monetarnim fondom. Prošlog aprila, Beirut i MMF postigli su preliminarni dogovor da mala arapska zemlja dobije oko tri milijarde dolara.

Desetine hilhjada ljudi napustilo je zemlju posljednjih godina. Dokaz ovog egzodusa iz zemlje koja je već imala veliku dijasporu je više od 244.000 Libanaca registriranih za glasanje iz inozemstva na parlamentarnim izborima, što je dvostruko više od broja glasača na izborima 2018. godine, prve godine u kojoj je dijaspora uživala ovo pravo.

Pokušaji očajnih građana da se posljednjih mjeseci dočepaju teritorije Kipra često su okončavali tragično, nestajali su u dubinama mora. Oni koji prežive šostoja dijapsora nesretne zemlje na istočnom Mediteranu u kojoj danas živi 6,8 miliona stanovnika.