Džibuti je zemlja s manje od milion stanovnika i bez značajnih prirodnih resursa. Također je domaćin najgušćeg skupa stranih vojnih baza na svijetu, s bazama iz Sjedinjenih Država, Kine, Francuske, Japana i Italije koje djeluju na udaljenosti od nekoliko kilometara jedna od druge duž

Ove zemlje, koje traže baze i za komercijalne i za sigurnosne svrhe, toplo je dočekao predsjednik Ismail Omar Guelleh, koji vlada najmanje dvije decenije i iskoristio strateški položaj zemlje za ostvarenje vlastitih ciljeva.

Dok Džibutci u petak izlaze na birališta, a Guelleh sigurno očekuje da će osvojiti svoj šesti mandat, ta strategija nikada nije izgledala značajnije.

Razlog je pomorsko usko grlo odmah iza obale Džibutija.

Bab-el-Mandeb - Vrata suza - je uzak koridor širok jedva 30 kilometara na svom najužem dijelu, kroz koji svakodnevno prolazi otprilike 12 posto globalne pomorske trgovine, dok najmanje 90 posto internet kapaciteta između Evrope i Azije prolazi kroz kablove položene duž iste rute.

- Ova regija se nalazi u središtu mnogih stvari, od globalne trgovine, brodarstva, do optičke povezanosti, energije, i povezana je sa Sueskim kanalom, Indo-Pacifikom - rekao je za Al Jazeeru Federico Donelli, autor knjige "Moćna konkurencija u Crvenom moru".

S obzirom na rat između SAD-a i Izraela s Iranom od 28. februara, te na to da je Hormuški moreuz pod iranskom kontrolom, Džibuti i njegov položaj na ulazu u Crveno more postali su predmetom oštrog fokusa.

Geografija je naš glavni nacionalni resurs

Kada su napadi 11. septembra 2001. godine naveli SAD da traže napredne baze u istočnoj Africi, Džibuti je bio očigledan odgovor.

Kamp Lemonnier, bivša baza Francuske legije stranaca na rubu grada Džibutija, postao je sjedište operativne grupe Američke komande za Afrički rog. To je i dalje jedina stalna američka vojna baza na kontinentu, dom za više od 4.000 pripadnika osoblja.

Francuska, koja je kolonizirala Džibuti, a zatim ostala u njemu nakon sticanja nezavisnosti 1977. godine, već je bila tamo. Francuski predsjednik Emmanuel Macron nedavno ga je opisao kao "srce" pariške indo-pacifičke strategije i ima pakt o međusobnoj odbrani koji je obnovljen 2024. godine.

Piraterija kod somalijske obale krajem 2000-ih dovela je do sukoba Japan, Italiju i na kraju Kinu.

- Mnoge zemlje s vojnim bazama u Džibutiju naglašavaju zaštitu svojih komercijalnih i investicijskih interesa - rekao je predsjednik Džibutija u intervjuu za saudijski novinski list Asharq Al-Awsat iz 2024. godine.

Kao glavna trgovinska sila, Japan je bio posebno izložen nesigurnosti u Crvenom moru, kroz koje je tranzitirao značajan dio njegove trgovačke robe.

Prema vladinom izvještaju objavljenom u martu, petina japanskog izvoza vozila i otprilike 1.800 komercijalnih brodova povezanih s Japanom godišnje prelaze Bab-el-Mandeb.

Ministar finansija Džibutija, Ilyas Dawaleh, je 2017. godine iznio koliko zemlja naplaćuje za privilegiju domaćinstva: SAD su plaćale 65 miliona dolara godišnje, Francuska 30 miliona dolara, Kina 20 miliona dolara, a Italija i Japan nešto više od 3 miliona dolara svaka.

- Naša geografija je naš glavni nacionalni resurs - rekao je zvaničnik iz Džibutija za Al Jazeeru.

- Kao nafta za zemlje Perzijskog zaliva - rekao je, govoreći pod uvjetom anonimnosti jer nije ovlašten da razgovara s medijima.

Džibutijski model "baza za gotovinu" nije isključivo ekstraktivan i nalazi se u srži šire razvojne strategije.

Larry Andre, bivši američki ambasador u Džibutiju, rekao je za Al Jazeeru da je otvaranje kineske baze dio "paket aranžmana" koji je uključivao novu željezničku prugu koja povezuje Etiopiju bez izlaza na more s obalom preko Džibutija, omogućavajući oko 90 posto vanjske trgovine Addis Abebe.

- Osamdeset pet posto BDP-a Džibutija dolazi od opsluživanja etiopske trgovine - dodao je.

Ovo je bilo praćeno značajnim ulaganjima kineskih firmi u infrastrukturu, uključujući i ulaganje u luke Džibutija, zajedno s velikim zajmom, koji je ponovo pregovaran.

To je označilo početak ekonomskog i političkog zaokreta prema Kini, koji je prvobitno izazvan kada je vlada Džibutija nacionalizirala luku u vlasništvu emiratske državne firme DP World nakon spora oko njenog poslovanja.

U septembru 2024. godine, Xi Jinping i Guelleh su podigli svoj odnos na najviši diplomatski nivo u Pekingu, "sveobuhvatno strateško partnerstvo".

- Dobro su razmišljali o tome kako unovčiti tu usku tačku - rekla je Samira Gaid, regionalna analitičarka sigurnosti u think tanku Balqiis Insights - i kako to učiniti, a da pritom ne postanu ovisni o jednoj državi.

Godinu dana kasnije, Marco Rubio - koji je kao senator 2018. godine javno upozorio da kineska baza riskira destabilizaciju regije - pozvao je Guelleha kao američkog državnog sekretara kako bi potvrdio ono što je opisao kao "dugoročno strateško partnerstvo".

Džibuti je bio jedina afrička zemlja spomenuta u Projektu 2025, konzervativnom nacrtu od 900 stranica koji je izradila s Trumpom povezana Heritage Foundation, a koji upozorava na "pogoršanje položaja" SAD-a u Džibutiju i poziva na priznavanje separatističke regije Somalilanda u Somaliji.

- SAD su za sada sretne što ostaju u Džibutiju uprkos prisustvu Kine jer trenutno nemaju bolju opciju - rekao je Donelli, dodajući da, iako se o Berberi, dalje na istoku u Somalilendu, spekuliše kao o alternativnoj bazi, još ništa nije ostvareno.

Bivši ministar vanjskih poslova Džibutija Mahmoud Ali Youssouf, sada predsjedavajući Komisije Afričke unije, usprotivio se rastućim kritikama u Washingtonu 2017. godine.

- Kina ne predstavlja prepreku tim zajedničkim ciljevima i Džibuti će održavati uravnotežene odnose s ove dvije velike nacije - dodao je Youssouf.

Put u krizi

Crveno more, transformisano iz geografske slijepe ulice u vitalni trgovački koridor nakon otvaranja Sueskog kanala 1969. godine, više nije pouzdan prolaz kakav je nekada bio.

Između kraja 2023. i primirja u izraelskom ratu protiv Gaze krajem 2025. godine, jemenski pokret Hutija vodio je kontinuiranu kampanju protiv brodova u moreuzu. Grupa je izvela više od 520 napada usmjerenih na najmanje 176 brodova, prema podacima organizacije za praćenje sukoba ACLED.

Prema UNCTAD-ovom Pregledu pomorskog transporta za 2025. godinu, tonaža kroz Sueski kanal je i dalje bila 70 posto ispod nivoa iz 2023. godine zaključno sa majem 2025. godine.

- U nekim aspektima, Džibuti je u ovom trenutku još nezamjenjiviji nego što je bio kada su se brodarstvo, trgovina i geopolitika odvijali normalno - rekao je za Al Jazeeru Jatin Dua, koji se specijalizirao za sigurnost i logistiku istočne Afrike na Univerzitetu u Michiganu.

- Postoji prepoznavanje da su oni sigurno utočište u donekle nestabilnom susjedstvu - dodao je.

Međutim, paradoksalno, poremećaj je počeo da potresa i regionalni monopol Džibutija nad vojnim bazama.

Mediteranska fondacija za strateške studije, francuski think tank, upozorila je da se Crveno more nalazi na "strateškoj prekretnici", prelazeći iz "epizodičnih rivalstava" u "strukturiranu konkurenciju", trend koji povezuje s događajima poput izraelskog priznanja Somalilanda.  

Vođe Somalilanda su predložile Berberu SAD-u u zamjenu za daljnje priznanje, dok je istovremeno odbila isključiti mogućnost izraelske baze, uprkos prijetnjama Huta, koji kontroliraju sjeverozapadni Jemen.

Somalija, koja polaže pravo na Somaliland, upozorila je da njena teritorija ne može postati "lansirna rampa za vojne operacije". Džibutijev Guelleh, čija se zemlja graniči sa Somalilandom na istoku, izrazio je zabrinutost zbog ovog razvoja događaja, upozoravajući da novi predsjednik Somalilanda izgleda spreman prihvatiti svaku podršku "čak i ako je đavolja".

Dalje uz obalu, Rusija pokušava oživjeti dugo odgađani sporazum sa Sudanom o uspostavljanju svoje prve pomorske baze u Africi na Crvenom moru.

Šta se ne može kupiti kirijom

Jaz između strateškog značaja zemlje i svakodnevne stvarnosti njenih građana nije suptilan. Zvanična stopa nezaposlenosti iznosi gotovo 40 posto, a više od jedne petine ljudi živi u ekstremnom siromaštvu.

- Čini se da renta koju gomilaju ne opada - rekao je Gaid.

- Sve što ima veze s ovim vojnim bazama je u osnovi uvezeno, oni samo iznajmljuju prostor. Oni zapravo ne koriste vaše ljude.

Vođa opozicije Daher Ahmed Farah je ranije izjavio za Al Jazeeru da se "zemlja nalazi na strateškom položaju i da u njoj ima mnogo baza, ali da ti interesi leže u interesu naroda Džibutija, a ne u interesu jednog čovjeka".

Guelleh je na vlasti od 1999. godine.

Ukinuo je ograničenja mandata 2010. godine, osvojio je peti mandat 2021. godine sa 98 posto glasova, a ranije ove godine ukinuo je i starosna ograničenja za predsjedništvo. Kada su ga prošlog maja pitali da li namjerava da se odrekne vlasti, rekao je časopisu Jeune Afrique:

- Previše volim svoju zemlju da bih se upustio u neodgovornu avanturu i bio uzrok podjela.

Gaid tvrdi da su strane sile sa sjedištem u Džibutiju "omogućile" i "osnažile" Guelleha "da dominira politikom u toj zemlji". Drugim riječima, baze koje su trebale garantirati stabilnost također su pomogle u osiguravanju njegove stabilnosti.

Međutim, ministar finansija Dawaleh nedavno je upozorio da rat s Iranom riskira da gurne manje države poput Džibutija u "dublju ekonomsku neizvjesnost", dok je američka ambasada više puta upozoravala Amerikance da izbjegavaju područja u blizini kampa Lemonnier, navodeći prijetnje američkim interesima.

Ova dva povezana događaja ugrožavaju i unutrašnju stabilnost Džibutija i njegove napore da ostane podjednako udaljen od zemalja koje ugošćuje.

Dua, akademik iz Michigana, kaže da je Džibutijski model tradicionalno funkcionirao kroz pažljivo brendiranje sebe kao "prostora stabilnosti" u nepredvidivoj regiji.

- Ako to nestane, onda vrsta moći koju Džibuti ima u regiji u smislu privlačenja trgovine i geopolitičkog interesa, što također znači resurse, može polako nestati - rekao je.

- Pomalo je riskirati ugostiti onoliko zemalja vojno koliko ih ima - rekao je Donelli.

- Ali za Guelleha, čini se da to funkcionira.