Dvadeset godina nakon što su smaknuti s vlasti talibani su se vratili u predsjedničku palaču u Kabulu. U te dvije decenije milioni Afganistanaca postali su izbjeglice, infrastruktura zemlje skoro je pa uništena, etničke i regionalne podjele su se pogoršale, a bivše mudžahedinske vođe i njihove jedinice postale su utjecajnije nego ikada. To je rezultat međunarodne intervencije koja je bila skupa, loše vođena, loše koordinirana i koja je okončala katastrofalno.

Kada su s vlasti svrgnuli talibane, uz blagoslov Ujedinjenih naroda, predstavnici nekih od velikih afganistanskih frakcija (među kojima nisu bili talibani) izabrali su Durrani Paštuna Hamida Karzaija za predsjednika. Pokazao se kao slab vođa koji niti je djelovao odlučno protiv svojih protivnika niti je kažnjavao korumpirane funkcionere. Predsjednički i parlamentarni izbori od tada nisu bili ni slobodni ni pošteni. Zemlja nije imala koristi od humanitarne pomoći koja je bila sve samo ne velikodušna. Životni standard porastao je u nekim područjima, ali je ostao nizak u većini ostalih regija, posebno na jugu i istoku.

Prvih nekoliko godina zapadna vojna prisutnost bila je vrlo ograničena, osobito na jugu, što je imalo ozbiljne posljedice. Uz pakistansku podršku, talibani su se tu i na istoku uspjeli ponovo etablirati. Kao odgovor na to, nekoliko je zemalja počelo slati više vojnika u Afganistan, osobito SAD. Do 2010. broj američkih trupa narastao je na 100.000. No, SAD su se počele povlačiti 2011. Afganistanska vojska i policija nisu uspjeli popuniti prazninu, pa su talibani sada uspjeli preuzeti kontrolu nad najvažnijim gradovima, među kojima je i prijestolnica Kabul.

Talibani, studenti u vrlo slobodnom prijevodu s paštunskog jezika, nastali su devedesetih godina prošlog stoljeća. Do 1989. mudžahedini, afganistanski i strani, pobijedili su trupe Sovjetskog Saveza u Afganistanu nakon desetljeća rata. Talibani, nastali u fundamentalističkim vjerskim školama, obećali su red i sigurnost kada su ovladali zemljom.

Godine 1996. preuzeli su kontrolu nad Kabulom i preuzeli vladu i predsjedništvo od vođe mudžahedina Burhanuddina Rabbana, jednog od heroja pobjede protiv Sovjeta. Uspostavili su režim koji je strogo tumačio islamski zakon. Između ostalog, nametnuli su fizičko kažnjavanje, smrtne kazne na javnim mjestima, bičevanja ili odsijecanja udova za lakše prekršaje, oduzeli su ženama bilo kakva prava, djevojčicama je od desete godine bilo zabranjeno ići u školu, a iskorijenili su svaki oblik kulturnog izražavanja, od filma preko televizije do muzike. Uništavali su i neprocjenjiva arheološka nalazišta.

Nakon preuzimanja vlasti, samo su tri zemlje priznale talibane: Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Pakistan. Pet godina poslije preuzimanja Kabula, 11. septembra 2001, Sjedinjene Američke Države bile su žrtva terorističkog napada na New York, kada je ubijeno približno 3.000 ljudi. Washington je za napad okrivio terorističku mrežu Al-Kaida, nastalu krajem osamdesetih, a koju je tada vodio Saudijac Osama Bin Laden. Vlada predsjednika Georgea W. Busha objavila je rat teroru i njegovim pomagačima, uključujući Afganistan, za koji je procijenjeno da je Bin Ladenu pružio utočište. U oktobru 2001. Sjedinjene Američke Države pokrenule su operaciju “Trajna sloboda” protiv talibanskih snaga, ali nisu pronašli Bin Ladena. Pronašle su ga i ubile američke specijalne snage u maju 2011. u gradu Abbottababu u Pakistanu.

Nakon pobjede američkih trupa, talibani su zadržali svoju zonu utjecaja u unutrašnjosti i kraj pakistanske granice. Povukli su svoje članove u planinska područja gdje je otežan pristup ili su odselili van zemlje. Imali su različite strategije, od postupnog napredovanja u gerilskom ratu do terorističkih napada na snage sigurnosti i političare. U decembru 2014, trinaest godina nakon početka rata, američki predsjednik Barack Obama proglasio je kraj borbenih operacija. Obama, koji je povećao broj američkih vojnika na terenu na gotovo 100.000, odlučio je usredotočiti napore svojih trupa na obuku i predaju odgovornosti afganistanskim snagama kako bi mogli okončati misiju. Njegov nasljednik Donald Trump u februaru 2020. godine, u okviru mirovnih pregovora u Kataru, s talibanima se dogovorio da će povući trupe iz zemlje za četrnaest mjeseci.

U aprilu je Joe Biden kazao da će Sjedinjene Američke Države povući svoje trupe najkasnije do 11. septembra, dva desetljeća od terorističkih napada na New York. U maju su talibani započeli ofanzivu kako bi proširili svoja područja koja kontroliraju na jugu, sjeveru i zapadnom rubu zemlje. Prema podacima UN-a, do sada je oko hiljadu civila izgubilo život u talibanskoj ofanzivi. Oko 250.000 ljudi napustilo je svoje domove, unatoč činjenici da afganistanska vojska, koju su obučavale, opremile i finansirale međunarodne snage, na papiru ima oko 288.000 policajaca i vojnika.

Historija Afganistana priča je koja se ponavlja, priča o krvavim sukobima tamošnjih ljudi sa stranim vojskama. Gotovo da nema sile koja nije tutnjala tom nesretnom zemljom i svaka ju je napuštala podvijenog repa. Sredinom 19. stoljeća britanska vojska je dva puta napala Afganistan s ciljem da ga pretvori u tampon-zonu između Rusije i Indije. Godine 1880. dopustili su Abduru Rahmanu Khanu da preuzme kontrolu nad Kabulom pa su mu plaćali subvencije. Mnogi historičari i poznavatelji odnosa u Afganistanu upravo taj potez vide kao korijen današnje situacije jer je Khan stvorio centraliziranu državu koja je željeznom rukom vladala raznolikim stanovništvom zemlje.

Ipak, veći dio 20. stoljeća bio je relativno miran sve dok rastući sovjetski utjecaj nije doveo do državnog udara u aprilu 1978. godine, koji su izveli ljevičari. Nakon toga, uslijedile su pobune, sovjetska okupacija, mudžahedini koje je podržavao Zapad, povlačenje Sovjeta, građanski rat i zatim, sredinom devedesetih, pojava talibana.

Historija Afganistana kao zasebne države započela je 1747. godine, kada je ubijen perzijski osvajač Nadir Shah, što je otvorilo vrata nezavisnosti. Među dva zaraćena paštunska plemena – Ghilzaima i Abdalima (kasnije Durrani) –  prevladali su Abdali. Imenovali su svog vođu Ahmada Shaha Durranija kao kralja Afganistanaca. Ahmad Shah smatra se osnivačem afganistanske države. Započeo je ujedinjenje zemlje, a u drugoj je polovini 18. stoljeća to je bilo drugo najveće muslimansko carstvo.

Vrijeme nakon njegove smrti 1772. godine bilo je obilježeno stalnim sukobima plemena. Nasljednik Ahmada Shaha bio je njegov drugi sin Timur Shah, koji je bio primoran da 1776. premjesti glavni grad iz Kandahara u Kabul. I tada su strani interesi uveliko određivali sudbinu Afganistana, posebno ruski i britanski. Rusi su lobirali za svoje interese u Perziji, a Britanci da bi to pokušali spriječiti.

Kako bi spriječio ruski utjecaj u Afganistanu, lord Auckland, generalni guverner Indije, naredio je invaziju na Afganistan pa je 1838. britansko-indijska vojska ušla u ovu zemlju. Počeo je Prvi anglo-afganistanski rat (1838–1842), a Britanci na prijestolje postavljaju Shaha Shoja. Afganistanci su se, naravno, pobunili i brzo su prisilili Britance na povlačenje. Povlačenje u januaru 1842. završilo je krvoprolićem, kada su afganistanske trupe u zasjedi pobile oko 4.500 britanskih i indijskih vojnika.

Zemlja je od 1838. godine bila pod vlašću dinastije Mohammadzai, koja pokušava ojačati vlast savezništvom s Rusima. Konsolidacija odnosa između Afganistana i Rusije izazvala je opet invaziju Britanaca i Drugi anglo-afganistanski rat, koji 1880. godine s vlasti odnosi monarhiju Durrani. Konačno, Treći anglo-afganistanski rat 1919. trajao je četiri mjeseca. Amanullah Khan bio je vođa pobune za nezavisnost. Promovirao je niz reformi s ciljem modernizacije tadašnjeg društva. Uspostavljen je izrazito liberalan ustav i Afganistan je postao prva država u svijetu koja je sklopila diplomatski savez sa Sovjetskim Savezom. Međutim, mir nije trajao dugo. Klan Mohammedzai vraća se na prijestolje 1929. godine, poništava stari i izglasava novi Ustav 1931. godine.

Kad je počeo hladni rat, Afganistan je pokušavao balansirati između dvije strane i proglasio je neutralnost, iako su sporovi s Pakistanom, američkim saveznikom, natjerali Afganistance da odluče održavati snažne trgovačke odnose sa Sovjetima. Nikita Hruščov 1955. putuje u Kabul da učvrsti ovaj savez. Sovjeti su dali veliki zajam Afganistancima, slali ih u SSSR na školovanje i vojnu obuku. Počeli su brojni radovi na izgradnji infrastrukture i obrazovanje djece u malim mjestima.

Daud Khan, imenovan premijerom 1953. godine, revolucionirao je lokalnu politiku: burka više nije bila obavezna za žene i mogle su učestvovati u javnom životu, ali je režim i dalje bio vrlo restriktivan. Neredi i represivne mjere naveli su Pakistan da 1961. zatvori granicu s Afganistanom, prisilivši Dauda da podnese ostavku 1963. godine. Godinu dana kasnije, Afganistan će odobriti novi Ustav koji je omogućio formiranje političkih stranaka različitih tendencija. U Parlamentu je u samo sedam godina bilo pet promjena vlade, a 1973. je Daud ponovno proglašen predsjednikom uz odobrenje Demokratske stranke afganistanskog naroda.

Međutim, Daud se distancira od stranke s komunističkom tendencijom i osniva vlastitu stranku. Odnosi su se pogoršali i 1978. godine je Daud pogubljen. PDPA je formirala vladu i proglasila Demokratsku Republiku Afganistan. Tada je Sovjetski Savez intervenirao podržavajući komunističku vladu. Ona je započela rat Afganistana protiv gerilaca koji su dobivali pomoć i novac iz Sjedinjenih Država, Pakistana, Saudijske Arabije i drugih zapadnih i islamskih država.

Sovjetsko-afganistanski rat trajao je deset godina i, da bi ga dobila, Moskva je provodila brutalnu represivnu taktiku. Mnogi su gradovi bili potpuno uništeni, mnogi ljudi pobijeni. No, nije pomoglo. Kada su se povukli, ostavili su iza sebe 15.000 mrtvih vojnika.

Godine 1978. Sjedinjene Američke Države pokrenule su takozvanu Operaciju “Ciklon”, program CIA-e za regrutiranje islamskih fundamentalista, mudžahedina, kako bi se borili protiv Vlade Demokratske Republike Afganistan i “Crvene armije”. Krajem 1979. godine Revolucionarno vijeće svrgnulo je premijera Hafizullaha Amina.

Mudžahedini su koristili gerilsku taktiku protiv Sovjeta. Brzo bi napadali, a zatim nestajali u planinama, uzrokujući im velike gubitke. Koristili su oružje koje su otimali od Sovjeta ili su im ga davale Sjedinjene Američke Države. Tako su im SAD 1987. godine dali protivavionske rakete koje se lansiraju s ramena. Stingeri su omogućili mudžahedinima da redovito obaraju sovjetske avione i helikoptere. Novi sovjetski vođa Mihail Gorbačov odlučio je tada da je vrijeme za povlačenje. Demoralizirane sovjetske snage počele su se povlačiti 1988, a posljednji sovjetski vojnik prešao je afganistansku granicu 15. februara 1989. godine. Tri godine kasnije mudžahedini uspijevaju preuzeti vladu.

Zapad koji je panično pobjegao iz Afganistana ove sedmice sada čeka da vidi koje će poteze povući talibani. Svi su zbunjeni jer iz Kabula ne dolaze vijesti o divljacima koji sijeku glave i ruke i žene nekoliko žena odjednom nego slike muškaraca u teretanama ili zabavnim parkovima. Očito su i oni naučili lekciju i počeli koristiti društvene mreže. Ono što se zna jeste da je krah u Afganistanu veliki poraz NATO pakta.

Nakon pada Sovjetskog Saveza, NATO luta u potrazi za strateškim konceptom koji opravdava njegovo postojanje. Zemlje članice znaju da je to dobar vojni instrument, najbolji u historiji, ali od 1989. skoro da i nema svrhu. Borba protiv terorizma, koja je doista uključivala sve zapadne demokratije, bila je idealna misija i prilika za to. Zato je neuspjeh u Afganistanu još veći, porazom u Afganistanu NATO čini korak unazad u potrazi za smislom.

Poraz, smatraju analitičari, otkriva slabosti zapadnih demokratija. Sjedinjene Američke Države, bedem zapadne hegemonije, iscrpljene su u inostranstvu i podijeljene do krajnjih granica kod kuće. Više je vijesti o neuspjesima nego o uspjesima. Na evropske zemlje ne mogu računati, jer ih izjeda ekonomska, zdravstvena i migrantska kriza iz koje se ne mogu izvući. Zato, s druge strane, svoju priliku vrebaju nedemokratski režimi, predvođeni Kinezima i Rusima. Zato Afganistan nije običan poraz, samo još jedan u nizu. To je zaokret u historiji koji će, vrlo vjerovatno, donijeti ratove, revolucije, duboke krize, a zna se ko u takvim krizama strada.