Zehnija Bulić, “Uzimanje vatre”, Bošnjačko udruženje književnika Sandžaka, Novi Pazar, 2020.
Nakon dvije pjesničke knjige (Dah vremena i Splavari ponornice), te romana Intimna groteska, Zehnija Bulić (rođen u Tutinu 1970, živi u Novom Pazaru, gdje radi kao profesor jezika i književnosti) objavio je prošle godine i treću po redu knjigu poezije Uzimanje vatre. Ukupno pedeset, uglavnom kraćih pjesama nisu grupirane u cikluse – jer pjesnik i u motivsko-sadržinskom i u izražajno-stilističkom pogledu uspijeva ih okupiti na istoj frekvenciji i u istoj boji osjećajnosti i refleksivnosti.
“Slavuj pjeva na prazan stomak,/ u pjesmi glad ne čuje se.// Ulični svirači zanesu se,/ ne vide koliko novca kane u kutije.// Iz stiha skloni znoj,/ tvoj napor ne treba čitaocu.” (Pevanja, str. 30)
Ova minijatura svjedoči o sklonosti k esencijaliziranom, aforističkom izrazu i o nepretencioznosti pjesnika, kome je pjesma prije neki gust emocionalno-kognitivni filter (kroz koji mogu proći samo suštine i neizbrisive boje duševnosti), nego što je neki namjenski uređeni prostor u kom se izlaže čitaocima sadržaj unutrašnjeg života.
“Sve što pjesma izgubi u prevodu/ nije joj bilo potrebno.// Poeziju više prekrivaju zablude nego/ prašina.” (Esej, str. 29)
Taj redukcionizam nadovezuje se s ontičke na etičku, s etičke na estetičku ravan:
“Moja su ramena knjiga otvorena./ Mrave ne gazim, vodu ne trunim/ i tri puta vodom jezik umivam./ Pa od čega mi je ovolika tegoba/ na lijevom ramenu, u srcu, u prsima?/ Možda me pritiskaju riječi/ koje sam zaboravio da izmijenim.” (Mizan terazije, str. 33)
Izraz Bulićev, zanimljivo, ne samo da nije preopterećen stilizacijama – on kao da zazire od njih, kao da se trudi dohvatiti neizrecivo u običnoj, što svakodnevnijoj ili što nepretencioznijoj formulaciji. Upravo zato u njegovim tekstovima nema ničeg zamamno-spektakularnog, oni se i ne trse da budu dopadljivi niti efektni: po Bulićevim sintagmama, stihovima i pjesmama kao da se navukla neka skrama ili patina oduhovljenja – koja podsjeća na zamahe i namaze sjena ili zatamnjenja na crno-bijelim umjetničkim fotografijama. Izražajnost i sugestivnost tako nadolaze prije kao rezultat uskraćivanja riječi pjesničkom subjektu: ostaju samo one riječi koje iz nerečenog “izvlače” barem isto toliko koliko i same sobom daju:
“Jutros kroz prozor vidim slike iste,/ svjetlo spolja pokazuje istu sobu.// Zagledah se u sebe jutarnjeg:/ mrtva priroda od jučer./ Navukoh zavjese na oba prozora.// Žmureći pipam, knjigu na stolu/ kažiprstom – štapom/ tragam za izgubljenim stihom.” (Zlatno runo, str. 31)
Jedini primjeren, da ne kažemo dominantan oblik stilizacije kod Bulića jeste ironija: blaga, sjetna, usputna, bez ikakve žestine groteske, poruge ili travestičnog razobličavanja – bilo da se radi o pejzažima intime pjesničkog subjekta, bilo da je riječ o pogledu na svijet okolo, takav kakav je:
“Komunalci i vilenjaci popravljaju dvorac,/ fuguju mimari sastave i ožiljke na/ zidovima.// Na koljenima sluge predaju kašmir,/ terzije bez dodira uzimaju mjeru vladaru.// Kujundžije, pred izlivanje krune, mjere glavu,/ svita u medijima uveličava njen obim.// Suveren ukazom određuje službene zidove,/ carski fotograf drhti pred portretom za ram.// Nosači na prijestolu iznose cara na balkon,/ ispod marširaju palidrvci pod kapama crvenim.// Pjesnici vide pukotine na tek zaraslim/ fugama.” (Prevrat, str. 37)
Čitava bajkovito obojena skaska stala je u dvanaestak stihova, relacije i asocijacije između predmnijevanog i iskazanog, između “stvarnog” i “fantastičkog”, između realnog konteksta socijalno-povijesnog i maštovitih simbola koji ga oslikavaju jezički su uobličene na najprostiji mogući način – a taj dojam “mehkote” u ironiziranju pojačan je još jednom stilizacijom, nabrajanjem u istom dvotaktnom ritmu. Simulakrum tzv. povijesne realnosti oslikan je “u groplanu”, iz njega niko nije izdvojen – osim pjesnika (koji i inače vide ono što niko ne vidi, u ovom slučaju i ono što niko neće da vidi). Rijetke su pjesme u ovoj knjizi u kojima je transparentno i rezolutno izražen nepokolebljiv kritički stav, gdje je kritička oštrica jasno i nedvosmisleno nabrušena i usmjerena u određenom pravcu, naprimjer u ovoj:
“U snu sam davio zlikovca,/ u očima gledao pakao.// Pet puta dnevno tespih je/ moje kandže pretvarao u prste.// Desi se potom sud,/ Likujući – tužilac, sudija i porota/ baciše tata u dvogodišnje okove.// O vi što uzeste/ na sebe mržnju moju,/ dajte mi da ja njega ipak zadavim.” (Prigovor savjesti, str. 49)
Domet pjesnikovih riječi nije samo “na korak” (do čitaoca-pojedinca), nije samo “do trga” (na kom su okupljeni oni drugi s kojima sačinjavamo prvo lice množine) – već i “do neba”: globalna situacija čovjeka (to jest čovječanstva) također je predmet pjesnikovih vizija, njegove sjete, brige i ironije:
“Riječi doktora ne razumijem/ Mjesto gdje me boli/ šakom držim.// Riječi se pretvaraju u igle,/ infuzije, tablete,/ sestrice.// Probudio sam se nepokretan,/ s vatrom u grlu,/ bez glasa.// Slušam ljude kako dozivaju/ majku, vođu/ Boga.// Da mi je glasa, ne znam/ čije ime bih sada/ izgovorio.” (Bezimenost, str. 54)
Bulićeve pjesme treba iščitavati u više navrata (kao i uvijek što treba s pravom poezijom raditi): snaga izražajnosti izrasta iz dubine i težine doživljaja, osjećanja, promišljanja – a ne iz efektnosti ili posebnosti sredstava kojima se poslužio sklapajući tekst. Dakle, riječ je o još jednom iz plejade uglavnom tihih i samozatajnih “službenika u Jeziku” (nasuprot gomila onih čiji je jezik u službi...), kojima je tako plodno tlo Sandžak: novija bošnjačka poezija “na tri stuba” sandžačka počiva i izrasta – tamo negdje od Muhameda Abdagića računajući, pa sve do mladaca kao što su Ersan Muhović ili Nadija Rebronja...
IMENICE NA -ICA
Pjesma s ovim sufiksom
Ne rimuje se više.
Srebren i Banj su trupovi.
Riječi na -ica nemaju zajednički dan
Datumi u kalendaru zauzeti su
i sveti.
Ica pjesme nemaju većinu
u šumi podignutih ruku.
Kada se okrene ovaj list,
zagrle se duše iz oba stratišta.
DIOGEN
Ljubavi, dođi na bolno rame,
možda zima dočeka maj
ili na mizan tasu
rad tebe pretegne raj.
Idu kratke i duge tuge
Svakom tabutu isti puti
Boljku mejta upija raka
Humka po humka žuti.
Uzet sa neke zemlje bolne,
vazda davao blijedi sjaj
Zato su mi ovakvi stihovi
Ovoliko svjetla za raj.