Rat se boji muzike, pozorišta i slikarstva. Boji se svega što još drhti od čuda, pa tako i papirnih zmajeva koje djeca prave od otpadaka i ostataka nade tokom krhkih trenutaka primirja. Zato se rat ne zadovoljava samo ubijanjem ljudi i uništavanjem njihovih tijela, već s posebnom okrutnošću proganja sve lijepo što stvore. Nastoji nam izbrisati vizuelno i zvučno pamćenje, kako ništa ne bi ostalo da nas podsjeti na to kako smo se nekada smiješili, piše The Palestine Chronicle. 

Duž beskrajnog reda za vodu, razapetog poput suhe arterije između šatora i zidova razrušenih domova, stoje deseci ljudi koji su oblikovali palestinsku kulturnu i intelektualnu scenu: pisci, pjesnici, pozorišni radnici, muzičari, vizuelni umjetnici, doktori, nastavnici i profesori. Stoje u tišini i dostojanstvu pod žarkim suncem, čekajući red da napune plastične kanistere pijaćom vodom.

U tom redu sve titule otpadaju poput jesenjeg lišća. Niko više nije pozorišni režiser, priznati muzičar ili cijenjeni slikar. Svako postaje samo ljudsko biće koje bije najstariju i najosnovniju bitku: bitku za pravo na život. Onima koji stoje u blizini možda nikada neće saznati da je čovjek s žutim kanisterom nekada stajao na scenama evropskih metropola, da je čovjek blijedog lica izlagao slike u međunarodnim galerijama, ili da je tihi čovjek na kraju reda komponovao potresne kompozicije za palestinske filmove.

Rat nas ne čini samo jednakima u bolu. On nam oduzima sve što svjedoči o našim ličnim i umjetničkim historijama, ostavljajući nas zaogrnute samo našom ogoljenom ljudskošću.

Među tim mnoštvom pažnju su mi privukla tri prijatelja, stubovi kulturnog života Gaze. Prvi je pozorišni režiser Naeem Nasr, koji je život posvetio pozorištu Gaze kao režiser i glumac, istražujući palestinsku bol u svim njenim ljudskim dimenzijama. Njegove predstave izvođene su širom Evrope, donijevši mu brojna priznanja. Uvijek je znao kako uske okvire scene pretvoriti u otvoreno nebo puno dubokih ljudskih pitanja.

Dok su se sjenke produžavale u redu za vodu, upitao sam ga: "Šta je rat učinio pozorišnoj sceni?"

Uzdahnuo je i nakratko zaćutao prije nego što je odgovorio: "Scena više nije dovoljno velika za svoje glumce. Sama Gaza postala je otvoreno pozorište tragedije. Glumac je ostavio svoju napisanu ulogu da bi igrao svoju stvarnu i egzistencijalnu ulogu u životu. Postao je otac koji se svakodnevno bori za litar vode, raseljeni čovjek koji nosi šator s jedne ruševine na drugu i dijete koje zvuke ratnih aviona prepoznaje bolje od dječijih pjesama. Rat nije samo uništio scenu i scenografiju. Ukrao je samo vrijeme koje nam je nekada dozvoljavalo da se osvrnemo i aplaudiramo životu."

Gledajući prazne kanistere, nastavio je: "Ponekad mislim da je rat primorao pozorišnog umjetnika da glumi 24 sata dnevno bez pauze. Ujutru igrate nasmijanog oca koji tješi djecu. Upodne postajete iscrpljeni čovjek koji traži trunčicu hlada. Noću morate igrati hrabru osobu koja skriva svoj unutrašnji strah da se ostali ne bi slomili. Kako dijete koje spava s rukama pritisnutim na uši od bombardovanja može mirno sjediti u pozorištu? Ipak, uprkos svemu, rat nije uspio ubiti pozorište. Pravo pozorište nisu ni scenografija ni rasvjeta, već sam čovjek. Dokle god taj čovjek stoji na ovoj zemlji i priča svoju priču, zavjesa još nije pala — niti će ikada."

Drugi je vizuelni umjetnik Abdel Nasser Amer. Njegove slike poznate su po snažnom slavljenju palestinskih žena kao čuvarica sjećanja i identiteta, ispunjene simbolima poput tradicionalne nošnje, veza, zlatnih pšeničnih polja i lica koja su preživjela prvu Nakbu.

Usred prašine u redu za vodu, upitao sam ga: "Šta je rat učinio boji i platnu?"

"Boje su postale tužnije i ottrije“, odgovorio je. "Rat nas je zatvorio u tamnu i usku paletu. Bijela je postala boja pokrova, crna je boja dima, crvena je boja krvi koja se ne suši na ruševinama, a siva pripada izblijedjelim šatorima. A plava — boja kojom sam nekada strastveno slikao nebo i more Gaze — postala je nemiran prostor u kojem tražim avion koji ne bombarduje. Ruka koja je nekada danima tražila najmanji detalj veza sada je preokupirana pronalaskom vreće brašna ili flaše vode. Otkrio sam da i slike mogu biti gladne i da slikarski ateljei mogu patiti od smrtonosne samoće. Ipak, rat nam nije ukrao boje iznutra; samo me natjerao da ih tražim među ruševinama. Slika je postala živo ljudsko svjedočanstvo o dobu okrutnosti."

Treći je muzičar i kompozitor Jabr al-Hajj, jedan od pionira muzičke kompozicije za palestinske dramske i filmske produkcije. Prije nego što mu je rat uništio studio, posjedovao je prostor opremljen najsavremenijom tehnologijom, stvarajući kroz muziku drugi jezik za Palestinu.

Dok su bespilotne letjelice kružile iznad nas, upitao sam ga: "Šta je rat učinio muzici?"

Umorno se osmjehnuo: „I smrt je stekla svoju okrutnu muziku. Ritam svakodnevnog života u Gazi sada se mjeri zvukovima ratnih aviona, odjekom granata, sirenama hitne pomoći i prigušenim plačem djece. Muzika više ne izlazi samo iz struna uda ili tipki klavira. Danas ona izire iz nepokolebljivog strpljenja majki i drhtavih prstiju djece. Usred ovog užasa otkrijete da najljepša kompozicija koju ćete ikada čuti nije ona u koncertnoj dvorani, već iskreni smijeh djeteta nakon preživljene noći bombardovanja. Najsavršeniji ritam je zvuk vode koja teče u kanister nakon sati čekanja. Muzika je ono što ostaje od nježnosti u našim dušama kada rat ne uspije da nas pretvori u nijemi kamen. Čvrsto vjerujem da će prva stvar koja će se roditi kada se ovaj rat završi biti nova pjesma — pjesma koja liči na samu Dazu, u svom njenim ranama i dostojanstvu.“

Danas, dok stojimo rame uz rame u ovom beskrajnom redu za vodu, shvatam da je rat učinio više od rušenja pozorišta, domova i studija. Stavio je palestinsku kulturu u red čekanja — čekanje kapi vode, komada hljeba i dana kada će se muzika vratiti na scene, a boje na platna.

Nisam pitao svoje prijatelje o nagradama koje su dobili, niti o izložbama u dalekim gradovima. Pitao sam samo šta je rat učinio njihovoj umjetnosti. Shvatio sam da pravo pitanje nikada nije bilo o pozorištu, slikarstvu ili muzici, već o samoj suštini ljudskog bića.

Rat može imati rušilačku moć da uništi objekat, ali ostaje potpuno nesposoban da porazi ideju i duh iz kojih su sve te umjetnosti rođene. I upravo zato palestinska kultura stoji danas pored nas u dugom redu za vodu. Žedna je i ranjena, baš kao i mi, ali je i dalje tvrdoglavo živa.

Ona i dalje vjeruje da prva stvar koja će izroniti ispod ruševina kada se ovaj rat završi neće biti nijemi kamen, već prkosna pjesma, osvijetljena slika i pozorišna scena koja će cijelom svijetu poručiti: Bili smo ovdje — i još uvijek pišemo, slikamo i pjevamo životu u lice svoj ovoj smrti.