Ruska agresija na suverenu i nezavisnu državu Ukrajinu predstavlja događaj koji će drastično promijeniti međunarodne i međudržavne odnose. Već sada možemo zaključiti da je ovaj potez najveća greška u karijeri Vladimira Putina, koji je imao cilj da zaustavi širenje NATO saveza u blizini ruske granice, ali za posljedicu je doživio da Njemačka napravi zaokret u svojoj vanjskoj politici povećavši svoj vojni budžet sa 100 milijardi eura, EU prvi put u historiji odluči da šalje vojnu pomoć drugoj zemlji, NATO pošalje dodatne snage u baltičke zemlje i Poljsku i da do sada vojno neutralne zemlje Švedska i Finska krenu u pregovore za pristupanje NATO savezu. Sve ovo uz neviđene ekonomske sankcije koje su uvedene Rusiji.
Nakon pada Sovjetskog Saveza postojala je nada da će se rusko društvo demokratizirati i približiti Evropi politički, kulturološki i ekonomski. Nastao je unipolarni svijet s američkom dominacijom, koja Rusiju nije tretirala kao konkurenciju već kao jednu regionalnu silu kojoj je jedino stolica u Vijeću sigurnosti UN-a i nuklearno naoružanje preostalo od statusa velesile. No, Putinu, koji je opisao pad Sovjetskog Saveza kao najveću geopolitičku katastrofu 20. stoljeća, to nije bilo dovoljno. Prekretnicu je predstavljao njegov govor na konferenciji o sigurnosti u Münchenu 2007. godine, gdje je kritizirao američku intervencionističku politiku i proširenje NATO saveza na bivše sovjetske republike. Naime, dok je Evropa živjela u svijetu, kako je Francis Fukuyama opisao “kraj historije”, Putin je sanjao o obnavljanju Rusije kao velike svjetske sile i “povratku u historiju”.
To je ujedno i najveći razlog nerazumijevanja između Evrope i Rusije. Živjeli su u dva različita svijeta; EU je vodila liberalnu vanjsku politiku gdje je obostrani ekonomski interes predstavljao prioritet, dok je Rusiji na prvom mjestu bila hladna realpolitika i proširenje sfere utjecaja van svojih granica. Da bi se istinski razumjela Putinova politička filozofija, potrebno je analizirati riječi njegovog geopolitičkog savjetnika i bivšeg profesora sociologije na državnom univerzitetu u Moskvi, tzv. “Putinovog Rasputina” Aleksandra Dugina, koji je početkom januara objavio kolumnu o obnavljanju ruskog identiteta i tražio rusku vojnu intervenciju u Ukrajini, spajanje istočne Ukrajine u samoproglašene republike Donjeck i Lugansk, koje bi zajedno s Rusijom i Bjelorusijom formirale istočnoslavensku konfederaciju.
Dugin je uveo teoriju neoeuroazijanizma koji percipira odnose između Zapada i Rusije na bazi antagonizma, gdje Rusija kao predvodnik pravoslavnog svijeta mora stvoriti branu protiv zapadnih vrijednosti. Rat s Ukrajinom je proglasio sukobom s globalizmom, što, po njegovim riječima, predstavlja unipolarni, liberalni, tehnokratski i atlantski svijet pod hegemonijom SAD-a. Dakle, Rusija je poslala svoje “mirovne snage” u Kazahstan, faktički je okupirala Bjelorusiju i, ako uspije osvojiti Ukrajinu, kontrolirat će cijelu istočnu granicu Poljske. Ovo je s razlogom probudilo Evropu, koja je proglasila napad na Ukrajinu napadom na evropski sigurnosni poredak. Naime, baltički zvaničnici otvoreno upozoravaju da Rusija neće stati na Ukrajini i samo odlučno djelovanje može zaustaviti Putina.
Kakav god konačan ishod rata bude, sigurno je da se nad Evropom razvila nova željezna zavjesa. Ruska agresija je bila ujedno i napad na Evropu i evropski sigurnosni poredak i, kao što je Dugin opisao, otvorio je konfrontaciju između evropsko-liberalnog i rusko-pravoslavnog svijeta. To znači da će Evropa odbaciti svaki vid političke i ekonomske saradnje s Rusijom i snažnije se boriti protiv širenja ruskog utjecaja na evropskom kontinentu.
Rusko-pravoslavni svijet u Evropi će činiti Rusija, Bjelorusija, Srbija i samoproglašene republike Donjeck, Lugansk i Transnistrija. Dok su se u Sankt Peterurgu i Moskvi organizirali antiratni protesti, u Beogradu je svijet imao priliku vidjeti jedinu državu u Evropi gdje građani pružaju podršku ruskoj agresiji. Odbijanjem uvođenja sankcija Rusiji Srbija je zvanično sebe svrstala u zemlje rusko-pravoslavnog svijeta, što će sigurno utjecati na njene odnose sa zapadnim državama u budućnosti. Pored Srbije, Rusija ima podršku u manjem bh. entitetu, prosrpskim strankama u Crnoj Gori i nekim desničarskim političarima u Evropi koji će od sada morati promijeniti svoj kurs jer je saradnja i idealiziranje Putina u današnjoj Evropi ravno političkom samoubistvu.
Njemačka i Francuska su do sada vodile politiku da se kroz ekonomsku saradnju Rusija približi Evropi, a posebno je Francuska tradicionalno bila protiv širenja američkog utjecaja na kontinentu. Ovo će se od sada promijeniti i moguće je da će EU od unije više kretati prema federalnom uređenju, posebno kad je u pitanju vojna saradnja i vanjska politika. Očigledno je također da će imati manje razumijevanja prema političkim strankama s ruskim simpatijama u EU: AfD u Njemačkoj, Orban i Fidesz u Mađarskoj, Marine Le Pen i Nacionalni Front u Francuskoj i Pokret Pet zvjezdica u Italiji.
Pored toga, EU će morati ozbiljnije shvatiti širenje ruskog utjecaja na Zapadnom Balkanu. Naime, Dodik je trenutno Putinov najlojalniji partner u Evropi, a ruski politički, ekonomski i kulturni utjecaj je jači u manjem bh. entitetu, nego u susjednoj Srbiji. Da je Putin ostvario svoj plan o brzom zauzimanju Ukrajine, sljedeći front bi sigurno bio otvoren na Balkanu, gdje bi Dodik proglasio svoj “Donjeck i Lugansk”. No, jasno je da u ovoj podjeli Bosna i Hercegovina pripada evropskom sigurnosnom poretku, o čemu govori izjava generalnog sekretara NATO-a da će morati više pažnje posvetiti Gruziji i BiH, pojačanje snaga EUFOR-a s 500 vojnika, vježba francuskih vojnih aviona “Rafale” na bh. nebu i rezolucija sedam američkih senatora gdje traže jaču sigurnosnu podršku od EU i SAD prema Bosni i Hercegovini. Dešavanja u Ukrajini su definitivno poremetila planove separatističkih snaga u BiH i smanjila manevarski prostor dva proruska političara, Dodika i Čovića, u Bosni i Hercegovini.
Ruska agresija na Ukrajinu jeste politička, ekonomska i humanitarna katastrofa, ali ujedno je i historijska prilika za snažne političke promjene na Zapadnom Balkanu, koje su prije nekoliko mjeseci činile kao nezamislive. Kosovo je već tražilo hitni prijem u NATO i otvaranje stalne američke baze u zemlji. NATO je pokazao dodatni interes za prostor Zapadnog Balkana, što je ohrabrujuće, ali da bi se definitivno zaustavilo širenje ruskog utjecaja, neminovna je radikalna teritorijalna reorganizacija BiH te je potrebno pojačati vojno prisustvo NATO snaga u BiH i Kosovu te proglasiti dodatne sigurnosne garancije za obje države.