Ima jedna scena iz posljednjeg filma osnivača Naše stranke, u kojoj jedan od omiljenih ovdašnjih FGR likova pita, parafraziramo, otkad su Pofalići Sarajevo. Ta je replika iz filma Danisa Tanovića o ćevapima i sarajevskoj čaršiji savršen odraz izmaštanog svijeta selameta i kuća od čokolade, svijeta u kojem se nariče nad smrću britanske kraljice, vrtića sa prozorima od čokolade u kojem živi članstvo stranke koju je Tanović osnivao pa prepustio drugima.

Sarajevo je njima do Radićeve ulice, tamo su omiljeni kafići, plavo nebo i sunčan dan idealan za selfije (bivšeg) rukovodstva sa prijateljima kojima se obezbijedi sinekura i nema veze što im je vrlo sumnjiva diploma koju su priložili uz radnu knjižicu, jer su to genijalci koji su prije prvog brijanja dali sve ispite u roku na tehničkom fakultetu.

Sarajevo je najdalje do Marindvora, tamo gdje je šoping centar i pekara u kojoj sendvič košta devet maraka, tamo je i novi market u kojem je dobar gastro kutak i vina od 13 hiljada maraka. Dalje od toga nema Sarajeva, dalje su Pofalići i druga naselja koja, po njima, i nisu grad.

Ali tamo daleko od njihove republike, gdje se ne čuje kako kantonalni premijer Edin Forto reve uz gitaru, gdje se u baščama sadi krompir i kukuruz a ne biorazgradive olovke sa sjemenom lavande, tamo je stvarni svijet. Tamo mali Nardis ne sluša filharmoniju.

Tamo postoji osnovna škola nazvana po Umihani Čuvidinoj u kojoj djeca već tri dana nemaju vode i nose boce iz kuće da bi mogli oprati ruke. Zato što se, nakon što deset mjeseci nije radio ništa na tom dijelu nekakve transverzale u vječnoj izgradnji, omiljeni Fortin neimar Adnan Šteta dosjetio baš sada, kada je poočela nastava, ugurati dva bagera u školsko dvorište i ukopavati i iskopavati nekakve cijevi.

To je škola u stvarnom svijetu u kojem djeca po gradilištu, osvrčući se da ih ne bi pregazio bager ili šleper, dolaze na nastavu jer im je uništen trotoar a novi koji je obećan do početka školske godine nije nikada postavljen. To je dio grada iz kojeg se do Radićeve putuje sat vremena zbog prometnih čepova i radova na proširenju 300 metara ulice za koje treba godinu dana. 

To je gradilište na kojem ima više đaka nego građevinara. 

Gužve, kolaps, blato, pretrpani kontejneri, blokade ulica zbog nepostojanja gradskog prevoza. To je stvarni svijet stvarnih Sarajlija, svijet u koji niko ne dolazi da se uslika, svijet kojeg nećete vidjeti na plakatima nomenklature takozvane "Republike Sarajevo“. Stvarno sarajevo u koje kantonalni premkijer nikada nije došao jer je više vremena proveo u Kijevu.  

Premijer samoproglašene republike sa vladom koja se, sazdana na lažima, ublehama i frustraciji, urušila skroz do „Republike Marindvor“.