Rijetki su novinari koji su uradili toliko priča sa žrtvama genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici kao što je to uradio Salih Brkić. Većina ratnih novinara više je željela izvještavati s ratišta o slavnim pobjedama Armije Republike Bosne i Hercegovine, s pregovora i o drugim društvenim temama,  nego izvještavati o žrtvama, jer u isto vrijeme mora pokazati i saosjećanje s majkama Srebrenice, ostati profesionalan i ne pokazati nikakvu mržnju prema zločincima. Nikome to u Bosni i Hercegovini uspješno nije pošlo za rukom kao Salihu Brkiću. Nema jasne predodžbe koliko je vremena proveo u Srebrenici, koliko je uradio televizijskih priloga, izvještaja i koliko je likova snimio.

Njegov odnos prema Srebrenici počeo se razvijati mnogo prije agresije na Bosnu i Hercegovinu. Njegovim prilozima, objavljivanim pola godine u kontinuitetu, razbijene su informacije Miloševićeve propagandne mašinerije da se Srbi pod prijetnjama “mudžahedina i islamista” moraju iseljavati s Drine. Javnost su plašili da će sve Srbe iz tog područja protjerati pristalice “osvjedočenog islamskog fundamentaliste iz Tokoljaka Ahmeda Smajlovića”.

U emisiji Crno na bijelo urednika Zekerijaha Smajića Salih Brkić je te zlobne insinuacije protuargumentirao, a prilog završio obilaskom mezara dr. Ahmeda Smajlovića na sarajevskom groblju Bare, dok je kamera zumirala činjenicu da je Smajlović preselio na ahiret prije dvije godine. Ovaj događaj trajno će vezati Salihovu sudbinu za sudbinu Srebrenice i sve sudbine Srebreničana. Govoriti o istinama Srebrenice za njega predstavlja najvažniji dio  životnog emaneta.

Sa Salihom Brkićem razgovarali smo povodom njegovog dokumentarnog filma Majka Hatidža. Ovaj film o srebreničkoj majci Hatidži Omerović mostarskoj publici prikazan je 12. februara 2022. 

“Majka Hatižda je bila  heroina, bila je glas onih koji više ne mogu govoriti. Svoj život je posvetila borbi za djecu koja odrastaju u Bosni i Hercegovini, jer svoje djece više nije imala”, reći će nam Salih o razlozima zašto je odlučio da videopriloge i snimljene materijale uobliči u film s čijim se glavnim likom i njenom sudbinom, podsvjesno, potpuno poistovjetio i sad joj on daje glas, jer nje više nema, i sad on govori njenim jezikom, putujući po svijetu kako bi se taj Hatidžin glas i dalje čuo širom svijeta. Zna Salih svaku Hatidžinu misao, svaku njenu bol i svaku njenu patnju. Zna sve njene uspomene kao da su njegove. Pamti svaki njen uzdah. Kod rahmetli Hatidže nikada nije primijetio mržnju ni prema kome.

I tako 18 godina od povrataka Hatidže Mehmedović u Srebrenicu do njenog konačnog smiraja Salih Brkić je bilježio sve važne detalje njenog povratničkog života, najviše dušom i srcem, a na desetke sati i filmskom kamerom. Iako je izuzetno zahtjevno u filmu prikazati njenu ljudsku veličinu, njen ponos, dostojanstvo i bol,  Brkiću je to pošlo za rukom u ovoj kratkoj dokumentarnoj formi. Na sličan način uradio je još desetak dokumentarnih filmova, poput filma Dječak sa rukama starca, koji je posvećen Bekiru Huseinoviću. Huseinović je nakon devet mjeseci boravka u zemunicama, jazbinama i bespućima stigao na slobodnu teritoriju nedaleko od  Srebrenika. Salih Brkić ga je zatekao dok su ga šišali. Sa sobom je donio mali Mushaf, ovlažen.

Nije ni znao da je rat završen. Imao je 16 godina, a ruke su mu djelovale kao da ima 80, pune brazdi, plikova, bubuljica, krasti, vlage, zime, pune jada, čemera i gladi. Svaka od njegovih snimljenih sekvenci u sadržaju nosi poruke čitavih romana. Od svih žrtva genocida, Salih Brkić prioritet je davao onim osobama koje su imale izražajnije likove. Kao primjer, navodi slučaj povratka u Jusiće, gdje je upoznao rahmetli Mehmeda Ibrahimovića, koji mu je pričao da je njegov sin Salih četiri godine spavao po štalama, šupama, pećinama i smrzavao se. Ta je spoznaja Mehmedu donijela osjećaj stalne hladnoće i stalno bi govorio da mu je vatre da se ogrije. Brkić mu je priuštio to zadovoljstvo. Nasred sela je naložio vatru, na njoj skuhao kahvu i podijelio je s Mehmedom. Ovaj prilog je povod da se jave brojni donatori za obnovu kuća u Jusiće. U drugoj, skoro nevjerovatnoj priči iz Glumine, prisjeća se Brkić, zabilježio je žarku želju Have Mujić da se vrati porušenoj i spaljenoj kući iako nije mogla uspravno hodati, puzala je i na nogama i na rukama.

Film je imao naziv Žena koja korača dlanovima. Na pitanje da li je uopće moguće u Srebrenici napraviti film s klasičnim sretnim krajem, kako to inicira savremena filmska industrija, Brkić kaže da je i to u Srebrenici moguće i napominje slučaj četiri sestre Bektić, čije su slike na kojima jašu konje kroz snijeg isto tako obišle svijet i poslale snažnu poruku. Uz to napominje da se slični filmovi mogu napraviti i sa svom djecom koja danas odrastaju u Srebrenici. Uprkos nepojmljivom zlu koje se desilo žrtvama Srebrenice, tokom izvještavanja Brkić, pa i pod prijetnjama ne samo od srpske strane već i predstavnika holandskih mirovnih snaga, nije podlegao emocijama koje bi ga diskreditirale u poslu koji je časno i krajnje profesionalno obavljao.

“Istina mi je uvijek bila najpreča. A mene su mogli i mrziti i voljeti. Slijedio sam argumente, dokaze, fotografije i izjave. To mi nikada niko nije mogao spočitati”, kaže Brkić. Takav odnos prema događajima osigurat će mu brojne simpatije domaće i međunarodne javnosti. Nerijetko su mu to i otvoreno govorili i još govore dok pronosi istinu Srebrenice po svijetu. Brkićevi filmovi još se prikazuju na početku važnih međunarodnih foruma na kojim se govori o genocidu i holokaustu.

Na naše pitanje da li su suze u njegovim očima presušile i da li ih je isplakao, Brkić kaže da ih ne može kontrolirati. “Nije to plač u klasičnom smislu. Same krenu. Kako da ne teku, kad slušam priču da je Ardinelu Kuniću, kad je padalo Konjević-Polje, u majčinom naručju granata otkinula pola glave, a ona ga je nosila prema Srebrenici, nije znala da nosi mrtvo dijete sve dok je saputnica nije upitala šta to radi i zašto nosi dijete bez glave. Bio sam na ekshumaciji i na njegovoj dženazi, razgovarao s njegovom majkom. Danas je ona u bolnici u Francuskoj. Stalno se s njom dopisujem. Pokušavam joj dati snage. Zar je moguće ne zaplakati”, odgovora nam Brkić.

Prisjetio se još nekoliko potresnih događaja kao što je slika iz grobnice u Štedriću, u kojoj majka drži za ruke dvoje djece u skafanderčićima dok to iznad grobnice muž gleda s cigaretom u ruci. I hiljade drugih scena. Tokom svog profesionalnog angažmana Salih Brkić nesvjesno je postao zbirka svih srebreničkih tuga. Slike su teške, volje mu ne manjka da i dalje priča o Srebrenici. U posljednjih godinu dana na ahiret je preselilo više do trideset majki Srebrenice iza kojih nije ostao niko.  Bile su posljednje u porodicama. I sve ih Salih Brkić pamti. Sad on umjesto njih čuva sve njihove uspomene. Nosit će ih po svijetu dok bude mogao. Nije mu teško jer zna da radi plemenita djela. Jedino mu je pitanje koje postavlja sam sebi hoće li stići sve bez šire podrške bosanskohercegovačkog društva. Do sada je uradio više od 40 dokumentarnih filmova, a snimljenog i neobrađenog materijala je napretek. Njegova posvećenost misiji istine o genocidu u Srebrenici toliko je velika da je u trenutku kad je ostao bez kamermana i taj dio posla preuzeo na sebe.

“Ja ću nastaviti tim putem pa makar ostao sam”, kategoričan je Brkić.  Ispričao nam je i to da se najviše obradovao kada su mu prijatelji poklonili profesionalnu kameru. Bio je sretniji nego kad su mu dodjeljivali brojne nagrade. Na kraju razgovora upitali smo postoji li uopće Salih Brkić u privatnom životu. On misli da postoji, uprkos tolikoj posvećenosti planetarnoj tragediji bošnjačkog naroda simboliziranog strahotama genocida koji su snage RS počinile u Srebrenici i njenoj okolini 1995. godine.

“Postavili ste pitanje na koje i sam sebi često odgovaram. Znam da sam ostao dužnik porodici, kćerkama i rahmetli supruzi, ali ipak sam našao vremena i za njih”, kaže nam Brkić. Odmah nakon Mostara krenuo je na cjelosedmično putovanja po Bosni i Hercegovini noseći sa sobom sjećanja majki Srebrenice.