Kada je još 1997. godine objavljena prva Antologija krajiške proze kao autorsko djelo prof. dr. Rize Džafića, nije se ni slutilo da će vrlo brzo, za svega deceniju ili dvije, navedeni prostor dobiti još nekoliko značajnih proznih pisaca, a samim tim i potrebu za jednom novom antologijom. Iako su se u Džafićevoj antologiji našle pripovijetke i novele krajiških velikana poput Murata Šuvalića, Skendera Kulenovića, Ahmeta Hromadžića, Nasihe Kapidžić Hadžić, Dževada Sabljakovića, Irfana Horozovića, Tvrtka Kulenovića, Huseina Derviševića, Hazima Akmadžića i još nekih drugih autora, nejasno je otkud u navedenoj antologiji nije bilo mjesta za Branka Ćopića, kao nekog ko bez imalo sumnje, uz Kulenovića, Hromadžića i Horozovića, spada u red najznačajnijih krajiških pisaca. Bilo kako bilo, navedena antologija i danas je hvale vrijedno djelo i još uvijek predstavlja nezamjenjiv materijal za bilo kakvo sagledavanje književnog stvaralaštva prostora koji se u različitim varijantama definira kao Krajina. Kao takva, ona je odlična podloga da se na njenim temeljima uradi nova i sveobuhvatnija antologija, s mnogim savremenim piscima koji su obilježili postdejtonsko doba, poput dvojice najznačajnijih živućih krajiških pisaca: Izeta Perviza i Faruka Šehića, ali i cijelog niza samozatajnih pripovjedača kao što su Kasim Mujagić, Ibrahim Ikanović, Suad Okanović i dr. U tom nizu vrijedi spomenuti i pisce koji tek stupaju na književnu scenu poput Damira Mašića, Nermine Latić te posebno Fatime Nuhanović, koja se nedavno javnosti predstavila s proznom zbirkom pod nazivom „Oko iz cipele“.
Riječ je o knjizi kratkih priča i novela koje su svojom tematikom duboko ukorijenjene u zavičajni svijet krajiškog podneblja. Knjiga je objavljena 2022. godine u izdanju Izdavačko-štamparskog preduzeća „Grafis“ iz Cazina. Naslovnica knjige djelo je prof. Arifa Nuhanovića, dok je za lektorski dio posla zaslužan prof. Mirza Ćufurović. Knjiga je obogaćena tematskim ilustracijama, koje su autorski radovi Sabine Dizdarević Karajić.
Spomen na „velike žene, krhkih duša, ali ogromnih srca“
Autorica Fatima Nuhanović piše vrlo jednostavnim realističkim jezikom oživljavajući sjećanja na netom prohujala i historijskim mrakom pokrivena teška i bremenita vremena iz kojih izranjaju i progovaraju teška iskustva krajiških žena. Žena koje su iz generacije u generaciju dostojno nosile epitet čestitih i obrazlih djevojaka, saburljivih snaha i „tuđinki“ u domovima u koje su se udavale, posvećenih supruga svojim muževima i dobrodušnih majki vlastitoj djeci, ali i žena čiju snagu i stamenost nisu mogle skršiti ni najteže boli i najveće porodične i socijalne nepravde. U suštini, kako to i sama navodi, autorica Nuhanović u ovoj se knjizi pojavljuje u svojstvu naratorke, s obzirom na to da su njene priče stvarni događaji koje je ona istražila i zabilježila, a onda ih snagom mašte pretvorila u književni tekst. Tim više, navedene priče imaju i svoj etnohistorijski značaj jer svjedoče porodično-rodbinskim, komšijskim i seoskim običajima koji su ne tako davno bili široko rasprostranjeni u dijelovima Cazinske krajine o kojima autorica piše i pripovijeda.
U predgovoru knjizi autorica Nuhanović ističe da je ovom knjigom odlučila „odati počast junakinjama ovih priča, i to na način da posluže kao inspiracija ljudima, pokazujući da život ne staje nakon prve nedaće, ali niti nakon stotinu njih, već da se nastavlja onako kako se mi sami nosimo sa sobom i svojom sudbinom“. U nastavku teksta ističe da je imala namjeru da pokuša „iznijeti veličinu krajiške žene, koja sve šutke i stoički podnosi, povinujući se ‘nepisanim’ pravilima i podrazumijevanjima, da na neki način oživi vrijeme za koje mnogi misle da nije postojalo“. U želji da približi i pred čitaoce iznese „teške sudbine, stradanja i gubitke voljenih“, Fatima Nuhanović je uspjela „ovjekovječiti jedno vrijeme, jedan život i njegov put i sudbinu koja je predodređena davno prije nas“. Na taj način, i u formi knjige uspjela je ostaviti spomen na sve te „velike žene, krhkih duša, ali ogromnih srca“.
Bez obzira na obim prihvatanja navedene zbirke u čitalačkoj populaciji, kao i mogućnost njene različite ocjene i interpretacije od književne kritike, posebna vrijednost proze Fatime Nuhanović ogleda se i u bogatstvu leksike kojom je satkana. Doprinos je to čuvanju i obogaćivanju bosanskog jezika, u vrijeme kada, pored svih svojih dobrih strana, globalizacija i njeni mnogi kulturološki trendovi postaju sve veća prijetnja etničkoj i jezičko-dijalekatskoj raznolikosti.
Sudbina žene Krajiškinje kao vezivno tkivo autoricine proze
Knjiga „Oko iz cipele“ donosi deset kratkih priča, čiju recenziju potpisuju dvije profesorice, Bisenija Mušedinović i Halida Brkić. U opširnoj recenziji profesorica bosanskog jezika i književnosti Bisenija Mušedinović između ostalog je zapisala: „Proza ‘Oko iz cipele’ nosi specifičan stilski pristup u kojem autorica iz perspektive danas, onog što sama jeste, podsjeća na sudbinu žene jučer, kako bi u perspektivi budućeg njeno mjesto u porodici, društvu, civilizaciji bilo ono koje svaka od nas zaslužuje. Kompozicijski, djelo čini deset priča. Svaka od njih je zasebna cjelina. Međutim, čitatelj u njima pronalazi zajedničku nit. Sudbina žene Krajiškinje vezivno je tkivo ove proze. Sintagma ‘žena Krajiškinja’ odnosi se na svaku od nas rođenu i odgojenu na prostoru koji je još nepoznati pjesnik opisao riječima: ‘Ovak'a je krvava Krajina, s krvi ručak, a s krvi večera, Svak' krvave žvače zalogaje, nikad bijela danka za odmorka.’ Žene opisane u ovoj knjizi u određenim trenucima podsjetit će na glavni lik u djelu ‘Majka’ Zije Dizdarevića, ali samo donekle, jer iako su njihovi životi tradicijski slični, ove junakinje prelaze granice ‘kutije-sobe’. Zašto? Morale su... Uz likove žena u prozama simbiozno se prate sudbine djece. Ona su ta koja određuju i sudbine ženskih likova. Upravo su odnosi unutar porodica u ovim pričama otvorili čvrsto zatvorena vrata krajiških domova. Mnoge od ovih porodica i danas nose svoje tajne.“
Osvrćući se na stilske odlike priča i novela iz navedene zbirke, Mušedinović je istakla: „Rečenice su jezgrovite. Upotreba monologa i dijaloga sintaksički je takva da preslikava dijalekatske osobine sjeverozapadne BiH. To ovom tekstu daje život. Likovi svojim rečenicama boje svoje misli, emocije, postupke, a pred čitateljem se otvaraju pitanja: ‘Šta dalje? Kakva je sudbina ovih ljudi? Gdje su sada?’“
I u drugoj recenziji vidljiva je impresija koju je zbirka ostavila na recenzentkinju Halidu Brkić. Naglašavajući teške usude i životne drame s kojima su se decenijama susretale krajiške žene, te ožiljcima koji su posljedično ostajali na njima, Brkić je zapisala: „Deset priča, deset kuća, porodica, deset usuda, deset rana, ispisanih i izlivenih na stranice knjige, a neke su bile duboko zakopane i nisu se mogle izgovoriti jer su lične i ponovo na svaki spomen vraćaju istu bol, već stotinu puta proživljenu. Najosjetljivija i najranjivija bića, djeca i majke šta su sve podnijele, šta ih je to obilježilo i kako ustaju ponovo i kako traže način da nastave život. Vještim jezikom koji razumijemo samo mi rođeni pod istim suncem, mi koji smo jeli za sofrom iz jedne ćase, mi koji smo deverali slične situacije prikazuje se selo, čovjek, od vjetra i muke upaljeno i izborano lice, dijete, žena. Vjerno, istinito, iskreno, doslovno da onaj ko čita, i da je kamen, raspukao bi se na paramparčad. Ovo je želja i namjera da se naše stare kuće šeperuše ne zaborave, ni jezik koji su koristili naši stari, ni adeti, ni evlad, ni sva golgota njihova, jer smo othranjeni tu i dugujemo čuvanje svega što nas je usmjeravalo da budemo pošteni, vrijedni, čestiti, dobri radnici, da cijenimo svaku koru kruha i polje pšenice i motiku koja je kopala od jutra do akšama. Težački život kad nisu imali mnogo, ali su bili obzirniji i bolji jedni prema drugima više nego danas. Kad nije bilo fakultetskih diploma, ali je život izdavao disertacije i školovao... Impresije su duboke, bolne, teške, surove. Na njih nas niko ne može spremiti, ni edukacije za to ne postoje. Autorica psihološki, analitički, znalački i mudro opisuje situacije i kao virtuoz preludira iz krajnosti u krajnost, da prosto ne povjeruješ šta sve u prsa svoja strpati možeš, šta stane a da ne puknu. Ovo djelo koje se ostavlja nama u amanet. Neko ga je ispričao da bude i opomena i sjećanje na aureol.“
Priliku da kao jedan od promotora iskaže vlastiti stav o zbirci Fatime Nuhanović imao je i pjesnik Dževad Ponjević, koji je na jednoj od promocija kazao: „Zbirka priča ‘Oko iz cipele’ je knjiga intimnih priča koje otkrivaju zaboravljeni, skriveni i zatvoreni svijet krajiške žene. Žene i žena na čijim dušama su ostali teški ožiljci prohujalog vremena. Njome se željelo oživjeti krajišku ženu, junakinju i heroinu, koristeći ondašnje vrijeme ili vakat i pomalo zaboravljen i autentičan krajiški govor. Uz punu čitalačku slobodu, na njene likove se može gledati i u njima uočavati i naše stare majke i nane, strine i komšinice. Ponosne i vrijedne krajiške žene, na dobrom glasu, a istovremeno ponižene, bez prava glasa, bez nade i iščekivanja u bolje sutra. Kroz psihološke portrete i unutrašnje monologe koji su posebnost ove knjige saznajemo o komšijskim odnosima, borbi za egzistenciju, učimo o životu, časti i namu Krajišnika, prvenstveno žena.“
O autorici
Fatima Nuhanović (djevojački Ćufurović) rođena je 1975. godine u Donjoj Slapnici kod Velike Kladuše. Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Velikoj Kladuši. Nakon toga, na Pedagoškoj akademiji u Bihaću 1999. godine završila je više, a potom 2015. godine u Banjoj Luci i visoko obrazovanje, smjer razredna nastava. Od 1996. godine kao nastavnik razredne nastave zaposlena je u Osnovnoj školi „Todorovska slapnica“. Aktivna je članica nekoliko udruženja koja se bave humanitarnim radom, promocijom kulture, ljudskih prava, te ekološkim osvješćivanjem članova zajednice. Živi u Trnovima kod Velike Kladuše i majka je troje djece.