Goran Samardžić pjesmama koje je objavio u proteklih dvadeset i pet godina predstavlja osobeni glas poratnog bosanskohercegovačkog pjesništva koje se danas često nalazi na stranputicama u traganju za novim, punokrvnim i autentičnim izrazom.
Samardžićeva poetika kreće se na relacijama u kojima prepoznavanje nepoetske stvarnosti stoji u tijesnoj povezanosti s mentalnim pejzažima formiranim pod utjecajem brojnih kulturoloških i intelektualnih obrazaca ili, drukčije rečeno, odnos pjesničkog subjekta prema određenim civilizacijskim iskustvima bitan je činilac pjesnikovog (racionalnog i emotivnog) pogleda na svijet. Tako shvaćen koncept može se razumjeti i kao dijalog socijalnog i intimnog. Samardžić pjeva, kako bi Eliot rekao, ne o onome što je mrtvo već o onome što živi, o sadašnjem trenutku prošlosti.
Sad si ranjen i teturaš po kući.
Imaš svoj ćošak za plakanje i pušenje.
Kad te spopadne jutarnja jeza
Misliš eto je
Dira me onim što ima
I čim može.
Na prozoru svraka
Odjenuta u svečane kombinacije
Lakiranim kljunom
Kucka neke šifre
Si-ne
Si-ne.
(Šifra)
Samardžićeva okrenutost sebi, svojoj sudbini, sopstvenoj temporalnosti u vremenu i prostoru, a vrijeme i prostor su kao vanjski omotač determinirani postratnom zbiljom, dominira i na notativnom i na denotativnom planu. Samardžić stihovima iskazuje dileme bića okrenutog neizvjesnosti ili, drukčije rečeno, veoma izraženoj izvjesnosti gubitka (gubitka života, gubitka dragih osoba, gubitka stvari, gubitka oslonca).
Samardžićeve pjesme lišene su naplavina kitnjavosti i svih bolećivo sentimentalnih ili, pak, trivijalnih floskula i terminanti. Primordijalni napor usmjeren je da se prodre u srž stvari i esenciju trenutka jer književnost uvijek govori o nekom vremenu, a njezin smisao jeste da postoji mimo svakog vremena ili za sva vremena. Nastajući u određenom vremenu, književnost u njemu pokazuje puteve sopstvene iscrpljenosti i modele sopstvenog obnavljanja. Književnost se nikada u potpunosti ne saživljava s vremenom nastanka, ali se uvijek koristi izražajnim medijima aktualnog trenutka. Od toga da li se izražajnim medijima samo služi ili nastoji da te izražajne sposobnosti unaprijedi i prevaziđe zavisi poetički karakter književnosti i naravno karakter poetičkog modela određenog pisca.
Upravo stoga mi se čini da je upravu Dragoslav Dedović kad kaže da Bela Gorana Samardžića, u krajnjem izvodu, “starenje dočekuje gotovo dječačkim prkosom koji je humorni blizanac straha. Isto se može reći i za skoro tinejdžerski verbalizovanu erotiku. Ali iza svake pjesničke dosjetke postoji ozbiljna namjera iskusnog pjesnika da dokumentaristički zabilježi trenutke zbog kojih vrijedi živjeti, te da ih uz kolokvijalne začine – iskosi. Tako iskošeni u odnosu na stvarnost na koju se pozivaju ovi stihovi kao da pokušavaju da stvore vedre epitafe. Mrtvim prijateljima, uspomenama, svakodnevici. I najuspjeliji od njih – posvećeni umrloj majci – imaju onu sevdalijsku dubinu, radosno predavanje bolu, da bi se on, pretvoren u pjesme, zaliječio”.
Ove pjesme vrlo često proširene su slike ili ispričani simbolički prizori. U njima se kreće od autorefleksije do empirijske slike, da bi na kraju uslijedilo simbolizacijsko uopćavanje iskustva. Takav primjer nalazimo u pjesmi Poziv s onog svijeta:
Zoveš me u snu na pečenje s krompirom.
Sedmi dan od kad si sahranjena
A poziv važi
Jezik Samardžićeve poezije ne opire se jeziku racionalizacije. U njegovim pjesmama postoji zrno nadrealnog ili hermetično-zaumnog karaktera, a ono se racionalizira ironijom i samoironijom, pa nas taj takozvani višak vodi u zonu slutnje i pokrenutog, mogućeg smisla u koji nas drugi jezički oblici ne mogu odvesti. Dakle, samo nas poezija može približiti gustim značenjima duhovnosti i transcendentalnim suštinama koje uz nje proističu.
Samardžić veoma rijetko svoj poetski iskaz kiti jakom i kričavom metaforom pa se zato može reći da u ovoj poeziji nema lahkih mjesta. Svaka je pjesma krcata nabojem, “živim mesom”. Složenost metafora, te višedimenzionalnost pretakanja spoznajnog i životnog iskustva, ipak, ove pjesme ne čini teško čitljivim, naprotiv.
Otkrivanje tajne, pronalaženje smisla, stjecanje snage i vjere, odgonetanje smisla postojanja – to je suština ove poezije kroz koju prolazimo kao kroz vitalnu, teško prohodnu šumu punu debelih, ali i omlađenih stabala i zemnog humusa. Čitatelj mora imati kakvu-takvu kulturu čitanja i “iščitavanja” da bi mogao prodrijeti u sve pore ovog pjesništva. S druge strane, postavlja se vječno pitanje: Čovjek? Život? Smisao? Eto tajnih ključeva za koje su brave zahrđale i koje nisu podatne ni umješnom tvorcu, ali Goran Samardžić nije pjesnik ni klonuća ni rezignacije. On je pjesnik duboke životne vitalnosti u onom najpozitivnijem značenju tog pojma. Vitalnosti koja nije puka fraza. Vitalnosti koja je otvorena za sva pozitivistička nastojanja i rezultate, naravno.
