Dok je u našem političko-društvenom kafezu trajala gladijatorska borba, a masa navijala, kličući čas jednom, čas drugom borcu, tik pred početak ramazana, reisul-ulema Husein ef. Kavazović obratio se imamima na Skupštini Udruženja ilmijje IZ u BiH. Od svega što je izrekao mediji su prenijeli samo jedno: „Napadnuti smo!“ Neko je čuo da se oglašavaju ratno-odbrambene trube, a neko se trudio proniknuti šta je to reisul-ulema ustvari poručio. Rekao je da su „napadnute praktično sve naše vrijednosti“ i „da vojske negativnih sila staju na put moralu, dobroj komunikaciji među ljudima, ljubavi i toleranciji; da koče uspostavu reda, progres i uspješan rad; da truju vrela humanosti, nade i ugodnog života; da ljudima pomućuju jasno viđenje stvari“. Rekao je i da bez sumnje „živimo u vremenu velikih fitneluka, globalnih i lokalnih“ i da ih je „teško sve uočiti, raspoznati i stići im se suprotstaviti, jer nadolaze jedni za drugim 'poput pramenova mrkle noći'“.

Ustvari je reis opisao opću atmosferu u našem kafezu, ne imenujući nikoga pojedinačno, apelirajući na stanje naših porobljenih srca koja se više ne trude oplemenjivati jedni druge, nego se radije pohlepno i proždrljivo ujedaju. I tako je to „napadnuti smo“ čitano i tumačeno iz različitih vrijednosnih perspektiva. Kao da se nije uočila množina na kojoj je reisul-ulema insistirao. Nije se prepoznalo to nešto „naše“, ono „zajedničko“ što je pod napadom. Postojimo li više uopće kao „mi“, ili smo u tom kafezu postali ništa doli ja, pa ja, pa ja, pa ja zvjerad jedni drugima? Pričamo li više uopće u tim „pramenovima mrkle noći“ koja nas je zadesila?

Pretvorili smo se u navijačke skupine koje su odjednom čule „napadnuti smo“ i svaka je to tumačila kako joj je odgovaralo. Kafezi su se otvorili i iz njih su nahrupili prijeteći prsti koji su se upirali čas na jedne, čas na druge. Neko je tvrdio da je reis mislio na „ove“, a neko je bio uvjeren da je za napad optužio „one“. Rijetko ko se usudio samopreispitati, stati na čas i primijetiti da je javno tumačenje reisove poruke „napadnuti smo“ ustvari bio dokaz jednog zastrašujućeg stanja u kojem smo se zadesili.

Naime, napali smo jedni druge. Napadnuti smo od samih sebe. Proždiremo sami sebe, negdje duboko iznutra, a naš zajednički stomak koji bi trebao primati duhovnu hranu neophodnu da jedan narod preživi odjednom se pretvorio u kanibala koji je otišao tako daleko da jede samog sebe. A kada bismo si samo dopustili časak predaha od ujedanja, kada bi taj lijepoduh koji živi u nama na trenutak odmakao se od naših tjelesina obuzetih vatrom međusobne mržnje, možda bismo uvidjeli otkud napad ustvari dolazi. Ima onih koji se uopće ne zamaraju ovakvim promišljanjima jer nose neprebolne rane genocida na svojim plećima, jer znaju da je gubljenje vremena raspravljati o očiglednom, jer im je nepodnošljiva spoznaja „da se dušmani vesele“ dok se mi proždiremo. Do te mjere da su došli na ideju da predlože „mirno razdruživanje“. Do te mjere da su pomislili da će se Bošnjaci međusobno pobiti i da neće biti ni potrebe da se kreće u bilo kakve „marševe na Drinu“. Tu su se prevarili jer potcjenjuju Bošnjake. Naš je vrijednosni sistem nagrižen i ugrožen, ali i dalje postoji. Kada je u pitanju država, spora nema. No, „dušmani se vesele“ kada nas vide kako se međusobno ujedamo i prebijamo namrtvo. Zahvalni su nam što smo im bez naplate besplatno odradili posao. I skontali su, upravo u takvo stanje Bošnjaka treba ulagati. Isplati se.

Ipak, krivnja za naše stanje suštinski ne može dolaziti izvana, ona se goji poput kancera iznutra. Naime, niko, pa ni Bošnjaci, ne može biti uništen ako se prije toga sam ne uništi i ne postane lahak plijen grabežljivcima. Zato se i poručuje prije namaza u džematu: „Zbijte se i ispravite (poravnajte) safove.“ Kada ostaju praznine, u njih ulazi šejtan. Čuo je to svako ko je ikada ušao u džamiju. A kako ćemo se mi zbiti kada se gnušamo jedni drugih, kada bismo si umjesto poravnanja safova ravnali kičme i izbijali zube?

Isto tako, svako ko se smatra muslimanom ili barem pripadnikom „muslimanskog kulturnog kruga“ čuo je da je „ramazan prilika“. Hoćemo li tu priliku iskoristiti, uskoro ćemo saznati. Izražavamo sumnju, ali i dalje se nadamo, polazeći od samih sebe jer to je prva instanca od kuda se kreće u popravljanje stanja zajednice. Međutim, po kafezima naših sukobljavanja trebala bi postojati svjesnost da se mir ne može sklopiti jednostrano, da on mora biti obostran. U našem slučaju, ako ni zbog čega drugog, potreban je unutarbošnjački mir barem u ime očuvanja države koja jeste pod napadom secesionizma. Dug je zao drug, pa bi trebali znati svi oni koji „napadaju“ da se „napadnuti“ u jednom trenutku počinje braniti. Niko ne bi trebao, kako rekosmo, potcijeniti bošnjački osjećaj za odbranu. Ko god misli da Bošnjak može deverati u stanju vreće za udaranje, viječno nijem, taj se grdno vara.

I još nešto, a tiče se i obraćanja reisa Kavazovića. Islamska zajednica u BiH jeste institucija bez koje ne može biti organiziranog islamskog života u BiH. Ko je napada, mimo činjenica i argumenata, ne misli dobro ni islamu ni muslimanima. Posebno boli kada slušamo naše bošnjačke intelektualce, koji su često bili ugošćavani i paženi od Islamske zajednice, kako trabunjaju o „sveštenstvu“ sve tri etnonacionalne zajednice koje zbog uplitanja konfesionalnog postaju zavađena plemena. Pitamo se jesu li ikada takvi uvidjeli stanje naših povratnika, kojima je upravo džamija i njen imamski kadar ne samo mjesto ibadeta nego i izvor kulturno-društvenog elana. I nije tako samo u manjem entitetu, tako je po čitavoj bošnjačkoj dijaspori. Ne vide to oni koji su oslijepili od ugode koju im pruža dojam vlastite važnosti, od ega koji im se naduo poput horoza. Zaboravljaju da su se urbane sredine razvijale oko džamija, a ne obrnuto. Ne shvataju, gluhi, da iz džamija teče život koji osvjetljava mrklu noć i gasi pramenove vatre.