Čovjek je, po svojoj prirodi, biće zarobljeno u iluziji kontrole. U toj svojoj kratkovidoj aroganciji, čvrsto vjeruje da apsolutno posjeduje ono što je vlastitim znojem zaradio, zaboravljajući temeljnu ontološku istinu svog postojanja. Kur’anski princip, kristaliziran u ajetu "ve mimmā rezeknāhum junfikūn" (i udjeljuju od onoga čime smo ih Mi opskrbili), postavlja našu materijalnu realnost potpuno obrnuto od onoga kako je diktira savremeni kapitalizam. Mi, zapravo, ne poklanjamo svoje. Mi nismo vlasnici, mi smo tek privremeni korisnici i 'protočni bojleri' Božije milosti. Kada dajemo, mi samo prosljeđujemo ono što nam je povjereno na čuvanje.

Međutim, test ljudskosti ne leži samo u činu davanja, već u onome čega se odričemo. Lajtmotiv islamskog dobročinstva – "Nema dobra dok dobro ne učiniš" (odnosno, dok ne udijeliš od onoga što najviše voliš) – ultimativni je filter naše iskrenosti. Nema istinskog dobročinstva dok god ne otkinemo onaj dio imetka koji nam je intimno prirastao srcu, koji nas boli kada ga dajemo. Sve ostalo, budimo pošteni prema sebi, samo je davanje viška, rasterećenje od onoga što nam ionako ne nedostaje, čin koji više tješi naš ego nego što rješava tuđu muku.

U tom kontekstu, vakuf se uzdiže kao najfascinantniji izum islamske civilizacije. To nije puko davanje, vakuf je genijalna, jedina pravna i duhovna formula kojom čovjek svoj prolazni materijalni usud – novac, zemlju, zgrade – alhemijski pretvara u vječnu, neprolaznu vrijednost. To je ultimativna pobjeda nad smrću i prolaznošću.

Da bismo razumjeli dubinu našeg današnjeg pada, moramo se osvrnuti na visine sa kojih smo krenuli. Nekada, u vremenima kada su muslimani kreirali svjetske trendove, vakuf apsolutno nije bio pasivna milostinja, niti romantični folklor. Vakuf je bio moćni, nezavisni generator društva, monumentalni stub civilnog sektora koji je iz temelja mijenjao arhitekturu države. Oni su finansirali besplatno javno zdravstvo, gradili mostove, održavali vrhunske obrazovne sisteme i garantirali socijalnu pravdu. Državi je, u tom sistemu, ostavljena samo uloga pukog regulatora i garanta sigurnosti, društvo je održavalo samo sebe kroz svijest svojih pojedinaca.

Vizija tih ranih vakifa nadživljava vijekove i sramoti našu današnju kratkovidost. Sjetimo se hazreti Osmanovog bunara u Rumi. Otkupljen od Jevreja u Medini prije 1400 godina, taj bunar i danas, u 21. vijeku, funkcioniše kao nevjerovatan ekonomski model. Kroz vijekove pametnog upravljanja, taj vakuf je prerastao u plantaže hurmi, a danas posjeduje bankovne račune, luksuzne hotele i investicije koje i dalje donose profit siromašnima. To je krunski dokaz da vakuf mora biti ekonomski održiv, razvojni motor, a ne statični spomenik.

Ili pogledajmo primjer Fatime al-Fihri, žene čija je nevjerovatna intelektualna i finansijska vizija u 9. vijeku porodila Al-Qarawiyyin u Maroku – najstariji kontinuirano operativni univerzitet na svijetu. Njen vakuf je dokaz da su žene, svojom imovinom i strateškim promišljanjem, udarile temelje svjetskog visokog obrazovanja, stotinama godina prije nego što su evropski univerziteti uopće počeli primati žene. To je bila snaga vakufa – vizija koja pomjera granice čovječanstva.

A onda, dolazimo do srca naše bosanske paradigme, do priče koja bi morala biti obavezno štivo svakog onog ko se usudi javno davati. Gazi Husrev-beg, monumentalni vakif, unuk sultana, čovjek čija je vizija od Sarajeva napravila šeher, u jednom trenutku svog trijumfa upada u najsuptilniju ljudsku zamku. Gledajući mermer, džamije, bezistane, hanove i medrese koje niču iz njegovog ogromnog bogatstva, njegov um (a sa njim i ego) postavlja ono opasno pitanje: "Ima li iko u Sarajevu da je dao više od mene?"

To je onaj prijelomni trenutak kada kvantitet izazove ego, kada nas zaslijepi vlastita veličina. Ali odgovor koji ga spušta na zemlju ne dolazi od uleme iz Istanbula, već iz blatnjave sarajevske mahale. San koji usni, i naknadna potraga, dovode ga pred vrata siromašne starice. Šta je ona uradila? Vidjevši begove neimare kako grade, a nemajući ni dukata da priloži, ona je sažela sve što je imala u jedan grumen kreča i ubacila ga u smjesu za zidanje.

Kontrast je potresan i analitički otrežnjujući: Husrev-beg je dao neizmjeran komad svog nepreglednog obilja. Njegov životni standard zbog toga nije trpio. Ali ta neimenovana žena je dala sve što je imala. Ona je odvojila od svojih usta, žrtvovala svoju privatnost i dala svoj "komad krova" da bi ugradila sebe u javno dobro.

Božija vaga iskrenosti (nijjet ) funkcioniše po principima koji razaraju našu materijalističku logiku. Nijjet siromašne Sarajke, njena iskrena i bolna žrtva, na toj vagi preteže tone begovog zlata. Njen grumen kreča postao je duhovno vezivno tkivo begovog vakufa, krunski podsjetnik svakoj generaciji: Bog ne broji nule na našem bankovnom računu, On mjeri procente žrtve u našem srcu.