Opskurno i rigidno shvaćanje standardnog jezika nerijetko zna biti u službi sakaćenja mentaliteta i duha zajednice i pojedinca, gdje se po prirodi odnosa prema jeziku vrši principsko izbacivanje lokalno ili regionalno obilježenih izraza zajednice, gdje nekada neka jezička pojava biva popratna okolnost određenog mentalitetskog i duhovno-spoznajnog stanja.

Zapravo, može se kazati kako su u određenom vremenskom toku i u okviru društvenih procesa autoriteti standarda nametnuli spomenuti stav pojedincima koji onda na pogrešan način robuju ovoj jezičkoj realnosti.

Tako nedavno slušam svjedočenje jedne učiteljice koja reče kako im je na studiju kazano da se u standardnom jeziku ne može upotrebljavati oblik kose već samo kosa, pošto množina za ovu realiju, najkraće kazano, biva, đoja, nije logična jer je na glavi jedna kosa i nema više kosa. A je li se iko od takvih zapitao koliko je samo tzv. nelogičnosti prisutno u jeziku, da ih je teško sve redom opisati. No, šta je sporno s kosama?

Množinski oblik kose stilski je markiran izraz koji svoje porijeklo upotrebe vodi iz usmene poetske tradicije i jedan je od bitnih markera teksta. U rječnicima koji ga bilježe, navodi se vrlo važan segment značenja, funkcije i upotrebe oblika kose, koji ima usmenopoetski i etnološkojezički karakter koji je itekako stilski markiran. Upravo zato, u tekstu koji nije ispražnjen nekim oblikom duhovne, dijahronijske i lokalno obilježene jezičke kulture, sasvim je korektno upotrijebiti oblik množine, dajući tako navedenoj jezičkoj pojavnosti formalnu i suštinsku odrednicu kroz vrijeme i jezičku tradiciju prosijanog izraza.

A oprez u vezi s upotrebom riječi nikad nije suvišan.