Odluka Kim Jong Una da pošalje trupe da se bore u ruskom ratu protiv Ukrajine šokirala je mnoge u Južnoj Koreji i širom svijeta. Mnogi se pitaju zašto je Kim odlučio povesti Sjevernu Koreju ovim katastrofalnim i slijepim putem? Odgovor leži u različitim dinamikama koje su u igri u krizi sklonoj sjeveroistočnoj Aziji.

U junu prošle godine je Kim potpisao sveobuhvatni ugovor o strateškom partnerstvu s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji je naknadno odobrila ruska Duma 24. oktobra a sjevernokorejski Senat šestog novembra.

No raspoređivanje trupa prethodilo je njegovoj ratifikaciji: 1500 vojnika poslano je osmog oktobra, a kontingent slične veličine poslan je sedam dana kasnije. Procjenjuje se da se do kraja 2024. godine do 12.000 vojnika — uključujući tri generala i 500 oficira — borilo na ruskoj strani. Elitne trupe pripadaju brigadama snaga za specijalne operacije Korejske narodne armije. Iako su dobro obučeni, nemaju nikakvog borbenog iskustva. Rusija i Sjeverna Koreja i dalje negiraju njihovu prisutnost, ali različiti izvještaji pokazuju da se Korejanci bore na Kurskom frontu.

Južnokorejska vojna obavještajna služba vjeruje da je Sjeverna Koreja predložila vojno raspoređivanje i da je, u očajničkoj potrebi za pouzdanim saveznikom, Putin prihvatio ponudu. Puno je nagađanja o tome šta bi Sjeverna Koreja mogla dobiti zauzvrat, od tehnologije interkontinentalnih balističkih projektila, vrhunskih borbenih aviona i druge vojne opreme do ekonomske pomoći. Ali ništa nije potvrđeno.

Ovakav razvoj događaja, koji takođe omogućuje ruskim trupama da uđu u Sjevernu Koreju, izuzetno je uznemirio Kinu koja Sjevernu Koreju smatra strateškim mjestom svoje vojne odbrane.

U isto vrijeme, Sjeverna Koreja je posljednjih desetljeća sve više uzrujana Kinom, posebno nakon što su se pojavili izvještaji da je Kina razvila planove za suočavanje s mogućim naglim padom sjevernokorejskog režima. Kineski vojni stručnjaci i internetski analitičari tvrdili su da bi, ako se to dogodi, kineska Sjeverna vojska prešla u Sjevernu Koreju kako bi blokirala slične poteze Južne Koreje i Sjedinjenih Država. Iako nisu službena vladina politika, takva su nagađanja razljutila Kima.

Prema široko rasprostranjenim glasinama, Kim je jednom izjavio da dok je Japan neprijatelj Koreje 100 godina, Kina je neprijatelj 1000 godina. Bez obzira jesu li istiniti ili ne, takvi osjećaji odražavaju stav sjevernokorejskih čelnika prema Kini: službeno bratska država s kojom je posebno prijateljstvo iskovano kroz Korejski rat, Kina je i dalje nepouzdan susjed na kojeg se gleda sa sumnjom.

Krajem 2023. Kim je objavio da Sjeverna Koreja službeno odbacuje svoju politiku ponovnog nacionalnog ujedinjenja, proglašavajući odnos s Južnom Korejom odnosom između dviju antagonističkih država. Ova promjena bila je uveliko motivisana unutrašnjim faktorima, pri čemu se dobrovoljna izolacija smatrala jedinim načinom da se spasi režim.

Koraci u tom smjeru već su poduzeti, s vladajućom Korejskom radničkom strankom (KWP) koja je od 2020. uvela niz zakona osmišljenih kako bi ojačala svoju kontrolu nad mladima. Oni su uključivali “zakon o odbijanju reakcionarne misli i kulture” (2020.), “zakon o garantovanju kulture mladih” (2021.), “zakon o zaštiti kulturnog jezika Pjongjanga” (2023.) i “zakon o zaštiti države tajne” (2023). U januaru je BBC Korea izvijestio da su dvojica dječaka osuđena na 12 godina u radnom logoru zbog gledanja i distribucije južnokorejskih drama — izuzetno oštra kazna kojom se želi poslati jasna poruka drugim mladim ljudima. S vremena na vrijeme pojavili su se izvještaji o sličnim kaznama. Ništa od toga nije uspjelo zaustaviti rastući utjecaj Južne Koreje, pa je Kim odlučio zauvijek odbaciti očevu i djedovu politiku ponovnog ujedinjenja.

Iako to ne može javno izjaviti, Kim zna da je Južna Koreja pobijedila Sjevernu Koreju: stanovništvo Južne Koreje dvostruko je veće, ekonomija 50 puta veća, a vojska daleko nadmoćnija. Danas je Južna Koreja među 10 najrazvijenijih ekonomija svijeta. S obzirom na to, režim Sjeverne Koreje neprestano traži načine kako bi opstao. Prekidanje veza s vanjskim svijetom i blokiranje "zlog" utjecaja kapitalističkog Juga jedno je od takvih sredstava.

Dolaskom na vlast nakon očeve smrti 2011. godine, Kim je učvrstio svoju poziciju čistkama, ubistvima i smaknućima. Brutalno je pogubio svog ujaka Jang Sung-taeka i ubio svog brata Kim Jung Nama. No iako su unutrašnji suparnici i neprijatelji eliminisani, Kimova moć nije sigurna a narodna podrška ne može beskonačno biti kupovana prijetnjama i podmićivanjem. Bez ikakve mrkve koju može ponuditi svom narodu, Kimova jedina opcija je uglavnom štap.

Unatoč tome što se radi o izrazito zatvorenom društvu kojeg se kontroliše odozgo, Sjeverna Koreja je doživjela značajne promjene.

Raspad Sovjetskog Saveza i naknadni politički zemljotresi bili su historijska prekretnica za zemlju. Usred teške prehrambene krize sredinom 90-ih, režim je ukinuo svoj sistem obroka i dopustio ljudima da kupuju hranu na tržnici. Od tada je kapitalističko tržište postalo sve važnije. Tržišta nisu samo postala prostor za ekonomske aktivnosti i uspon rudimentarnog oblika kapitalizma; takođe su se pojavili kao mjesta gdje su južnokorejske pjesme, filmovi i drame, uvezeni preko Kine, široko distribuirani.

Kroz ovaj proces pojavila se nova generacija koja nikada nije iskusila državni sistem obroka i bila je sve više individualistička. Ova nova generacija nema povjerenja u Kima, KWP ili sjevernokorejski režim. Njihovo ih je vlastito iskustvo navelo da prioritet daju vlastitom opstanku. Kao rezultat toga, Kimova baza podrške danas je izuzetno slaba, s represijom i prisilom kao jedinim preostalim sredstvom za održavanje njegove vladavine.

Sve veći broj sjevernokorejskih izbjeglica također je pridonio ovoj promjeni društvenih vrijednosti. Prvi val sjevernokorejskih izbjeglica migrirao je u sjevernu Kinu u potrazi za načinom za slanje novca kući. Većina je otišla bez razmišljanja o preseljenju u Južnu Koreju. Ali nakon što su bili izloženi vanjskom svijetu, mnogi su počeli otkrivati ​​realnost naprednog kapitalizma Južne Koreje.

Granica između Kine i Sjeverne Koreje dom je mnogih južnokorejskih špijuna, kao i mnogih kršćanskih evangelika koji traže načine da privuku obraćenike unutar Sjeverne Koreje. U početku sumnjičavi prema tim misionarima koji nude materijalnu pomoć i vjersku indoktrinaciju, neki Sjevernokorejci su im se na kraju obratili za pomoć.

Ono što je počelo kao pojedinačni slučajevi bijega ljudi iz Sjeverne Koreje ubrzo se pretvorilo u cijelu industriju, sistemski organizovanu i koordiniranu od strane profesionalnih krijumčara ljudi. Sjevernokorejske izbjeglice postale su vruć krompir za Kinu. Njen savez sa Sjevernom Korejom znači da kineska vlada službeno odbija pružiti pomoć izbjeglicama ili sarađivati ​​s Južnom Korejom po ovom humanitarnom pitanju. Sjevernokorejske izbjeglice prisiljene su krenuti dugim i opasnim rutama do Južne Koreje preko kineskih jugoistočnih susjeda, poput Tajlanda, Laosa i Kambodže. Čak 34.259 sjevernokorejskih izbjeglica službeno je ušlo u Južnu Koreju od 1998. godine, gdje su formirali vlastitu zajednicu, boreći se za preživljavanje unutar kapitalističkog juga.

Raspoređivanje trupa Sjeverne Koreje u Ukranjini moglo bi izgledati kao nagla odluka donesena na temelju hira diktatora. Ali jasno je da je to dio dobro isplanirane strategije za opstanak režima. Ekonomske koristi proizašle iz naknade primljene za svaku smrt vojnika ne mogu se zanemariti u zemlji kojoj je očajnički potrebna čvrsta valuta zbog međunarodnih sankcija. Pravi je cilj, međutim, minimiziranje opasnosti bilo kakve potencijalne intervencije Kine u ono što ona smatra nužnom tampon državom. Za Kima je Kina bila najveća prijetnja opstanku njegovog režima; stoga je i postupio u skladu s tim.

Vijesti o smrti sjevernokorejskih vojnika povremeno se pojavljuju u medijima od oktobra, iako tačne brojke nisu potvrđene. Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky tvrdi da je čak 3000 sjevernokorejskih vojnika poginulo u borbi, no južnokorejska vojna obavještajna služba navodi brojku od oko 1000. Bez obzira na tačan broj, broj poginulih neizbježno će rasti jer te sjevernokorejske trupe nisu spremne za hipermoderno ratovanje dronovima ili komuniciranje s ruskim trupama.

Povratak Donalda Trumpa na mjesto predsjednika SAD-a znači da će situacija u sjeveroistočnoj Aziji postati nesigurnija i nepredvidljivija. Prerano je reći ulazimo li u novi Hladni rat ili u eru multipolarnosti. Ali neizvjesnost u vezi sa budućnošću raste. To će neizbježno značiti više nestabilnosti i poteškoća za narode sjeveroistočne Azije. Won Youngsu, Links