Iako svake godine prvi dan aprila donosi talas bezopasnih smicalica i humora u kojima uživaju milioni, prava historijska pozadina ovog nezvaničnog praznika i dalje izmiče istraživačima. Dok englesko govorno područje prednjači u proslavama, naučna zajednica još uvijek nije postigla konsenzus o tome kada je i gdje tradicija zapravo rođena.

Iako postoje jasni tragovi da se praznik u nekom obliku praktikuje barem od 16. stoljeća, historijske škole se spore oko toga da li su njegovi temelji u srednjovjekovnoj Engleskoj ili renesansnoj Francuskoj. Neki teoretičari idu još dalje u prošlost, povlačeći paralele s antičkim proljetnim ritualima iz starog Rima.

Tri ključna traga

Stručnjak za folklor Stephen Winick izdvaja tri najvjerovatnije teorije o postanku ovog dana, od kojih jedna vodi u Britaniju, dok dvije upućuju na francusko tlo.

Prvi trag pronalazimo u književnosti 14. stoljeća. Engleski bard Geoffrey Chaucer je u svom djelu "Priča o svećenikovom pijetlu" iz 1390. godine opisao nadmetanje u lukavstvu između pijetla i lisice. Pjesnik pominje događaje koji se odvijaju 32 dana nakon početka marta, što kalendarski odgovara 1. aprilu. Ipak, skeptični naučnici upozoravaju da bi ovo mogao biti tek rezultat greške srednjovjekovnih prepisivača, a ne stvarna potvrda običaja.

S druge strane, Francuska nudi tradiciju poznatu kao "Poisson d'Avril", što u prijevodu znači Aprilski bakalar ili Aprilska riba. Običaj, koji živi i danas, podrazumijeva tajno kačenje papirne ribe na leđa žrtve uz uzvikivanje naziva praznika kada prevara bude otkrivena. Literarni dokaz za ovo pronalazimo još 1508. godine kod pjesnika Eloya D'Amervala, koji u svojoj "Knjizi đavoljih trikova" spominje ovaj termin. Nije sasvim jasno da li se on tada odnosio na glupe ljude ili na već uspostavljen običaj.

Treća, i možda najzanimljivija teorija, vezana je za kalendarsku revoluciju kralja Karla IX. Ovaj vladar je 1564. godine, tokom obilaska zemlje, primijetio potpuni haos u datumima proslavljanja Nove godine. Edictom iz Roussillona naredio je da se početak godine fiksira na 1. januar. Vjeruje se da su oni koji su iz navike ili inata nastavili obilježavati Novu godinu u aprilu postali meta podsmjeha, što je dovelo do širenja praznika "budala" širom Evrope.

Rimskog carstva, Indija i Iran

Bez obzira na ove teorije, činjenica je da je proljeće oduvijek bilo rezervirano za maskiranje i šalu. U starom Rimu se slavio festival Hilaria u čast boginje Kibele (Magna Mater). Historičar religije Jacob Latham opisuje ovaj događaj kao razuzdani maskenbal koji je brisao društvene granice. Rimski pisac Herodijan zabilježio je da je u tim danima svako mogao biti bilo ko, te da su se čak i najviši zvaničnici maskirali kako bi sakrili identitet i zbijali šale.

Slični običaji postoje i u drugim kulturama. Hinduistički festival Holi donosi šale tokom marta, dok iranski Sizdah Bedar (dio Nowruza), koji pada 2. aprila, uključuje bezazleno laganje i zabavu, a vjeruje se da se praktikuje još od 536. godine prije nove ere.

Možda nikada nećemo sa sigurnošću znati zašto je baš prvi dan aprila postao sinonim za smijeh. Folklorista Alan Dundes je još krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća istakao da dosadašnja istraživanja nisu donijela mnogo jasniju sliku o porijeklu ovog fenomena.

Ono što je sigurno jeste ljudska potreba da se uz malo šale otjera zimska letargija. Sve u svemu, učestvovanje u Prvom aprilu znači održavanje tradicije čija starost i misterioznost samo doprinose njenoj privlačnosti.