Ima jedna stara, sto puta prepričana priča, koju bi mnogi trebali naučiti napamet prije nego što uopšte zinu o politici. Pitali jednom  seljaci starog, sjedokosog domaćina zašto se onako žestoko usprotivio kad su seoski pametari odlučili da starog mlinara zamijene novim.

"Slušaj, starče," rekoše mu seljani uglas, ponosni na svoju vizionarsku odluku donesenu u kafani. "Onaj stari mlinar je vazda nešto zanovijetao, ters bio, mlin mu je škripao na sve strane, ruke su mu stalno bile u prašini i blatu, a ujam je uzimao k’o da mu je mlin od babe ostao. Ovaj novi je gospodin čovjek! Ima bijelu košulju, ispeglan, lijepo priča, kao iz knjige i obećava da se mlin od sutra više neće ni čuti, radit će na neku 'evropsku' fuziju."

Starac, naslonjen na štap, duboko udahnu, podrugljivo pogleda naivnu raju, pljunu u stranu i polahko odgovori:

"Jeste, sve ste upravu . Škripao je stari mlin. I znao je stari mlinar bit’ ters i neugodan kad mu se u posao miješaju ljudi što žito od kukolja ne znaju razlikovati, a pametuju o brašnu. Al’ taj stari mlinar je svojim žuljevitim rukama opipao svaku truhlu dasku u onom mlinu i svaku pukotinu u brani. On je po mirisu vjetra i boji neba znao kad rijeka samo bezopasno šumi, a kad krene da buja, ruši, čupa drveće i davi sve pred sobom. Kad su udarale najveće jesenje oluje i kad ste vi spavali u toplom pod jorganima, on nije spavao. Do pasa, u ledenoj vodi, on je tu branu golim rukama podupirao. I nije vam valjao. Sad ste doveli  ovog što lijepo priča, što pazi da bijelu košulju ne isprlja al zato vama maže oči. Al’ evo – prva kiša udari, on se izbezumio. Gleda u vodu, branu ne zna ustavit’, ne smije ući u blato, nego stoji na obali i piše otvoreno pismo rijeci da se smiri! A mutna rijeka odnese i brašno, i točak, i mlin. Zapamtite, naivčine moje: nema mlina da ne škripi, ni od gospodina u bijeloj košulji mlinara."

Upravo u ovoj surovoj narodnoj mudrosti  stala je sva tragedija, ali i važna pouka naše političke zbilje u posljednje četiri godine.

Godinama se ovdje, temeljito, uz neviđenu medijsku huku, strane donacije i navijanje iz ambasada, radilo na tome da se Bakiru Izetbegoviću fakturiše sve – od globalnog zagrijavanja do saobraćajnih gužvi. I ono za šta je objektivno nosio teret liderske odgovornosti, i svaka tuđa podvala, nesposobnost i lopovluk, tovareni su njemu na leđa. Stvorena je plastična, vještačka slika o čovjeku koji je navodna "kočnica napretku", mlinar čiji mlin previše škripi. S druge strane, u šarenom svjetlucavom celofanu, nudila su nam se nekakva "nova lica", bajke o "relaksaciji odnosa", "građanskim rješenjima" i iluzije o Bosni koja će procvjetati, eto, sama od sebe, čim SDA ode u opoziciju, a Dodik i Čović preko noći postanu 'bečki dječaci'.

I narod, naivan i merhametli kakav jeste, ali umoran od stalnih blokada, rovovske politike i histerije medijskih spin-majstora, odlučio je da proba taj novi "mlin". Dali su glas manekenu u bijeloj košulji. Dobili smo Denisa Bećirovića u Predsjedništvu BiH i "Trojku" u vlasti. Dobili smo politiku koja je, umjesto obećanog historijskog progresa, našu državu srozala u najteži, najjadniji i najranjiviji položaj od Dejtona naovamo.

Danas, dok s nevjericom, kao iz hipnoze probuđeni, gledamo kako se teško stečeni, krvlju plaćeni državni suverenitet krčmi u kafanskim dogovorima, na privatnim hacijendama u Bakincima i mostarskim podrumima, jasno nam je šta smo uradili. Dok se interesi Bosne i Hercegovine bacaju pod noge pred svakim ko malo glasnije podvikne s druge strane entitetske linije ili susjedne granice, jasno je – dobili smo mlinara koji ne zna gdje se brana zatvara.

Denis Bećirović je čovjek nesumnjivo urednih saopćenja, 'savršeno' vezane kravate i gramatički poprilično ispravnih rečenica. Ali, budimo do kraja iskreni: njegov mandat ostat će upamćen isključivo kao era u kojoj je Bosna i Hercegovina potpuno izgubila svoju diplomatsku oštricu, a Bošnjaci svedeni na nivo političkog dekora. Postali smo sića za potkusurivanje u tuđim igrama. Bećirović misli da se država brani tako što se ujutro probudiš, namjestiš frizuru, i onda Ujedinjenim nacijama, Miloradu Dodiku ili Evropskoj uniji napišeš i pročitaš – otvoreno pismo. On je političar koji se u jeku najvećih udara na ustavni poredak ponaša kao uvrijeđeni nastavnik historije koji nestašnom razredu dijeli ukore. Populizam, recitovanje udžbenika pred kamerama i slikanje po stranim metropolama ne mogu zaustaviti institucionalnu bujicu i secesionistički cunami koji nam kuca na vrata.

A dok mlinar piše pisma, rijeka odnese i točak i mlin. Izgubili smo unutrašnju koheziju, prodani su vitalni državni mehanizmi, prepuštene su sigurnosne agencije, a onaj probosanski blok, koji je decenijama bio tvrd, neprobojni bedem za sve nasrtaje na državu, razbijen je u paramparčad zarad par ministarskih fotelja "Trojke".

S druge strane, Izetbegoviću su sarajevski minder-političari zamjerali svašta, ali mu niko – pa ni njegov najkrvaviji politički neprijatelj u Banjoj Luci ili Mostaru – nikada nije mogao osporiti jedno: nepogrešiv, sirovi državnički nerv. On je onaj stari mlinar. Čovjek koji tačno zna gdje u državnom aparatu škripi, koji zna napamet svaku podvalu međunarodne zajednice, ali, što je sudbinski važno – zna kako da održi glavu iznad vode kad nadođu najveći geopolitički talasi. Sjetite se samo pregovora u Neumu. Sjetite se pritisaka Palmera, Eichhorst, i cijele te bulumente bjelosvjetskih diplomata koji su došli da zavrnu ruke. Mlinar u bijeloj košulji bi tu popustio i potpisao raspad države, samo da mu u zapadnim novinama izađe slika kako je "kooperativan". Izetbegović je stao na crtu i rekao: Ne može. Zato je i postao meta.

Njegova kandidatura za člana Predsjedništva BiH na izborima 2026. godine nije nikakvo pitanje nostalgije, nije to ni puki stranački inat ili borba za prestiž. To je pitanje gole, prijeke, egzistencijalne potrebe ove zemlje i ovog naroda! Nama u vatri koja se pali širom svijeta ne treba ćato koji ide u Sarajevo, Brisel, Washington ili Ankaru da vježba engleski, slika se ispred zgrada i uči politički zanat. Treba nam onaj ko taj zanat, sa svim njegovim dubokim tajnama, odavno ima u malom prstu.

Pogledajte svijet oko sebe. Crtaju se nove mape. Zvecka se nuklearnim oružjem. Evropa drhti pred vlastitim ekstremnim desničarima, a globalni geopolitički potresi prijete da se preliju preko Balkana, pravo u svaku našu mahalu, sokak i avliju. U takvim olujnim vremenima, Bosna i Hercegovina apsolutno nema luksuz da bude laboratorija za neuspjele političke eksperimente, ublehe i "građanske" iluzije koje žive samo od Baščaršije do Marijin Dvora.

Na izborima 2026. godine mi nećemo i ne smijemo birati "najfinijeg" ni najnalickanijeg  kandidata. Ne biramo predsjednika kućnog savjeta da nas lijepo pozdravlja u haustoru. Nećemo birati onoga ko najglasnije uzvikuje isprazne parole dok mu Dodik i Čović pod nosom otimaju državu komad po komad.

Biraćemo onoga ko ima petlje, hrabrosti, i prije svega – znanja, da stane u blato na branik domovine. Biraćemo onoga ko zna kada treba taktički, mudro reći "da", ali i onoga iz čijih usta "NE" odzvanja tako da se čuje do Beograda, Zagreba i dalje. Biraćemo čovjeka koji genetski i iskustveno razumije da se država ne čuva iz udobne kabinetske fotelje ni preko Facebook statusa, već iz teškog, znojavog, diplomatskog i političkog rova u kojem nema lajkova, nema tapšanja po ramenu od stranih ambasadora, ali se čuva gola supstanca i kičma naroda.

Vrijeme je da zrelo i pošteno priznamo sami sebi, pogledamo se u oči i kažemo – eksperiment sa "bijelim košuljama" i nalickanim momcima nam nije uspio. Zamalo nas je koštao glave. Dok nam mutna voda političke izdaje nije odnijela i zadnju dasku s naše bosanske brane, moramo se hitno vratiti onome ko poznaje sve ćudi i virove opasne balkanske rijeke.

Bakir Izetbegović je pokazao da ima širinu da trpi najteže i najprljavije udarce, da preživi medijske linčeve, ali i snagu da ovu državu drži uspravno kad svi misle da će pasti. Jer, na kraju dana, kada se svjetla u stranim ambasadama pogase, kada lažni prijatelji okrenu leđa i ostanemo sami sa sobom na svojoj zemlji, nije nimalo važno je li mlinar ters i koliko mlin škripi. Važno je samo jedno: da naša djeca ujutro imaju svoju suverenu grudu, da u kući ima nafake i sigurnosti, i da naša domovina Bosna i Hercegovina ne kleči pred dušmanima, nego stoji ponosno, snažno i uspravno.