Ruska agresija na Ukrajinu pokazala je svu brutalnost rata, razaranja i krvi. Sve to “svijet” bukvalno uživo prati na “malim ekranima” i preko društvenih mreža. Slike granatiranih i razrušenih gradova, stambenih zgrada, škola, vrtića, vjerskih objekata, ubijenih i ranjenih civila u građanima Bosne i Hercegovine izazvale su uznemirenost i podsjetile ih na prošlost iz devedesetih.

U vremenu kada se u Bosni i Hercegovini sve više govori sa zabrinutošću o bojazni od mogućeg rata nije nikakvo čudo da nas proganjaju slike rata iz Ukrajine. Bošnjaci su narod koji je doživio genocid i sasvim je normalno da postoji strah od rata. U takvim uvjetima ne može se ostati imun na slike koje dolaze iz Ukrajine, a koje nas podsjećaju na razaranje Bosne i Hercegovine i ubijanje građana u našoj zemlji.

Kijev nas podsjeća na opsadu Sarajeva, a Mariupolj, Harkiv i drugi ukrajinski gradovi na Srebrenicu, koja je tokom rata bila the biggest death camp in the world, kako je to stajalo na jednom natpisu u ovom gradu 1993. godine.

Slike ubijenih i ranjenih civila i uplakane djece nas podsjećaju na naše sudbine. Sve te slike, možda na neki način i potisnute, iznova proživljavamo. Mi koji smo preživjeli Srebrenicu posebno smo osjetljivi na slike iz Ukrajine, kao što nas bole i rane Palestine, Sirije i drugih mjesta.

U medijima je prije nekoliko dana objavljena vijest da je u Ukrajini klanjana dženaza dječaku Amiru koji je imao svega 40 dana, a umro je od upale pluća i nemogućnosti liječenja u opkoljenom Harkivu. Slika je to koja je podsjetila na smrt dječaka Mirnesa Muminovića u Srebrenici 1993. godine. Malo ko zna ko je bio Mirnes Muminović, ali mnogi pamte i znaju za snimak koji je zabilježio novinar Tony Birtley u opkoljenoj Srebrenici. Na snimku se vidi kako na rukama doktora umire dječak kojeg potom mrtvog i zamotanog u foliju predaju u ruke ocu.

Otac dječaka zvao se Mirsad. Naime, trogodišnji dječak Mirnes je u granatiranju Srebrenice ranjen u stomak. Uspjeli su ga prebaciti do srebreničke bolnice, koja je radila u katastrofalnim uvjetima, i nažalost dječaku nije bilo pomoći. Kada je ranjen dječak Mirnes, uz njega je ranjeno i nekoliko stranih vojnika koji su bili u misiji u Srebrenici. Oni su prebačeni helikopterom za Tuzlu, a za dječaka Mirnesa nije bilo mjesta. Dvije godine poslije, u julu 1995. godine, u Genocidu je ubijen i dječakov otac Mirzet.

Zbog naših slika prošlosti, ne možemo ostati imuni na slike sadašnjosti iz Ukrajine. Rat u Ukrajini već sad ostavlja traga na naše živote jer nas direktno dotiče i vjerovatno ćemo u narednom periodu tek osjetiti krizu koja je već sada globalnog karaktera.

Drugi razlog zbog čega (bar u Srebrenici) s pažnjom pratimo dešavanja u Ukrajini jeste osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti u kojoj živimo. U Bosni i Hercegovini već se duže vremena govori o potencijalnim sukobima, a povratnici Bošnjaci su pod posebnim pritiskom i najranjivija su kategorija. Naime, svi Bošnjaci koji žive u Srebrenici, ali i drugim povratničkim mjestima nerijetko se susreću od rodbine, prijatelja i poznanika s pitanjima “kakva vam je situacija?”, “šta ima tamo?”, “dešava li se šta, hoće li biti rata?”.

Sad zamislite s kakvim se pritiskom susreće neko ko se vratio u Srebrenicu (ili bilo koje drugo povratničko mjesto) nakon što je preživio genocid, te uspio formirati život i porodicu na razrušenom ognjištu. Na sve to dodajte slike koje dolaze iz Ukrajine. Nemoguće je ne misliti o svojoj djeci dok gledate ukrajinske očeve kako ispraćaju svoje porodice sa suzama u očima ne znajući da li će se ponovo vidjeti i sastati.

Djeca Srebrenice nažalost znaju šta znače rastanci i nikada ponovni sastanci sa svojim očevima i braćom.