Društvo | 18.10.2021.

Zašto načelnik Tanović ne želi ispraviti nepravdu koju je nanio Šemsi Baručiji

Šemso Baručija u Sarajevu nije imao zvanično obilježavanje godišnjice smrti, porodica i saborci na ovaj dan posjete njegov mezar u haremu Alipašine džamije. U Sarajevu više ništa ne podsjeća na njega, ništa osim njegovog mezara ne nosi njegovo ime. Odlukom Općine Novo Sarajevo Kasarna “Šemso Baručija” u Velešićima preimenovana je i sada nosi ime Centar za sport i rekreaciju “Vinko Šamarlić”.

JAKUB SALKIĆ

U ponedjeljak 11. oktobra navršilo se 27 godina od pogibije Hašima Spahića i Šemse Baručije na Moševačkom Brdu kod Vareša. U Ilijašu je dostojno obilježena godišnjica smrti majora Hašima Spahića. Tom prilikom premijerno je prikazan i dokumentarni film Hašim – put u nezaborav autora Avde Huseinovića, posvećenog komandantu Operativne grupe 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Šemso Baručija u Sarajevu nije imao zvanično obilježavanje godišnjice smrti, porodica i saborci na ovaj dan posjete njegov mezar u haremu Alipašine džamije. U Sarajevu više ništa ne podsjeća na njega, ništa osim njegovog mezara ne nosi njegovo ime. Odlukom Općine Novo Sarajevo Kasarna “Šemso Baručija” u Velešićima preimenovana je i sada nosi ime Centar za sport i rekreaciju “Vinko Šamarlić”.
Šemso Baručija rodio se 4. maja 1960. godine u Foči. Bio je član Komande 1. korpusa Armije Bosne i Hercegovine. Poginuo je 11. oktobra 1994. godine na Moševačkom Brdu (kod Vareša), u činu kapetana, na dužnosti referenta za planiranje i obuku inžinjerijskih jedinica. Sahranjen je u haremu Alipašine džamije.

Šemso Baručija i Hašim Spahić poginuli su na način koji izaziva divljenje. General Vahid Karavelić ispričao je kako se to desilo. S obzirom na to da su agresorske snage bile zauzele kotu Moševačko Brdo, a snage Armije RBiH povukle se zbog velikih gubitaka, Šemso Baručija i Hašim Spahić nisu mogli čekati da im dođe pomoć, sami su krenuli osvajati Moševačko Brdo, prsa u prsa s neprijateljem. U toj borbi su poginuli.
Nepravda je prema Šemsi Baručiji da se ništa po njemu u ovom gradu neće zvati zbog odluke neke općine i nekog načelnika. Baručijini saborci i porodica to neće dopustiti, borit će se svim raspoloživim pravnim sredstvima da ostane spomen na Šemsu Baručiju.

PORODICA NIJE DALA SAGLASNOST
Šemsina supruga, sin i kćerka danas žive u Sarajevu. Indira, kćerka Šemse Baručije, ispričala nam je šta se dešavalo u vezi s promjenom imena kasarne u Velešićima. Kaže da su bili na sastanku s načelnikom Općine Novo Sarajevo Hasanom Tanovićem, gdje su stekli dojam da se radi o zajedničkoj inicijativi Općinskog vijeća i na
elnika. Tada su imali razumijevanja prema njegovoj poziciji, pokušali su doći do zajedničkog rješenje da se neka ulica ili škola imenuje po Šemsi Baručiji. No, sada je jasno, kada smo saznali više informacija, govori Indira, da je to bila načelnikova inicijativa.
“Teško je boriti se s Općinom, vijećnici u Općinskom vijeću iz različitih stranačkih klubova ne nalaze zajednički jezik u ovom slučaju. Ja pokušavam voditi dijalog sa svima njima, ali jasno je da između njih postoje i druge nesuglasice, a koje nam otežavaju put do rješenja”, objašnjava Indira.
Indira sumnja da je procedura imenovanja kasarne sporna, jer je tek 2020. godine Vlada Federacije usvojila odluku kojom zemljište u Kasarni “Šemso Baručija” vraća u posjed Općine, a objekte u Kasarni daje na korištenje Općini Novo Sarajevo, te da se ova odluka može provesti tek kada se potpiše ugovor između Vlade i Općine. Taj ugovor nije potpisan do trenutka usvajanje sporne inicijative. Kako se onda može mijenjati ime i namjena, pita se Indira.
Nekoliko je puta Klub vijećnika SDA pokušao staviti na dnevni red Općinskog vijeća inicijativu da se poništi sporna odluka, ali vladajuća većina, koju čine SDP, Naša stranka i Narod i pravda, ne dopušta da inicijativa dođe na dnevni red, iako u ovom slučaju vijećnici iz NiP-a imaju isti stav kao i vijećnici SDA.
“Načelnik ulaže napore da usvojena odluka ostane. Ne znam koji su razlozi za to. U svom obraćanju Općinskom vijeću rekao je da su porodice Šemse Baručije i Vinka Šamarlića saglasne s njegovom odlukom, s čime se ne mogu složiti. Načelnik nikada neće dobiti saglasnost ni jednog člana naše porodice. Nadalje, smatram nekorektnim postupke načelnika i njegovog savjetnika Elisa Hrkalevića da politiziraju ovaj slučaj, da neodržavanje prostora Kasarne pripisuju ranijim politikama u Kantonu Sarajevo, da to što smo brat i ja trenutno nezaposleni okrivljuju također ranije politike u Kantonu Sarajevo. Na sjednici Općinskog vijeća načelnik je govorio da je Šemsi Baručiji činjena nepravda od trenutka pogibije. Ni s tim se ne slažem. Možemo slobodno reći da je Hasan Tanović jedini načelnik koji je Šemsi učinio nepravdu. Načelnik Općine Centar Ljubiša Marković i Općinsko vijeće Općine centar su 2002. godine Šemsi Baručiji dodijelili Plaketu sa zlatnim ljiljanima.
Razumijem da načelnik želi reći da je nama svima prije ove sadašnje politike u Kantonu bilo loše, ali to nije istina i mi ne želimo da se ovaj slučaj koristi u političke svrhe. Najviše zato što je naša majka u vrijeme kada je načelnik promijenio ime Kasarne imala operaciju srca. Žao mi je što su ovaj slučaj ignorisali sarajevski mediji, a u isto vrijeme su pisali o Novom Gradu i sporovima oko imenovanje ulice Srđana Aleksića, iako su slučajevi slični. Tako da se ne mogu složiti s načelnikom da je nova politika u Kantonu Sarajevo bolja od ranijih za građane Kantona. Ovaj slučaj pokazao je da to nije tako”, kaže Indira.
Indira nam priča kako je bila jako povrijeđena kada je usvojena odluka o preimenovanju Kasarne i kada je načelnik Tanović na Facebooku napisao da je politika pobijeđena.
“Naš babo nije zbog politike dobio Kasarnu, njegovo djelo je mnogo veće od politike”, kaže ona.
Do prije nekoliko godina u kalendaru obilježavanja značajnih datuma u Općini Centar Sarajevo bio je i datum pogibije Šemse Baručije, pošto je ukopan u haremu Alipašine džamije. Ali Općinsko vijeće usvojilo je odluku prema kojoj u kalendar obilježavanja ulaze samo oni koji imaju dva različita ratna priznanja.
Šemso Baručija vjerovatno je jedinstven slučaj, čovjek koji ima dva “Zlatna ljiljana” i zbog toga nije u kalendaru. Prvi “Zlatni ljiljan” dobio je među prvim borcima koji su odlikovani tim priznanjem 1992. godine, a drugi je dobio nekoliko mjeseci prije smrti, 1994. godine.
“Nismo se protivili toj odluci, ako je to pravilo, onda neka bude tako. Mi svejedno obilježimo godišnjicu bez obzira na to što ona nije zvanično. Prošle godine je i član Predsjedništva BiH Željko Komšić bio na obilježavanju. Bilo mi je drago zbog toga. Naš babo nije zaboravljen. Međutim, ovo što se desilo u Novom Sarajevu nešto je što se ne može dozvoliti”, govori Indira.
Indira nam priča da je njen babo bio profesor u Vazduhoplovnoj školi u Rajlovcu. I njena majka je radila u JNA. Oboje su pred početak rata prešli u Armiju RBiH. Šemso je direktno iz kasarne otišao u Buća Potok i učestvovao u organiziranju otpora i obuci stanovništva u rukovanju oružjem. Neposredno pred početak rata Baručija je bio na školovanju za deminere u Pančevu, pa je i u ratu nastavio svoju profesiju, na prvoj liniji je obučavao pionire i napisao je dvije skripte o minama.
“Tokom rata učestvovao je u svim bitkama oko Sarajeva. Na Žuči je napisao jednu pjesmu. Imam je i sada. U njoj spominje džamiju Aladžu u Foči, eto, sudbina je htjela da je on rođen na isti datum na koji je otvorena obnovljena Aladža, 4. maj”, govori Indira.

DAN KADA JE OTIŠAO
Indira je u ratu bila dijete i ne sjeća se mnogo toga. Ali zna da tokom rata nije često viđala babu. Rijetko bi dolazio kući. Sjeća se dana kada ga je posljednji put vidjela.
“Trebao je ići u Njemačku na liječenje, ali pozvali su ga da ide na Moševačko Brdo jer je to bilo kritično vrijeme. On je na Žuči od detonacije u rovu pao i udario glavom. Tada je imao krvarenje, od čega se, kasnije se pokazalo na snimku, razvila cista u moždanoj ovojnici, što mu je povremeno ometalo vid i uzrokovalo jake glavobolje. Bio je na opservaciji na Koševu i trebalo je da idemo u Njemačku, gdje bi babo imao operaciju. Ali dobio je poziv i otišao je prvo na Treskavicu, zatim na Nišićku visoravan. Taj dan igrali smo se ispred zgrade. Vidjela sam ga u uniformi, bilo mi je čudno jer sam mislila da više neće ići. Pitala sam ga gdje ide, rekao mi je: ‘Idem ja, nemoj se ništa brinuti nego čuvaj brata i slušaj mamu.’ Sišao je niz stepenice na ulicu preko koje su bile zaka
ene UN folije kao zaštita od snajpera. Ja sam ga gledala dok nije otišao iza folija. Silazila sam nekoliko puta niz stepenice i vraćala se, htjela sam potrčati za njim da ga zagrlim, ali nisam smjela izaći na ulicu. Gledala sam ga kako odlazi i udaljava se. Nije se više vratio. Saznala sam za pogibiju na posljednjem času u školi. Učiteljica mi je rekla. Ja nisam vjerovala. I ranije smo dobijali vijesti da je poginuo, ali on bi došao. Kada sam se popela na 11. sprat, gdje je bio naš stan, vidjela sam obuću ispred vrata i pun stan ljudi, ali i dalje nisam vjerovala. Mama je došla u hodnik, zagrlila me i rekla: ‘Nemoj se ništa bojati, dajem ti obećanje da ti ništa neće faliti u životu.’ Onesvijestila se. Kuća je tih dana uvijek bila puna. Sve vrijeme sam mislila da ima nade. Narednih dana čula sam da su njegovo tijelo donijeli kroz tunel, mislim da mu je to bio 27. put da je prošao kroz tunel. Saznala sam da je u 'Bakijama' i da će rahmetli dedo i amidža ići da ga vide pred dženazu. Ja sam odlučila da idem s njima, ali nisam nikome rekla, znala sam da mi neće dati. Kada su krenuli, krenula sam i ja za njima. Kad smo se približili Baščaršiji, javila sam im se i, šta su mogli, morali su me povesti. Ušli smo u 'Bakije'. Kada je čovjek skinuo vatu s njegovog lica, tek tada sam postala svjesna da je poginuo. Mnogo sam plakala. Ali, eto, sada mi je drago što sam ga vidjela. Bio je lijep. Iako mu je dženaza bila tek šest dana nakon pogibije. Tako je lijepo izgledao, kao da spava”, priča Indira opisujući posljednji susret s ocem.
Na kraju razgovora govori nam da ne želi da se ničija hrabrost umanjuje. Taj period kada su davana imena, kada je Kasarna dobila ime njenog oca rahmetli, znalo se zašto se daje ime.
“Kasarna je po Šemsi Baručiji dobila ime neposredno nakon njegove pogibije. Zašto dirati u prošlost? Trebamo li se nekome prilagoditi na račun naše prošlosti? Sada je aktuelan problem sa spomenikom na Kazanima gdje neko nastoji Armiji RBiH pripisati nešto protiv čega se ona borila. Ne znam kakva je to politika, dobronamjerna sigurno nije. Nije dobronamjeran ni čin mijenjati ime jednog dobitnika najvećeg ratnog priznanja imenom drugog dobitnika najvećeg ratnog priznanja”, zaključuje Indira.


Stihovi koje je Šemso Baručija napisao, vjerovatno na Žuči, 7. 6. 1992.

Ljiljani zlatni rastu, rastu
Krvavom stazom ka sreći
U Aladžu mujezin mora ući
I Drina bistra ponovo teći.

Dječije će igre biti zauvijek
Nikad ju niko prekinuo nije
A samo zarad šehida brojnih
Ništa više neće biti k’o prije.

Svi mi volimo život, baš svi
O slobodi i sreći sniti.
Al’ pred porušenim minaretom
Časno je, časno, šehidom biti.

Nećemo dati Bosnu našu
Takvu je nikad niko uzeo nije
I samo zarad šehida brojnih
Ništa više neće biti kao prije


“Hvala ti što si bio hrabar”

“On je bio jedan od rijetkih stručnjaka u pirotehnici za otklanjanje kasetnih avionskih bombi. Sam je otklonio preko 600 neeksplodiranih tijela sa linije odbrane i šireg područja grada. Radio je na stvaranju i jačanju inženjerijskih jedinica kako u Sarajevu, tako i na području srednje Bosne. Nije se plašio. Sate i dane provodio je radeći na prvoj borbenoj liniji ili ispred nje. Mislim da smo izgubili neponovljivog čovjeka u ovom rodu armije.”

(Tekst povodom smrti Šemse Baručije objavljen u novinama Prodor)

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Podignimo naše zastave

Održana komemoracija Hakiji Hadžaliću, čovjeku čiji su snimci zapaljene Vijećnice obišli svijet

Svemir umire

Ukidanje nacističkog zakona o abortusu