Posljednji put kada su Sjedinjene Američke Države i Izrael bombardirali Iran, novinar je pitao Vladimira Putina kako bi reagirao ako bi iranski vrhovni vođa bio ubijen u napadu.
- Ne želim ni razgovarati o tome - odgovorio je ruski predsjednik.
Manje od devet mjeseci kasnije, nakon što je ajatolah Ali Khamenei poginuo u ciljanom napadu koji su predvodile Izrael i podržale SAD u subotu, Putin nije imao drugog izbora nego da odgovori.
Atentat će pokrenuti dva Putinova najdublja instinkta: duboko ukorijenjenu paranoju o vlastitoj dugovječnosti i težnju za političkim opstankom definiranu pobjedom nad Ukrajinom - bez obzira na cijenu.
Oba su bila vidljiva u kratkoj izjavi objavljenoj na web stranici Kremlja, u kojoj je Putin osudio ubistvo Khameneija kao "ubistvo... počinjeno u ciničnom kršenju svih normi ljudskog morala i međunarodnog prava".
Bila je to jača reakcija od one nakon hapšenja ranije ove godine još jednog bivšeg ruskog saveznika, venecuelanskog Nicolasa Madura. Pa ipak, Putin, značajno, nije imenovao zemlje koje stoje iza ubistva.
U ruskim krugovima, Khameneijeva smrt izazvala je poređenja s padom drugog diktatora, piše Politico.
Snimak, snimljen mobilnim telefonom, na kojem se vidi kako je libijski vođa Moamer Gadafi pretučen na smrt nakon intervencije predvođene NATO-om 2011. godine, ostavio je Putina "apoplektično", prema riječima dobro povezanog ruskog novinara Mihaila Zygara.
- Pokazali su cijelom svijetu kako je ubijen, prekriven krvlju. Je li to demokratija - rekao je Putin, vidno ljut, tokom televizijske konferencije za novinare u to vrijeme.
U maju 2012. godine, nedugo nakon Gadafijevog svrgavanja, Putin se vratio na predsjedničku funkciju nakon kratkog mandata premijera. Preuzeo je dužnost s očiglednom misijom da raskine sa Zapadom i iskorijeni domaće neslaganje, koje je optužio za nastojanje da sarađuje s ruskim neprijateljima kako bi se postigla promjena režima.
- Upravo je Gadafijeva smrt postala prekretnica u ruskoj politici - i vanjskoj i domaćoj“, piše Aleksandar Baunov, viši saradnik u Carnegie Russia Euroasia Centru sa sjedištem u Berlinu.
Baunov je rekao da je Putin, bivši agent KGB-a, činjenicu da su SAD i Evropa dozvolile da globalni lider bude tako brutalno svrgnut "vrhunac izdaje".
S protokom godina, Putin je tonuo u sve veću izolaciju. Tokom pandemije Covida, strani dostojanstvenici i ruski zvaničnici morali su da ostanu nekoliko metara udaljeni od ruskog predsjednika. Interakcije s javnošću bile su, i još uvijek jesu, pažljivo koreografirane.
Pokojni ruski opozicioni lider Aleksej Navaljni ga je slavno nazvao "djedom u bunkeru", što je aluzija na istragu njegovog tima o raskošnoj palati za koju se tvrdi da je u vlasništvu Putina, a koja je uključivala mrežu tunela iskopanih 50 metara u zemlju.
Nedavni događaji samo su produbili Putinovu paranoju. Rušenje dva ruska saveznika - Madura i Khameneija - u brzom slijedu navelo je neke prokremaljske komentatore da prekrše ono što je bilo neformalno pravilo od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću: Izbjegavajte otvoreno kritizirati SAD ili njihovog predsjednika.
Predvodeći napad, bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev napisao je da je američki napad na Iran otkrio Trumpovo "pravo lice".
Ruski televizijski voditelj i propagandista Vladimir Solovjov optužio je SAD da se ponašaju "kao predator", koristeći diplomatiju da namame "svoj plijen da spusti gard prije nego što mu zagrizu zube u grlo".
- Da li razumijemo da je razgovor o Iranu ujedno i razgovor o Rusiji - pitao je svoje gledaoce.
Aleksandar Dugin, proratni, ultranacionalistički mislilac, upozorio je da Washington možda planira isto učiniti i Rusiji.
- Jedan po jedan, naši saveznici se sistematski eliminišu. Jasno je ko je sljedeći i jasno je šta pregovori s takvim neprijateljem zapravo znače - napisao je Dugin misleći na tekuće mirovne pregovore s Ukrajinom koje posreduju SAD.
Prokremljski portal Segodnya.ru to je otvoreno iznio u članku s mišljenjem pod naslovom: - Kako će nas ubiti.
Kremlj je, nasuprot tome, zauzeo mnogo diplomatskiji ton. Dan nakon što je Putin osudio Khameneijevo ubistvo, njegov glasnogovornik Dmitrij Peskov izrazio je "duboko razočarenje" što su američki pregovori s Iranom propali, a istovremeno je izrazio "duboku zahvalnost" za američke napore u posredovanju u miru s Ukrajinom.
Ali, dodao je, "prije svega, vjerujemo samo sebi i branimo vlastite interese". Poruka je bila jasna: Putin neće dozvoliti da mu osjećaji prema Iranu stanu na put ostvarenju ciljeva u Ukrajini.
- Njegovo najveće oružje u tom sukobu bila je spremnost i sposobnost Trumpove administracije da izvrši pritisak na Ukrajince i Evropljane. I stoga nema apsolutno nikakvog razloga da se odrekne tog oružja - rekao je Sam Greene, profesor ruske politike na King's Collegeu u Londonu.
Šta god ruski predsjednik lično osjećao, njegovi postupci pokazuju da je pragmatičar.
- Putin neće riskirati svoju ličnu sigurnost, sigurnost svog režima ili svoju viziju ruske nacionalne sigurnosti da bi se izložio Irancima, Sjevernokorejcima, Kinezima ili bilo kome drugom - rekao je Greene.
Za Moskvu, iranska kriza ima različite prednosti, među kojima su izgledi za više cijene nafte, neslaganje između Evrope i SAD-a oko toga kako se nositi s posljedicama i odvraćanje pažnje Washingtona od rata u Ukrajini.
Trumpovi postupci također pomažu u jačanju njegovog domaćeg i međunarodnog narativa o opasnostima zapadne hegemonije. Štaviše, Putin ima sredstvo odvraćanja koje ni Gadafi ni Khamenei nisu imali: najveći svjetski nuklearni arsenal.
Ali nuklearno oružje ne nudi zaštitu od prijetnji iznutra. Ako pad savezničkih moćnika pojača Putinove strahove, vjerovatno će se manje fokusirati na NATO rakete, a više na dvorske intrige.
Ruski predsjednik zna kao i bilo ko drugi da diktatori koji akumuliraju onoliko moći i onoliko dugo koliko je Putin imao, obično napuštaju funkciju na jedan od dva načina, ili uhapšeni ili u sanduku, naglasio je Greene.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh