Dok čitav svijet proteklih sedmica bruji o povlačenju američkih trupa iz Afganistana, gdje je najveća supersila svijeta, nakon dvije decenije okupacije i pokušaja da pacificira ovu zemlju i uvede demokratiju po uzoru na Zapad, doživjela totalni poraz i debakl, i u sjeni munjevitog i enigmatičnog povratka talibana na vlast u Kabul, uz blagonaklonost Washingtona, u tajnosti je dogovarano stvaranje novog vojnog saveza s kojim američko povlačenje ima itekako veze.
Zapravo, ovih je dana obznanjena vijest koja predstavlja, po svojim dugoročnim strateškim konsekvencama, najznačajniji događaj u globalnim političkim odnosima. Naime, iznenadna i neočekivana najava o formiranju novog strateškog i sigurnosnog pakta između Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Australije (AUKUS) iznenadila je mnoge posmatrače globalne politike. Stvaranjem nove vojne alijanse posebno je zatečena Francuska, čiji su lideri konsternirani odlukom Australije da otkaže ugovor o nabavci 12 podmornica koje je bila naručila od proizvođača iz Francuske kako bi modernizirala svoju zastarjelu podmorničku flotu. Ugovor koji je s francuskim proizvođačem potpisala vlada u Canberri procjenjuje se na 90 milijardi dolara. Bez ikakvog upozorenja ili najave, Australija je prekršila ugovor u interesu zaštite svoje nacionalne sigurnosti.
DIO ŠIRE STRATEŠKE PRIČE
Odluka o stvaranju AUKUS-e ipak je najviše iznenadila i zabrinula australijske susjede u Jugoistočnoj Aziji, posebno Indoneziju i Maleziju, vodeće članice jedne od najuspješnijih multilateralnih regionalnih organizacija za saradnju (ASEAN), ali i druge članice ove organizacije. Indonezija i Malezija jasno su dale do znanja da ih zabrinjava odluka Australije kojom planira nabaviti nove podmornice na nuklearni pogon, i to od Velike Britanije, koristeći transfer tehnologije od Amerikanaca i Britanaca koje joj omogućava novi savez. Singapur, po svemu sudeći najbliži i najpouzdaniji saveznik Australije u regiji, također je izrazio nezadovoljstvo ovakvom odlukom Australije. Francuska je zbog ove odluke Australije povukla ambasadore iz Canberre i Washingtona, a ovaj nesporazum prijeti da Francusku još više približi Rusiji i Kini, iako se ni jedna zemlja na svijetu ne može pohvaliti tako bliskim savezništvom kakav je bio odnos Amerike i Francuske. Bez francuske pomoći, Amerika se ne bi mogla lahko osloboditi engleske kolonijalne dominacije, a američka revolucija ne bi bila moguća bez podrške Francuske. Međutim, najnovija dešavanja ukazuju na nepovjerenje koje Washington ima prema Francuskoj zbog njenog odbijanja da se suprotstavi Kini.
Stoga, čini se, Amerikanci žele reducirati utjecaj i ulogu Francuske u južnopacifičkoj regiji, gdje Francuska još uvijek ima ozbiljno prisustvo i jedina je evropska zemlja koja se također može smatrati pacifičkom silom. Australija jeste američki saveznik i to od kraja Drugog svjetskog rata, iako je neki posmatrači vanjske politike Australije više vide kao angloamerički protektorat, a manje kao stvarnu suverenu državu.
Strateški položaj kontinenta Australije, koji leži na tri okeana, nezamjenjiv je strateški komad real estatea za očuvanje američke globalne dominacije bez čijeg korištenja i podrške Amerika ne bi mogla parirati Kini. U tom kontekstu treba posmatrati i najnoviju alijansu. Australija u zadnje vrijeme, bez obzira na činjenicu da za njen prosperitet najviše duguje trgovini s Kinom, sve više je zabrinuta usponom Kine, posebno njene pomorske i zračne sile. Stoga se Australija odlučila još čvršće pribiti uz šinjel Washingtona. Podmornice su za Australiju, okruženu okeanima, strateško oružje od posebnog značaja, ali će trebati 6-8 godina dok nuklearne podmornice ne budu spremne za upotrebu. Australija ih planira koristiti daleko od svojih teritorijalnih voda za koje su dovoljne konvencionalne podmornice. Mogućnost da budu pod vodom više mjeseci moglo bi za kinesku pomorsku trgovinu i ratne brodove značiti ozbiljnu prijetnju, a mogle bi i znatno osnažiti odbrambene kapacitete Tajvana u slučaju blokade od Kine.
Analitičari vjeruju da objavljivanje vijesti o formiranju nove vojne alijanse u regiji Pacifika nije tempirana slučajno, već da ona također ima za cilj uvjeriti američke saveznike u Jugoistočnoj Aziji i regiji Pacifika da se Washington ozbiljno pozicionira i priprema za eventualni vojni sukob s Kinom ako do njega dođe u skoroj budućnosti. Naravno, dio je to američke doktrine nazvane “Zaokret ka Aziji”, koju je proklamirao bivši američki predsjednik Barack Obama još 2013. godine. Američka politika prema Bliskom istoku i najava o povlačenju vojnih potencijala iz zemalja GCC-a također je dio šire strateške priče koja se ukratko može sumirati na sljedeći način. Amerika na Bliskom istoku nema vitalnih nacionalnih interesa koji iziskuju da se brane životima američkih vojnika i prisustvom prevelikog broja trupa i vojnog arsenala. To znači da na Bliskom istoku nema opasnosti od pojavljivanja potencijalnog regionalnog hegemona koji bi mogao ugroziti vitalne američke interese, poput sigurnosti Izraela, slobodan protok energenata i trgovine i globalni mir, budući da je teroristički ISIL poražen u Iraku i Siriji.
Među potencijalnim hegemonima te vrste koje su američki stratezi označili na prvom mjestu jeste Iran, zatim Turska, Saudijska Arabija i donekle Irak, zbog ranijih apetita prema Kuvajtu, ali su ustanovili da ni jedna od pomenutih zemalja, osim Turske, koja ne želi vojno dominirati, nema stvarni kapacitet da uspostavi regionalnu hegemoniju na Bliskom istoku, i to iz niza razloga. Američka strategija na Bliskom istoku, stoga, uspostavila je stanoviti balans snaga pomenutih zemalja koje jedna drugu suzbijaju i sprečavaju da dominiraju ili se ujedine protiv drugih u cilju dominacije. O tome svjedoči tragična predstava koju smo mogli posmatrati cijele protekle decenije, a koja je uvjerila Amerikance da se komotno mogu povući s Bliskog istoka. Naravno, to uopće ne znači da, ako bude trebalo, ne mogu da se vrate, koristeći doktrinu, offshore balancing, držanja ravnoteže s udaljenosti, koju zagovaraju najeminentniji američki teoretičari međunarodnih odnosa koji pripadaju školi realizma, poput Johna Mearsheimera, Stephena Walta, Barrza Posena i drugih.
To je bila dovoljna garancija Americi da se može ozbiljno posvetiti Dalekom istoku, jer u ovom dijelu svijeta leži stvarna potencijalna prijetnja i izazov američkoj globalnoj dominaciji, i to od Narodne Republike Kine, koja je jedina kadra parirati Americi na globalnom planu, ali prije svega kao regionalni hegemon, gdje Kina itekako ima šanse da to ostvari, slijedeći upravo američku praksu u slučaju Monroove doktrine u zapadnoj hemisferi, odakle je Amerika potisnula svoje potencijalne rivale, evropske kolonijalne sile.
Povlačenje američkih trupa iz Afganistana potvrdilo je vodećim arapskim zemljama činjenicu da Amerika više ne želi voditi ratove kako bi ih zaštitila od agresije ili unutarnjeg prevrata. Ovakva strateška odluka Washingtona pokrenula je ozbiljne diplomatske aktivnosti i poslužila kao poticaj približavanju suprotstavljenih antagonističkih blokova koji pokušavaju pronaći zajednički jezik ili se približiti Rusiji i Kini kao svojevrsnu osiguravajuću policu zbog gubitka američke zaštite, o čemu najbolje svjedoči odbrambena saradnja između Rijada i Moskve. Također, nedavno je došlo do intenziviranja razgovora između doskorašnjih rivala, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske, Emirata i Katara, Saudije i Katara itd.
ŠTA PREDSTAVLJA AUKUS
AUKUS je u principu spoj vojnih, industrijskih i naučnih kolaboracionih mehanizama triju zemalja čiji je cilj udruživanje ekspertize i tehnoloških kapaciteta u cilju zaštite zajedničkih interesa, a u samom središtu inicijative jesu nuklearne podmornice koje Australija planira nabaviti, što i nije praksa srednjih sila, a što je izazvalo najveći metež i kontroverzu. Australija već ima potpisan ANZUS sigurnosni sporazum s Amerikom i Novim Zelandom, koji se smatra mini NATO-om. Australijski strateški eksperti koji opravdavaju ovu odluku Australije svjesni su da će novi savez izazvati otpor i biti karikaturiziran kao stvaranje nove anglosfere. Njihov odgovor na moguće optužbe, kao što tvrdi Rory Medcalf, jedan od najvećih geostrateških eksperata u Australiji, jeste da se ipak radi o tri najmultikulturalnije svjetske demokratije koje se zalažu za očuvanje liberalnih principa na globalnoj razini, a da bi to postigle, neophodno je uspostaviti mehanizam koji će imati kapacitet odvraćanja od agresije, što podrazumijeva efektivno korištenje vojne sile.
AUKUS stoga nije samo sporazum na bazi interesa već savez koji podrazumijeva postojanje povjerenja i zajedničkih vrijednosti. Savez podrazumijeva podjelu znanja u sferi umjetne inteligencije i kvantum kompjuterskih znanosti, dakle onih domena savremene znanosti i tehnologije u kojim Kina želi ostvariti globalnu superiornost. Savez također podrazumijeva zajedničko istraživanje i proizvodnju hipersonične raketne odbrambene tehnologije. Australijska vlada već duže vrijeme pokušava javnost kondicionirati da zemlja i regija ulaze u period nesigurnosti, koji podsjeća na 1930. godinu prošlog stoljeća – vrijeme rivalstva velikih sila koje profesor John Mearsheimer naziva Tragedijom politike velikih sila, kako je naslovljena jedna od njegovih najpoznatijih knjiga. Za Australiju i njene saveznike AUKUS znači nova platforma za ostvarivanje vojne i strateške kompetitivnosti spram Kine. Druge zemlje, pak, ovaj savez vide potpuno drugačije, dok ga Kina smatra otvaranjem sezone novog hladnog rata protiv Kine.
Američki predsjednik Joe Biden, australski premijer Scott Morrison i britanski premijer Boris Johnson
Najava o stvaranju nove angloalijanse, AUKUS, mogla bi značiti gestu ulijevanja nade nervoznim i uznemirenim američkim saveznicima u Aziji da ih “Uncle Sam” ipak neće ostaviti na cjedilu i milost i nemilost Kini, koja im je u komšiluku. Da bismo bolje razumjeli nervozu Kuala Lumpura i Džakarte najavom o novoj alijansi, u vezi koje kao regionalne sile uopće nisu konsultirani, potrebno je razumjeti njihovu zabrinutost da će Australija imati podmornice. Naravno, to ne znači da se radi o usvajanju nuklearnog oružja, ali dugoročno, ni to ne treba isključiti, iako australijske vlasti tvrde da nemaju namjeru posegnuti za nuklearnim oružjem, niti nuklearnim reaktorima na teritoriji Australije. Jedan od uvjeta pod kojim je australijska laburistička opozicija obećala da će podržati najavljenu alijansu jesu garancije da će Australija ostati privržena međunarodnim sporazumima koje je potpisala, a koji su garancija da Canberra neće posegnuti za nuklearnim arsenalom, poput (NPT) sporazuma koji je Australija ratificirala.
Skeptičniji kritičari, pak, smatraju da bi, u interesu suzbijanja Kine kao potencijalnog hegemona na istoku Azije, Washington i London mogli svom savezniku Australiji odobriti čak i da postane nuklearna sila. Kakve bi to posljedice izazvalo u Jugoistočnoj Aziji i pacifičkoj regiji, možemo samo nagađati. Australijski susjedi su svjesni da je nit koja razdvaja posjedovanje tehnologije koja omogućava raspolaganje podmornicama na nuklearni pogon, a koje mogu perpetualno boraviti pod vodom (pod uvjetom da su snabdjevene hranom) i operirati daleko od teritorijalnih voda Australije i mogućnosti korištenja nuklearnog arsenala, veoma tanka. Osim toga, iako je 1973. ratificirala NPT i Sveobuhvatni sporazum o zabrani testiranja CTBT 1998, Australija nije potpisnica Sporazuma koji zabranjuje korištenje nuklearnog oružja, jer bi to, prema argumentaciji Vlade u Canberri, bilo u suprotnosti sa savezom koji ima potpisan sa SAD-om.
AUSTRALIJA SE PRIBLIŽAVA NUKLEARNOM KLUBU
Neke članice ASEAN-a ozbiljno se pribojavaju da se formiranjem alijanse AUKUS otvaraju vrata Australiji da se pridruži nuklearnom klubu, kao vrsta garancije da će je to zaštititi od potencijalne kineske agresije u budućnosti. Malezija i Indonezija također vjeruju da će najava nove vojne alijanse u njihovom komšiluku također poslužiti kao okidač za novu utrku u naoružanju u regiji. Nema dvojbe, smatraju analitičari, poput profesora Jamesa China, direktora Instituta Asia na Univerzitetu Tasmanije u Hobartu u Australiji, da SAD, Britanija i Australija drže da bi se budući oružani sukob mogao dogoditi u Južnom kineskom moru između Kine i pomenutih zemalja. Profesor Chin navodi da je okosnica regionalne politike zemalja ASEAN od osnivanja ove organizacije “očuvanje regije kao zone mira i prosperiteta i neutralnosti, bez vojnog uplitanja bilo koje strane sile”. Članice ASEAN-a također su 1995. u Bangkoku potpisale sporazum o regiji Jugoistočne Azije bez nuklearnog oružja (SEANWFZ). Ni jedna nuklearna sila nije potpisnica ovog sporazuma, a Kina, Britanija, Francuska i SAD naprosto su ignorirale ovaj protokol i nastavile demonstrirati vojnu silu u Južnom kineskom moru. Stoga, smatra Chin, nove podmornice na nuklearni pogon koje Australija namjerava koristiti unose potpuno novu dinamiku u geostrateške odnose regije. Naravno, to se Kini neće nimalo dopasti. S obzirom na postojeće incidente u ovom dijelu svijeta, nova alijansa, umjesto da doprinese suzbijanju krize ili eliminaciji potencijalne prijetnje od izbijanja oružanog sukoba, mogla bi ovu osjetljivu i ekonomski dinamičnu i prosperitetnu regiju svijeta učiniti opasnijom i nesigurnijom, s obzirom na to da američko-kinesko rivalstvo u regiji zabrinjava članice ASEAN-a jer se, po svemu sudeći, u njihovom predsoblju priprema potencijalni oružani sukob u koji bi i one neminovno mogle biti uvučene. Štaviše, formiranje AUKUS alijanse bez znanja zemalja ASEAN-a samo potvrđuje, smatra profesor Chin, da se njihovo žito uopće ne melje kada se radi o nadmetanju velikih sila i njihovog modusa operandi u njihovoj avliji.
AUKUS potvrđuje da je optimistički, rekli bismo utopijski, pristup zemalja ASEAN-a međunarodnoj politici, a koji podrazumijeva da zemlje članice same odlučuju o sudbini svoje regije i o tome šta je za njihovu regiju najbolje zapravo obična iluzija kada se radi o interesima velikih sila. Za Indoneziju, koja s Australijom dijeli pomorsku granicu, ovaj je događaj posebno zabrinjavajući. U tom kontekstu treba posmatrati i odbijanje predsjednika Indonezije Jokoa Widodoa da se susretne s premijerom Australije Scottom Morrisonom u Džakarti. Neke zemlje Azije, prvenstveno Južna Koreja i Japan, blagonaklono gledaju na formiranje AUKUS-e, nadajući se da će to poslužiti kao upozorenje Pekingu da u regiji ipak dolazi do uspostave ravnoteže sile (re-ballancing) koja je u toku protekle decenije disproporcionalno bila u korist Kine u odnosu na čitavu regiju. Stoga, bilo kakav ozbiljan pokušaj suzbijanja Kine može se smatrati pozitivnim za ukupnu regiju jer time umanjuje apetite Kine za dominacijom. U tabor zemalja koje odobravaju formiranje novog strateškog saveza na istoku Azije i južnom Pacifiku spada i Tajvan.
U Australiji već duže vrijeme postoji škola mišljenja koja postulira da je Australija, budući da je geografski locirana u Aziji, zapravo azijska zemlja. Najglasniji zagovornik ove ideje među političarima bio je Paul Keating, bivši premijer Australije (1992–1996) i mnogi drugi, poput diplomate i akademika Stephena Fitzgeralda, prvog ambasadora Australije u Pekingu, nakon priznanja Narodne Republike Kine. Ova ideja danas je sve upitnija jer se ovim sporazumom Australija otvoreno i ekskluzivno svrstava u tabor zapadnih anglosaksonskih sila, a da je priča o Australiji kao članici i dijelu regije i azijske porodice bila isprazna floskula. To također u očima susjeda Australije znači da Canberru ne treba prihvatati kao regionalnog partnera. Uvjerenje o Australiji kao o američkom deputy šerifu u regiji u službi interesa Washingtona, iako ono nije bilo javno izražavano u zemljama ASEAN-a, ipak je preovladavalo i ranije.